,,MRTVARE” KEMALA MUSIĆA KAD ŽIVI OBUJU CIPELE ZA MRTVE

(Puni su kamioni bili cipela za mrtvace, a ispred kamiona gomile ljudi, živih ljudi.)

 Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Pročitao sam gotovo sve romane Kemala Musića, ali „Mrtvare“ su me zatekle iskreno nespremnog. Mislio sam da poznajem njegovu rečenicu, njegovu mjeru bola i način na koji iz ljudske sudbine izvlači ono najdublje i najteže. Ipak, ova roman-poema natjerala me na suze, jer u njoj nema izmišljene tuge, već iskrene patnje u kojoj čovjek stoji pred cipelama, zemljom, pragom i mermerom, i shvati da književnost ponekad ne traži esejistički osvrt, nego poklonjenje pred žrtvom.

Kemal Musić je u „Mrtvarama“ napisao roman-poemu pred kojom se čitalac ne ponaša kao tumač, nego kao svjedok. Ne ono obično, čitalačko prisustvo, đe čovjek prati radnju, pamti likove i poslije zatvori korice. Ovđe se od čitaoca traži da stane pred cipele. Pred jedne pastelno narandžaste, iznošene, bez đonova, okačene na zid jedne istanbulske kuće. I pred jedne crne, nizozemske, loše, napravljene za mrtve, a obučene živom čovjeku koji još vjeruje da može preći Kamenu planinu. Između ta dva para cipela staje gotovo cijeli vijek bošnjačkog stradanja. Staje Vraneš, staju Šahovići, a Srebrenica se javlja bez direktnog imena-kroz jul, mermer, kolonu, mrtvare i broj 8.372. Staje zavičaj iz kojeg čovjek ne odlazi za svijetom, nego bježi pred nožem koji je već stigao do kućnog praga.

Ova roman-poema počiva na dva puta. Jedan vodi prema Istoku, prema Bosforu, prema preživljavanju koje je izmaklo nožu, ali ne i śećanju. Drugi vodi prema Kamenoj planini, prema julu, travi, rojevima muva i bijelom mermeru. Adem i Bekir čine dva lica iste izgnaničke sudbine, razdvojena godinama, a spojena istim strahom. Adem bježi poslije Mitrovdanske noći 1924. godine, iz Vraneša, iz zavičaja u kojem je ostavio kuću, majku, očev glas, pogaču, čarape, mezare-grobove, rijeku i nebo. Bekir bježi u julu, u ratnom paklu, iz grada koji gori, sa knjigama iz porušene biblioteke i cipelama koje su došle iz humanitarne pomoći, kao pomoć koja u sebi već nosi pogrebni predznak. Jedan se iz kolone izvuče živ. Drugi u koloni ostane zauvijek. Ipak, oba puta vode kroz isti zavičajni bol.

Ademov put počinje govorom na groblju. To je jedna od najstrašnijih tačaka ove roman-poeme, prva iskra zla nije u bajonetu, nego u riječi koja mu otvori put. Neko govori, masa sluša, groblje postaje pozornica odluke, a poslije toga kuće gore. Groblje, mjesto đe bi čovjek morao da se smiri pred smrću, postaje mjesto sa kojeg smrt kreće prema živima. U tome je Musićev užas precizan. On ne objašnjava previše. Samo ređa slike: „Bio je novembar i bio je Mitrovdan.“ Bila je vatra, dim i oči bez milosti. I „nije pomagala nedužnost“. Tu počinje Ademovo bježanje, ali ne kao avantura, ili kao seoba iz epske pjesme, nego kao (s)lom čovjeka koji još nije ni stigao da se oprosti od onoga što je bio. Njegove pastelno narandžaste cipele, kupljene za vašare, svadbe i đevojačke poglede, postaju obuća progona. Cipele za mladost pretvaraju se u cipele za izbjeglištvo, u cipele kao sudbinu.

Te cipele su možda najpotresniji predmet ove roman-poeme. One na početku imaju boju želje. Adem ih je kupio da bude ljepši, da u Akovu, na pijaci, podigne glavu, da ga možda pogleda neka đevojka. U njima je bila mladost i proljeće koje se nikada neće dogoditi. Onda dolazi Mitrovdan i boja se gubi. Đonovi otpadaju, palčevi izviruju, stopala krvare. Ono što je trebalo da ga uvede u život, uvodi ga u progon. Kad ih u Istanbulu okači na zid, Adem ne čuva obuću, nego dokaz da je čovjek nekad morao izgubiti đonove da bi sačuvao ime. Musić u Ademovu priču ugrađuje zemlju kao drugu veliku simboličku sintagmu romana-poeme. Adem u torbaku nosi grumen rodne zemlje. Nosi ga kao što drugi nose novac, vodu ili hljeb. U toj šaci crnice nije samo zavičaj, nego prvi dah kuće, trag predaka i majčina toplina stisnuta u zemlju da se ne raspe po tuđini. U prologu stoji rečenica koja presijeca sve: „Sve bi zaboravio, da mu nije tog mirisa.“ Miris zemlje čuva ono što istorija pokušava da izbriše. Zato Adem ne dozvoljava da mu istanbulski vjetrovi odnesu dušu natopljenu zavičajem. On zna da čovjek može naučiti drugi jezik, trgovati na Kapali čaršiji, gledati Bosfor, imati đecu i unuke. Ali ako izgubi miris zemlje, izgubiće unutrašnju esenciju pripadanja nekome i nečemu, crnoj zemlji.

Bekir stoji iza Adema kao drugo poglavlje iste nesreće, napisano drugim vijekom i istom rukom zla. On je isti čovjek u drugom vijeku. Kod njega nema novembarske studeni, kod njega je jul. Sve gori. Ta rečenica se vraća kao sudbina „Jul je i sve gori.“ Gori voda, vazduh, zemlja, kuće, planine, ljudi, nada. Bekir se sprema za put preko Kamene planine, ali se ne sprema kao junak. On krpi cipele. To je strašno skroman čin, čovjek ne može zaustaviti rat, mitraljeze, pjesme koje zlo misle, ali može provući konac kroz platno. Može popraviti ono malo što ima na nogama. Može vjerovati da će ga loša cipela prenijeti preko smrti.

A te cipele su mrtvare. Došle su iz Nizozemske, iz humanitarne pomoći. Nije slučajno ni to što Musić uporno ostavlja riječ Nizozemska da odzvanja u tekstu. Ona u sebi, čak i zvučno, nosi nešto spušteno, nisko, podzemno. Nizozemska je geografski „niska zemlja“, ali u romanu-poemi ta niskost dobija jezivu simboličku dubinu – ispod zemlje je grob, ispod života je ukop, ispod humanitarne pošiljke krije se pogrebna namjena. Kao da već samo ime zemlje iz koje stižu cipele klizi prema donjem svijetu. Te cipele ne dolaze iz prostora spasa, nego iz prostora koji u romanu-poemi postaje predvorje groba. Nizozemska se tako pretvara u tamnu jezičku asocijaciju: niska zemlja, zemlja ispod zemlje, zemlja koja šalje obuću za one koji još koračaju, a već su u očima svijeta spušteni među mrtve. Nizozemska u ovoj roman-poemi zvuči kao ime spuštanja: niska zemlja, donji svijet, mjesto iz kojeg živima stiže obuća već upisana u grob. Napravljene za umrle. Ova roman-poema u tome dostiže jednu od najdubljih ironija savremene književnosti o ratu. Evropa ne dolazi kao spas, nego kao ,,paket” ciljanih cipela. Dovoljno da se kaže da je pomoć poslata, nedovoljno da se čovjek spasi. Još gore, ta pomoć u sebi ima zlokobnu mjeru smrti. Živ čovjek obuva cipelu napravljenu za mrtvog čovjeka i nada se životu. Bekir zna za šta su te cipele služile, ali nema druge. „Jer su izrađene za mrtvace!“ To je rečenica o svijetu koji je već unaprijed odredio mjesto žrtvi. Kao da su ljudi u koloni već svrstani u pogrebni red, samo još koračaju ka sigurnoj smrti.

Između Ademovih i Bekirovih cipela stoji isti put, ali drugačiji kraj. Ademove su izgubile đonove, boju, mladalačku ljepotu i svadbarsku namjenu, ali su sačuvale čovjeka koji ih je nosio. Zato se kasnije, u Istanbulu, uzdižu na zid kao da se komad puta pretvorio u porodičnu sintaksu bola. Bekirove su krenule obrnuto, nijesu izgubile smisao na putu, nego su ga od početka nosile kao zlu slutnju. Bile su napravljene za mrtve, a obuli su ih živi ljudi koji su još vjerovali da planina ima drugu stranu. Adem ih skida kad dotakne svjetlost Bosfora. Bekir ih ne skida, jer za njega nema druge obale. Njegove cipele ostaju uz tijelo, u travi i mahovini, kao najkraća istorija evropskog stida: živima su poslate mrtvare, a zatim su živi ostavljeni da u njima umru.

U „Mrtvarama“ prag je najkraća granica između doma i nestanka. Bekir ga ne ljubi kao čovjek koji se sprema na put, već kao neko ko u jednom dodiru sahranjuje kuću, avliju, roditeljske stvari, majčin vez i sve ono što ga je do tog jutra držalo uspravno (prag koji boli). U tom poljupcu nema ceremonije, velikih riječi, oproštajnog zapisa, ima samo lice okrenuto kući i usne spuštene na mjesto preko kojeg se nekada ulazilo u sigurnost, a sada izlazi u kolonu. Preko praga su se unosili hljeb, umor, glasovi, radost, dječji koraci, miris ručka i svakodnevni mir. Od tog trenutka, isti taj prag postaje preśek života, tanka crta preko koje čovjek ne prelazi u svijet, nego u neizvjesnost (kuća bez povratka). Zato je Bekirov poljubac posljednji dodir sa sobom prije nego što ga rat pretvori u putnika bez adrese. Preko tog praga više se ne ulazi, nego se iz njega bježi u šumu, u jul, i cipele za mrtve, u kolonu koja još korača, a već je opkoljena smrću (rana na ulazu).

Epilog vraća prag, ali sada kao mjesto koje postoji i kad ga više nema. Ademovi sinovi dolaze u Vraneš po zemlju za očev mezar i śedaju upravo tamo đe je nekada bio njihov kućni ulaz, njihova prva granica svijeta, njihovo porodično „ovđe smo“. Kada im domaćin kaže da je prag na drugoj strani, oni odgovaraju kratko, gotovo usput, a zapravo izgovaraju jednu od najdubljih rečenica roman-poeme: „Jeste tvoj. Ali, naš je bio ovdje.“ Ademovi sinovi u epilogu ne dolaze da otvore vrata kojih više nema, nego da pokažu zemlji đe su nekada stajala. Njihov odgovor domaćinu nije spor oko praga, već kratko vraćanje svijeta u njegov stari raspored – ovđe je bio ulaz, tu se počinjalo, ovđe je čovjek iz kuće prelazio u dan. Novi domaćin ima vrata, oni imaju mjesto vrata. I ta razlika boli jer prag je prva mjera pripadanja. Kad ga izgubiš, ne ostaneš samo bez ulaza, nego bez dokaza da si nekada imao đe da se vratiš (prag bez povratka). Zato zemlja ispod njihovih nogu čuva korake, dim, pogaču, svatove, dženaze i onu noć kad se iz doma nije pošlo, nego je dom iz čovjeka otrgnut.

Musić taj susret ne okreće prema osveti, iako bi manje pažljiv pisac lako posegnuo za njom. Domaćin ne postaje meta povratničkog bola, niti Ademovi sinovi pred njegovim vratima traže nadoknadu za izgubljeni prag. Umjesto toga, on im pomaže da napune džakove vraneškom crnicom, i u tom činu roman-poema otvara prostor rijetke ljudske čistoće: čovjek može stanovati na mjestu tuđe rane, a da joj ne doda novu so (crnica kao svjedok). Domaćin je kratko svjetlo u mračnoj genealogiji progona; on pokazuje da se krivica može naslijediti kao teret prošlosti, ali se zlo ne mora produžiti kao lična odluka. Musić time ne umiva istoriju, ne stišava pokolj, ne pravi pomirenje preko krvi. On samo dopušta da se pred tuđim bolom pojavi čovjek koji ne pita prvo ko je kriv, nego đe treba pomoći.

Bekirove knjige otvaraju drugi krug značenja. On ih uzima iz porušene biblioteke, rizikuje život, trči kroz kuršume i nosi ih u ruksaku. U trenutku kad svijet postaje zasjeda, knjiga u Bekirovom ruksaku ostaje posljednji dokaz da čovjek nije rođen za zvjerinjak. Bekir nosi sa knjigama mogućnost da čovjek ostane čovjek. U njegovom ruksaku su i hljeb i knjige. To je gotovo biblijska mjera opstanka: tijelo i duh. Hljeb da preživi. Knjiga da ne podivlja. Kada ga kasnije prepoznaju po knjigama, a ne samo po DNK, Musić pravi jedan od najplemenitijih obrta roman-poeme. Ako su mrtvare bile obuća za njegov kraj, knjige su bile posljednji dokaz njegovog početka: da je pripadao svijetu riječi prije nego što ga je svijet nasilja zaustavio. Još neobičnija, ali vrlo snažna paralela može se povući sa romanom „Put“ američkog pisca Kormaka Makartija, objavljenim 2006. godine. U tom postapokaliptičnom djelu otac i mali sin mjesecima hodaju kroz razoreni pejzaž poslije neimenovane kataklizme koja je uništila industrijsku civilizaciju i gotovo sav život na zemlji. Njihov svijet je ogoljen do pepela, do gladi i straha i do one posljednje iskre koju u romanu nazivaju „vatrom“. Kod Makartija otac i sin nose vatru; kod Musića Bekir nosi knjige. Njegov ruksak, sa knjigama iz porušene biblioteke, postaje mala biblioteka pred apokalipsom, posljednje skrovište smisla u vremenu u kojem se čovjeku prvo oduzima sigurnost, zatim put, pa na kraju i pravo da ostane živ.

Ali razlika između ova dva svijeta možda je još strašnija od njihove sličnosti. Makartijeva katastrofa je gotovo bezimena, svedena na metafizički mrak poslije kraja svijeta. Musićeva katastrofa ima ime vremena, miris ljeta i precizne znakove zločina: jul, Kamenu planinu, bijeli mermer, broj 8.372, cipele iz Nizozemske. Kod Makartija je svijet propao, kod Musića svijet još postoji, ali gleda drugim pravcem. I baš je u tome posebna gorčina „Mrtvara“. Bekir ne hoda kroz planetu poslije opšteg kraja, nego kroz Evropu koja još ima kamione, humanitarne organizacije, diplomatiju, uniforme, izvještaje i pakete pomoći. U tom svijetu, koji nije nestao, nego je zakazao, on dobija obuću za mrtve (mrtvare kao dar civilizacije). Zato njegov put nije samo bijeg preko Kamene planine, to je hod kroz ravnodušnost poretka koji je umio poslati cipele za sudnji čas, ali ne i spas. Njegova biblioteka je u ruksaku, na leđima, pored parčeta pogače. To je književnost svedena na najosnovniji oblik: ne kao institucija, nego kao potreba da se ne pristane na zvjerinjak.

Zato „Mrtvare“ i ne treba čitati kao klasičan roman u kojem priča ide pravolinijski, od zapleta prema raspletu. Ovo je roman-poema: roman po sudbinama Adema i Bekira, poema po ritmu i ponavljanju, elegija po osjećanju, opomena po onome što ostaje poslije čitanja. Musić ne gradi široku romanesknu panoramu, nego unutrašnju metafiziku bola: novembar, jul, Istok, Kamena planina, zemlja, cipele, mrtvare. Sve se vraća. I sve svaki put zaboli drugačije. Prolog odmah postavlja dvije slike Ademove cipele na zidu i Bekirovo tijelo u travi. Sve se vraća. I sve svaki put zaboli drugačije. Musić je „Mrtvarama“ prevazišao i sebe i mnoge savremene autore napisao je djelo koje ne traži samo (kompletnog i pažljivog) čitaoca, nego i književnu pravdu djelo dostojno ozbiljnih nagrada. Rijetko se danas pojavi knjiga u kojoj predmet, cipela, grumen zemlje, prag i komad hljeba nose veću istinu (ali i veću gorčinu) od čitavih istorijskih rasprava. „Mrtvare“ su upravo takvo djelo smireno oblikovano po tonu, a razorno po značenju skromno u izrazu, a veliko u onome što ostavlja u čovjeku poslije iščitavanja. Dakle, „Mrtvare“ počinju poslije kraja. Jedan kraj je preživljeni, drugi s(a)mrtni. Tek onda ulazimo u put. Smjena Ademove i Bekirove priče nije samo narativna, to je moralni udar. Čitalac nema pravo da se odmori u jednoj sudbini. Kad se navikne na novembarsku hladnoću, dočeka ga julska žega. Kad prati Ademov Istok, pred njim se otvori Bekirova Kamena planina. Kad pomisli da je izgon završio u Istanbulu, roman ga vrati u travu podno Srebrenice. Tako vrijeme u knjizi nije prava linija. Ono je krug, ili još bolje, OMČA.

Kratke rečenice nose roman kao koraci kolone. „Orijentir – Istok.“ Dvije riječi, a cijeli pravac života. „Mora!“ Jedna riječ, ali nema veće prinude. „Svi!“ Jedna riječ, a u njoj narod. Ponavljanje kod autora je simbol traume. Čovjek koji je preživio zlo ne priča uvijek razgovjetno. On se vraća na iste riječi, jer se zlo vraća na ista vrata. Novembar, jul, cipele, zemlja, kolona, Otadžbina, a potom muk. To su stubovi ove knjige. Svaki put kad se riječ ponovi, ona dobije novu snagu, kao da se na nju dodaje još jedna šaka zemlje. Posebno mjesto zauzima riječ otadžbina. U školskim svečanostima ta riječ se obično izgovara uspravno, sa zastavom, himnom i obećanjem zaštite. Kod Musića ona je razobličena. „Otadžbina je – ćutala.“ Ta rečenica je kratka kao trag noža. Nema u njoj govorništva, nema patosa ni demagogije nema velikog istorijskog objašnjenja. Samo jedna riječ, otadžbina, uhvaćena u trenutku vlastitog moralnog pada. Ono što je moralo biti krov, zakon i posljednja zaštita, kod Musića stoji po strani, umiveno, začešljano, zagledano u svoja ogledala, dok ljudi iz kuća izlaze u kolone. Takva otadžbina ne ubija uvijek svojom rukom; ponekad je dovoljno da skloni pogled i pusti druge da ubijaju u njenoj śenci. Za Adema, ona je novembar od kojeg se bježi. Za Bekira, jul u kojem nema kome da traži spas. I zato roman ne govori protiv otadžbine, pušta je da se sama uruši pod slomom sopstvenog ćutanja (muk kao saučesnik).

Epilog zatvara knjigu, ali ne zatvara ranu. Kod Adema, sinovi donose tri vreće vraneške zemlje u Istanbul da pokriju njegov mezar. Time se završava krug zemlje koju je nosio u torbaku sada dolazi da prekrije njegovo mrtvo tijelo. On nije mogao živjeti u Vranešu, ali želi da ga vraneška crnica dotakne poslije smrti. To nije sentimentalnost. To je posljednje pravo prognanog čovjeka da ga makar u grobu prepozna zemlja iz koje je istrgnut. Kod Bekira, epilog je dolina bijelog mermera. „Na mermeru imena. Imena. Imena!“ Broj 8.372 ulazi u roman kao bolna činjenica, ali ne ostaje statistika. Bekir je pronađen po knjigama i sasušenom hljebu. Na njemu su crne cipele, pocijepane, zelenkaste, raspadnute mrtvare.

Tako se roman-poema kreće od zida do mermera. Ademove cipele vise na zidu, kao porodični znak. Bekirovo ime završava u prostoru kolektivnog śećanja. Jedan čovjek čuva cipele da bi unuci znali odakle su. Drugi ostavlja cipele da bi svijet znao dokle je stigla ravnodušnost svijeta. Između zida i mermera nalazi se čitav raspon bošnjačkog iskustva – izgon, preživljavanje, ponovni progon, pokušaj spasa, smrt, identifikacija, ukop, śećanje. I sve to bez patetične razmetljivosti. Musić zna da su ove teme već dovoljno teške. On i te kako brižno oblikuje svaku riječ. Dovoljno je da pokaže đon bez cipele, knjigu u travi, prag pod usnama, zemlju u džaku.

Najveća snaga „Mrtvara“ jeste u tome što ne dopušta da žrtva ostane apstraktna. Adem nije „muhadžir“ kao opšti pojam, on je čovjek koji se śeća majčinih čarapa. Bekir nije „stradali civil“ kao statistička formulacija, on je čovjek-insan koji voli knjige, koji je sanjao fudbal, koji krpi cipele i vjeruje da će preći planinu. Kada književnost uspije da vrati ime, miris, predmet i čin, ona pobjeđuje DRUGU SMRT, onu u kojoj žrtve postanu samo broj. Musić upravo to radi. Vraća čovjeka iz broja. Vraća stopalo u cipelu, zemlju u šaku, knjigu u ruksak. Vraća prag na mjesto đe ga nema.

Ovaj roman-poema ne stoji iza nas kao završena prošlost, ona stoji ispred nas kao pitanje koliko rano umijemo prepoznati nesreću. U „Mrtvarama“ zlo ne upada odmah sa nožem u ruci. Ono se prvo smjesti u rečenicu, raspjeva se u pjesmi, začešlja se pred otadžbinskim ogledalom, pa tek onda navuče redenike i krene prema kućama. Zato Musićeva knjiga nije samo priča o Ademovom i Bekirovom stradanju, nego sintagma ranih znakova – govor, pjesma, muk, kolona, loša cipela, spaljen prag, mermer koji čeka ime. Najgore se rijetko dogodi bez uvoda. Prije rafala uvijek postoji riječ koja ga je pripremila, prije izgona pogled koji je drugoga već izbacio iz ljudskog kruga i prije mrtvara stoji svijet koji je pristao da živima pošalje obuću za mrtve.

Zato „Mrtvare“ ostaju roman-poema o živima kojima je svijet poslao obuću za mrtve. U toj strašnoj zamjeni nalazi se sva moralna rana knjige – čovjek još hoda, još se nada, još nosi knjigu i hljeb, a poredak ga je već obuo za ukop. Musić zato ne piše samo o prošlosti. On piše o času prije propasti, o riječi prije rafala, o cipelama prije mermera. I dok god te mrtvare stoje pred nama, bilo na zidu u Istanbulu, bilo u travi pod Kamenom planinom, ostaje pitanje koje ne da mira, koliko puta čovjek mora prepoznati zlo prije nego što svijet nauči da se zlo ne događa iznenada, već uz dopuštenje onih koji su gledali?