Kugo ljudska, da te Bog ubije…

Kugo ljudska, da te Bog ubije…

Piše: Slavko Mandić

„Kugo ljudska, da te Bog ubije“, slikovitu je poruku slao Njegoš pohlepnim ljudskim jednočinkama, bijednim parazitima koji su se uspješno razmnožavali među svojim istosmjernim polovima. Pjesnik vasione, nebeskog svoda, filozof i mislilac svevremeni nije brkao u predskazanju nadolazećih likova i njihovih kolektivnih, bezglavih pomahnitalosti. Znao je tačno kojem se nesojluku obraća, smatrajući ga kugom „…koga đavo u svačemu uči“…
Imuni na čojstvo, prilijepljeni uz izopačene (pred)političke likove sadašnjih gramzivih vlastohlepaca, krenuli su da blate i ponižavaju Crnu Goru, lažući na kile, falsifikujući istorijske činjenice, pokušavajući da se narugaju slavnoj tradiciji slavnijih junaka, koji su prkosili svakoj sili nebeskoj.
Virus kuge nije se raširio. Nije ni imao šansu. Suprotstavilo mu se srce u junaka i zavjet prađedova. Ostao je zatomljen u brazgotinama zatamljenih autora sramote, odumirući postepeno od te iste kuge koju su namijenili Crnoj Gori.

Pogani izrodi ne mogu da umire zlo u sebi. Koprca se taj demon, pomahnitao od činjenice da je ovo zemlja slobodarska i da je ovaj sveti krš crnogorski ispraćao zlotvore svake vrste i vrćao ga tamo đe će se opet pretvoriti u prah i pepeo. Jer ga ovamo ne puštaju Lovćen i Rumija, Orjen i Durmitor, Bjelasica i Prokletije.

Boka Kotrorska mu zatvara vrata od mora.
Opterećenost beogradskog psihijatrijskog slučaja Crnom Gorom je tolikih razmjera da mu godinama ne da san na oči, izbuljenih od relaksirajućeg alkohola koji ga utapa u bestežinsko stanje uma, uz pomoć supstanci proizvedenih u čuvenoj znanstvenoj farmi Jovanjici. Autokrata iz Ćacilenda, s kojim se svijet sprda, a Medeni mu dušu na pamuk cijedi, više nije u stanju da sakrije otvorenu netrpeljivost prema Crnoj Gori, koja je opstala i prkosno se odbranila od najezdi njegovih popova, kriminalnih struktura  i neuspješnih uslugara raspoređenih tamo i ovamo ravnomjerno, koje je pretvorio u zlu formaciju nakon promjene vlasti 2020. godine.
Nije uspio u zlom naumu, niti će ikada. Nemoć je pokazao i njegov eksperiment, navodni  Centar za društvenu stabilnost, koji je samo smješten u Novom Sadu, a stvarno djeluje u voždovom opterećenom mozgu. U toj moralnoj žabokrečini se i rodila ideja da pred veličanstvenu proslavu 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore, smrdljivi Informer emituje njihov uradak pod imenom „Referendum: priča o izmišljenoj slobodi“, prepun laži, falsifikata, uvreda i kleveta. To i takvo nedjelo prenijeli su srpski mediji na privremenom radu u Crnoj Gori, TV Adria i Prva TV.
Vrati konju glavu, Dragane sljedećih pola godine neće zagađivati naš medijski prostor, odlučila je nadležna agencija. Na odluku za ove druge dvije gube iz torine još se čeka.

Nije novost da srbijanska aktuelna politika ne može da se pomiri sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna država i da sve čini da je omalovaži, vrijeđajući dostojanstvo Crnogoraca kroz konstantnu negaciju nacionalnog identiteta i podsticanje govora mržnje na najprimitivniji i najprizemniji način. Ovoga puta svoj gadni naum usmjerili su na žene i majke Cetinja, pokušavajući da ih uvrijede besprizorno,  tvrdeći da su šurovale sa italijanskim okupatorom do 1945. godine. Takva im je svaka istina. Da nijesu totalni idioti, makar bi morali znati da je Italija kapitulirala još 1943. godine. Ali, vrati konju glavu Dragane, drugačije ne umije. Pokušaj predatorovih uslužnika nije prošao. Đe na heroine, jado jadni, poručivao mu je odjek ispod Orlovog krša.

Diktator je izabrao Cetinje kako bi se obračunao sa Crnom Gorom. Prijestoni grad mu oko bode, jer je to kolijevka antifašizma, simbol otpora svakoj sili, Grad Heroj, koji je dao 49  narodnih heroja, srazmjerno najviše u Jugoslaviji.  Htio je poniziti Cetinje jer je znao da ga ovaj Grad  duboko prezire. I da mu se u lice smije dok se koprca i upinje iz petnih žila da udari jače i prljavije.

Odgovorili su mu Crnogorci i uglednici drugih vjera i nacija kako dolikuje. Nijesu ga vrijeđali, jer on to sam sebi najuspješnije čini. Kazali su mu što je trebalo, jer objašnjavanje grešniku koji vlastitu mladost proglašava teroristima i kriminalcima, nije imalo nikakvog smisla. Poslovično su ćutali svi iz državnog vrha, kako se ne bi zamjerili predatoru i bradatim izvorima moći, koji su ih doveli na sadašnje pozicije. Mada bi njihova osuda značila samo još jednu laž i običnu prevaru. Jer, oni su nešto što je skoro isto. Zato, kad čujete slučajnog koji bi da glumi nenadležnog beogradskog, kako ośeća ogromnu posvećenostii ljubav prema Crnoj Gori, jasno vam je koliko je neistine u njegovim riječima. Jer da nije, stisnuo bi pa odgovorio voždu. Rečenicom, bilo bi dovoljno. Ili čak riječju. Ali nije. Ćutao je. I bolje. Jer on nije ništa drugo do isti materijal.