ZAŠTO BAŠ DANAS O NJOJ

ZAŠTO BAŠ DANAS O NJOJ

Piše: Biserka Milić

Od praistorijskog matrijarhata, kada je žena bila boginja, pa do mračnog srednjeg vijeka, kada je proglašavana vješticom, protekao je dug i složen put. Od obožavanja ženskog principa do njegovog osporavanja i spaljivanja, smjenjivali su se vjekovi, ali i svijest društva. Kroz istoriju, žena je čas bila uzdizana, čas potiskivana, ali nikada nevažna.

Možda je upravo vrijeme da riječ vještica vratimo njenom pravom značenju – vješta, mudra, obrazovana žena. Jer budućnost žene stvara se znanjem, a iz znanja se rađaju dostojanstvo, ponos i snaga. Uz ponos dolazi osmijeh, a uz osmijeh uspjeh.

Položaj žene u Crnoj Gori nesumnjivo je bio težak. Mnoge su život započinjale pod sjenkom razočaranja što nijesu rođene kao sinovi, noseći na sebi očekivanja porodice i društva. Ipak, najveća nepravda bila bi predstaviti Crnogorku samo kao mučenicu i žrtvu. Ona je bila i ostala hrabra, postojana i nepokolebljiva žena. Bila je žena junaka, ali i ćerka takvog oca, sestra hrabre braće i majka budućih naraštaja. Bila je oslonac doma i čuvar svega onoga što je narod održalo kroz vijekove.

U njenim rukama nije bila samo porodica, već i duh zajedništva, trajanja i pripadnosti. Dok su muškarci branili granice zemlje, žene su čuvale njen unutrašnji temelj – dom, običaje, vjeru, jezik i čast. Zato je teško govoriti o istoriji Crne Gore, a ne govoriti o ženama koje su je svojim tihim podvizima održale jednako snažno kao i oni čija su imena ostajala zapisana u bojevima.

Za svoga muža, sina, oca ili brata nijedna žrtva joj nije bila prevelika, ne zato što je bila slaba i pokorna, već zato što je u sebi nosila osjećaj odgovornosti prema porodici i zajednici. Njena snaga nije uvijek bila glasna, ali je bila trajna. Upravo zato crnogorska žena nikada nije bila samo sjenka istorije, već njen tihi stub.

Ove čestite i vrijedne žene, pune vrlina, često su smatrane najotmenijim tipom južnoslovenske žene. Uprkos teškom životu i brojnim tragedijama, krasili su ih vedrina duha, dostojanstvo, gostoprimstvo i plemenitost. Smatralo se da hrabrost žene dolazi od junaštva muža, ali se isto tako vjerovalo da njegovo čojstvo velikim dijelom zavisi upravo od nje – žene koja ga oblikuje, savjetuje i podupire.

Posebno je zanimljivo da u staroj Crnoj Gori, prije nego što su mnoge evropske države počele govoriti o jednakosti, običajno pravo nije isključivalo ženu iz važnih životnih odluka. U pojedinim slučajevima, razvod braka tretirao je muškarca i ženu jednako, što danas djeluje gotovo nevjerovatno kada govorimo o tom vremenu. Takvi podaci pokazuju da je svijest o dostojanstvu žene postojala mnogo ranije nego što često mislimo.

Istorijski zapisi svjedoče o tome koliko je čast žene bila važna. U Boki, Peraštani su još u XVII vijeku tražili da se prema njihovim ženama postupa sa posebnim poštovanjem, smatrajući njihovu čast dijelom časti cijele zajednice. Takvi primjeri govore o svijesti naroda koji je razumio da se snaga jednog društva ne mjeri samo oružjem, već i odnosom prema ženama.

Ne smijemo dozvoliti da prošlost posmatramo isključivo kroz prizmu stradanja žena. Bilo je nepravdi i teških sudbina, ali je bilo i poštovanja, ljubavi i uzajamnosti. Bilo je brakova zasnovanih na časti, porodica u kojima su žene bile oslonac i savjet, i zajednica koje su znale da bez žene nema ni doma ni trajanja.

Možda je upravo zato danas važno da se vraćamo istoriji – ne da bismo u njoj tražili samo patnju, već i primjere snage, poštovanja i uzajamnosti. Da se sjećamo žena koje su podizale junake, ali i same bile junakinje. Žena koje su čuvale kuću, porodicu i obraz, i koje su svojim tihim istrajavanjem utkale sebe u trajanje Crne Gore.

Šireći te misli i energiju, učeći i edukujući druge žene, samo tako možemo dobiti ponovo one koje su rađale I podizalke junake. One koje su i same junaci ili junakinje. One koje su čuvale kuću i dom.

To je naša iskonska i potreba i obaveza.

Eto baš zato  danas o njoj.