Riki podgorički

Riki podgorički

Piše: Slavko Mandić

Un, Dos, Tres Un Pasito Paˊdelante Maria,  zagrmjeće  na podgoričkom Trgu nezavisnosti Enrique Martín Morales, slavni portorikanski pop pjevač s kraja dvadesetog stoljeća. Biće to dan za nezaborav, jer Riki Martin, kako ga od umjetničkog milja zovu, dolazi da nam udostoji Vladinu proslavu Dana nezavisnosti, prepoznatljivim stihom Jedan, dva, tri Jedan korak naprijed Maria, koji će da raspameti zaboravne Podgoričane i brojne simpatizere vladajuće koalicije. Da, doći će da pozdrave istinskog velikana, kojega se njihova politika śetila, ne žaleći da odriješi našu kesu kako bi zadovoljila omiljeni narod. Pitajući se pritom kako to da ovu, po malo više zaboravljenu zvijezdu na ovim našim prostorima nijesu dovodili makar jednom u godini? A bilo je datuma. Ako ne drugih, tu su crkveni da pripomognu. Njih Bogu fala, ima na gomile.
Kad su Podgoričani čuli koga će im dovesti (ne)odgovorne strukture počelo je bjesomučno guglanje.

Ko li je taj Riki Martin, pitali su se?
Da nije onaj Martin Luter? Ili neki drugi od onih mnogobrojnih Martin(ovića)?
Po pravilu nezainteresovana mladost, ne prepoznajući kvalitet u naumu vlasti, nije se osvrtala na spektakularnu najavu (pre)zaduženih eksperata za domaću kulturnu scenu. A znaju kako treba, jasno je svakome dobronamjernome. Śetimo se veličanstvene dodjele prošlogodišnje dodjele Trinaestojulske nagrade jednom od značajnika na intenzivnom programu crnogorske negacije, Bećiru bez knjige. Dokazali su tada i pokazali svima koliko potencijala leži u tim zaptivenim kategorijama zvanja, bez trunke znanja.
Dakle, Riki Martin, još uvijek je tema dana. Pjesme mu se puštaju s youTuba od rane zore. Da nauče strofu makar Podgoričani, jer bi bila sramota i veliki minus vlastima da kad ono u sred pjesme on stane da se oni čuju, odzvoni muk. Bila bi to katastrofa koja bi se brzo pročula od Podgorice do portorikanskog San Juana. To se ne smije desiti ni po koju cijenu. Možda, ali samo možda, treba razmislit da priskoči vještačka inteligencija. Kao u slučaju Medeneg. Ako je sve to tačno kako zbore. Ona, vještačka, bi mogla sve da svrši kako valja. Samo ako bi ko moga da je pozove. Možda, ali samo možda, jer ne zborim da treba, zamolit Medenog. On sigurno zna. Mada, nijesam rad o tome da zborim.

– Ko ga je doveo (Martina), pitanje je na koje nema odgovora. Čuva se kao zmija noge.  Do njega se baš ne može tako lako. Mogu Vučić i Plenković, zajedno i odvojeno. A ima li ko od ovijeh naših da može to njega doprijet?
– Teško, odgovara glas iz dalekog Portorika. Koji je upućen i zna.

Pročulo se da se radi se o omiljenoj muzičkoj zvijezdi crnogorske vladajuće klike (čitaj elite, kako god to zvučalo) koja nije šteđela novce da dovede pedesetpetogodišnjeg šarmera prepunog latinoameričkog ritma. Estradni fenomeni domaće folklorne scene prepoznali su muzičko scensko saglasje dvije udaljene kilometrima muzičke kulture, ali bliske po ritmu koji je sposoban za zapali scenu i u zaborav bači stvarnost od koje ne prestaje da boli glava.

Znali su iz vlasti, pretpostavlja se i ko, da je Riki rješenje.

– Njega, ili nikoga, odzvanjalo je u Vladi, dok su se čuli usamljenici u ideji da bi možda trebalo šansu dati domaćima. Ti i takvi, ako ih je i bilo, brzo su se povukli. I oni su razumjeli da je Riki jedino rješenje. I da u ovom času ne treba tražiti hljeba preko pogače.

– Ma taman posla. Portorikanski a ne cnogorski, rekla je združena „elita“. Jer onda niko neće znati o čemu se radi. Dan nezavisnosti, proslava koja je trebala da zbori o dvadeset godina uspješno obnovljene  suverenosti, može da počne bez problema. Ali na španskom. Naša muzička imena će śutra. Kad više i nije toliko važno.

Riki je završio rabotu i zadovoljio vlastodršce. Na svaki mogući način. A nije da nema bogat repertoar svega i svačega. Od pjesme do ljubavnog poja. Da rastuži i raznježi istovremeno. Razveseli i sve učini konkretnim. Za svakoga koliko im srce ište.

Dok Riki bude onesvješćivao  Podgoričane gromoglasnošću srodnog melosa dvije nezavisne države , u Pljevljima je planiran Baja Mali Knindža. I dario Rikija za trku imade. I biće rike, bez sumnje. Kad ovaj ljekar bez prakse, ali praktičar u vlasti, mrzitelj sopstvene države i minijatura u svakom smislu, krene da opet proslavlja Prvi srpski ustanak. Jer tako funkcioniše tamošnje domoljublje. Od Topole, pa  Ravne gore  i tako sve do obavezujućih straža generala Draže.
Sa Krapovićevim vojnim obveznicima i svakim drugim demoNkratskim riješenostima (ne)čojstva i crnogorske sramote.