Uloga „crnogorskog borbenog iskustva“ i naslijeđe Bitke na Grahovcu (1858) u pripremi Aprilskog ustanka

Uloga „crnogorskog borbenog iskustva“ i naslijeđe Bitke na Grahovcu (1858) u pripremi Aprilskog ustanka

Obraćanje Dragana B. Perovića, zaslužnog istoriografa i poslenika kulture Crne Gore na konferenciji povodom 150 godina aprilskog ustanka u Bugarskoj

Uvaženi domaćini,

Uvaženi predstavnici institucija,

Poštovani naučnici, istoričari, gosti,

Draga braćo Bugari,

Velika mi je čast što vam se obraćam povodom obilježavanja jednog od najvećih jubileja u bugarskoj istoriji – sto pedeset godina od Aprilskog ustanka.

Primite moje iskreno poštovanje i duboku zahvalnost za priliku da budem dio ovog svečanog śećanja na podvig koji je trajno obilježio ne samo Bugarsku, nego i istoriju Balkana i Evrope.

Kada se danas śećamo Klisure, Panađurišta, Koprivštice, Bataka i svih mjesta stradanja i slave iz 1876. godine, mi se ne śećamo samo jednog ustanka. Mi se śećamo moralnog vrhunca jednog naroda, časa u kojem je bugarski narod pokazao da sloboda nije politička pogodnost, nego zavjet; da nije milost imperije, nego pravo naroda; i da nije poklon velikih sila, nego plod žrtve, krvi i vjere.

Ali da bismo do kraja razumjeli veličinu Aprilskog ustanka, potrebno je da pogledamo i širi balkanski horizont toga vremena. Potrebno je da se priśetimo izvora nadahnuća koji su bugarskim preporoditeljima, revolucionarima i apostolima pokazivali da Osmansko carstvo nije nepobjedivo. Među tim izvorima posebno mjesto pripada Crnoj Gori.

U devetnaestom vijeku Crna Gora je u očima porobljenih balkanskih naroda bila više od male zemlje. Bila je svjetionik slobode i živi dokaz da se i mali narod može održati uspravno, sačuvati svoje ime, čast i državnu volju. Zato je odjek crnogorskih pobjeda bio mnogo veći od njene geografske veličine. On je bio moralni, politički i simbolički, posebno poslije bitke na Grahovcu 1858. godine.

Za više od hiljadu godina svoje istorije, Crnogorci su vodili bezbrojne borbe za opstanak i slobodu. U balkanskoj i evropskoj svijesti ostali su upamćeni kao narod izuzetne pokretljivosti, izdržljivosti i umijeća da prirodne osobine terena pretvori u prednost na bojištu. Nije zato slučajno što je Ivan Vazov, u jednoj od najljepših pjesama posvećenih Crnoj Gori, upravo Vučji do vezao za antički ideal junaštva i slobodarske postojanosti.

Ključni događaji koji su prethodili Grahovcu odigrali su se nakon ruskog poraza u Krimskom ratu. Na Pariskom kongresu 1856. godine crnogorski knjaz Danilo tražio je teritorijalno proširenje Crne Gore i jasnije međunarodno uvažavanje njenog položaja. Razočaran i držanjem Srbije i ograničenom podrškom Rusije, Danilo je sve jasnije shvatao da Crna Gora svoju sudbinu mora temeljiti prije svega na sopstvenoj snazi. Iako je ruska vlada formalno priznavala nezavisnost Crne Gore, u praksi nije bila spremna da odlučnije podrži njene teritorijalne zahtjeve.

Bitka na Grahovcu, s razlogom nazvana „majkom svih kasnijih pobjeda“, trajala je tri dana, od 11. do 13. maja 1858. godine, i postala istinski temelj na kojem je u XIX vijeku izgrađen ugled crnogorske vojske. Osmanska imperija napala je Crnu Goru sa oko 12.000 nizama, predvođenih Husein-pašom i Kadri-pašom, oficirima sa iskustvom iz Krimskog rata. Nasuprot njima stajala je crnogorska vojska od približno 5.000 boraca, koju su predvodili vojvode Mirko Petrović i Petar Stevanov Vukotić.

Crnogorci su zauzeli strateške kote iznad Grahovačke rijeke i vješto iskoristili prednost terena i kontrole izvora vode. Iako je osmanska vojska raspolagala savremenijim naoružanjem, crnogorski otpor, zasnovan na disciplini, pokretljivosti i silovitom jurišu prsa u prsa, nanio je protivniku teške gubitke. Kadri-paša je poginuo, Husein-paša je jedva izbjegao smrt, a osmanski gubici bili su ogromni: oko 6.000 mrtvih i ranjenih, dok je Crnogoraca poginulo oko 1.000. Ta pobjeda nije bila samo vojni trijumf, već politička poruka cijelom Balkanu.

Bitka na Grahovcu nije bila samo velika crnogorska pobjeda nad osmanskom vojskom. Ona je bila događaj koji je potresao Balkan i pokazao da disciplinovana, motivisana i slobodarska vojska može poraziti regularnu vojsku carevine. U bugarskoj svijesti Grahovac nije ostao samo ime jedne udaljene bojišnice. On je postao simbol mogućeg, istorijski dokaz da se i protiv mnogo jačeg neprijatelja može opstati, udariti i pobijediti.

Grahovac je u bugarskoj revolucionarnoj mašti dodatno učvrstio predstavu o „crnogorskom nožu“ i jataganu kao simbolima neposredne, odlučne i nepokorne borbe za slobodu.

Zato nije slučajno što je upravo Grahovac ostavio tako snažan trag ne samo u bugarskoj, nego i u široj evropskoj revolucionarnoj misli. I Garibaldi je u to vrijeme promišljao slobodu kao zajednički evropski zadatak malih i potlačenih naroda. Koliko je cijenio i Bugare i Crnogorce, svjedoči činjenica da se u Rimu, pored njegovog spomenika, nalazi i spomenik bugarskom junaku kapetanu Petku vojvodi, dok je Crnogorce nazivao „najvećim junacima na svijetu“.

Georgi Rakovski, Ljuben Karavelov, Petko Slavejkov, Hristo Botev, Zahari Stojanov, Ivan Vazov i drugi veliki bugarski umovi nijesu gledali na Crnu Goru kao na romantičnu legendu, već kao na ozbiljan politički i vojni uzor. U njihovim tekstovima Crna Gora se pojavljuje kao „slovenska Sparta“, kao „gnijezdo orlova“, kao zemlja u kojoj sloboda nije san, već stvarnost plaćena krvlju.

Rakovski je to razumio posebno jasno. U njegovoj političkoj i revolucionarnoj misli, crnogorsko iskustvo nije bilo folklor, već model oslanjanja na sopstvene snage, gerilskog i planinskog ratovanja, discipline, izdržljivosti i moralne odlučnosti. Drugim riječima: model naroda koji ne čeka da ga drugi oslobode.

To je možda i najvažnija lekcija koju je Grahovac prenio bugarskim revolucionarima: sloboda zavisi od nas samih.

Zato je veza između Grahovca i Aprilskog ustanka mnogo dublja nego što se na prvi pogled čini. To nije samo veza dvije istorijske epizode, već veza dva slobodarska iskustva. Grahovac je pokazao da je turska sila ranjiva, a Aprilski ustanak da je bugarski narod spreman da tu istorijsku istinu potvrdi svojom žrtvom.

Upravo tu Klisura dobija posebno mjesto. Klisura je u bugarskoj istoriji ono što je Grahovac u crnogorskoj: mjesto đe se sloboda branila srcem, vjerom i dostojanstvom, uprkos nadmoćnijem neprijatelju. Kao što je Grahovac bio prirodna tvrđava crnogorskog otpora, tako je i Klisura postala tvrđava bugarske časti.

Zato se s pravom može reći: kada su klisurski ustanici podigli zastavu pobune, u njihovim srcima je živjela i legenda o grahovačkim junacima. Ona ih je učila da veličina naroda ne zavisi od broja, nego od karaktera; da se sloboda ne mjeri snagom carevine, nego snagom odluke da se slobodan život pretpostavi ropskom miru.

Bugarski izvori iz tog vremena pokazuju koliko je taj odjek bio snažan. U bugarskim čaršijama, čitalištima, emigrantskim krugovima i revolucionarnim komitetima pjevale su se pjesme o Grahovcu, pominjala imena knjaza Danila i vojvode Mirka, a riječ „Crnogorac“ postajala sinonim za slobodnog čovjeka. To nije bila samo poetska figura, već duboko poštovanje prema jednom živom primjeru otpora.

Nije slučajno ni to što su mnogi bugarski revolucionari boravili na Cetinju ili održavali veze sa Crnom Gorom. Rakovski i Karavelov dolazili su da uče iz crnogorskog iskustva. Bugarski dobrovoljci odlazili su u Hercegovinu i Crnu Goru da ratovanje pretvore u školu slobode. Isto tako, i brojni Crnogorci dali su svoj doprinos bugarskoj slobodi, bilo u samim ustaničkim dešavanjima, bilo kasnije u ratovima koji su vodili oslobođenju Bugarske, potvrđujući da ta veza nije bila samo simbolička, već i žrtvom posvjedočena.

Crnogorsko borbeno iskustvo bilo je, dakle, i taktičko i moralno: nudilo je konkretne pouke o ratovanju protiv nadmoćnijeg neprijatelja, ali i pokazivalo da postoje narodi koji nijesu pristali na ropstvo i koji su se održali zahvaljujući sopstvenom otporu.

Upravo zato su bugarski preporoditelji u Crnoj Gori viđeli ne samo susjeda, nego državu-uzor: dokaz da i na Balkanu može postojati slobodna i suverena hrišćanska država, koja svoju slobodu ne duguje ničijem pokroviteljstvu, već sopstvenoj borbi.

Jer porobljenom narodu nije dovoljno samo da se kroz patnju nada spasenju. On mora i da povjeruje da sloboda postoji i da je dostižna. Grahovac je bio upravo takav dokaz. On je vratio vjeru da se istorija može preokrenuti; da „mali David“ može srušiti „Golijata“; da turska nadmoć nije sudbina.

Ako bismo htjeli da jednu misao izdvojimo kao suštinu tog crnogorsko-bugarskog istorijskog dodira, onda bi ona glasila ovako: grahovački pobjednici bili su duhovni očevi klisurskih mučenika, koji su svojom golgotom uzdrmali savjest Evrope. Ali i jedni i drugi upisali su isto ime u istoriju Balkana – ime slobode.

U tom istorijskom dodiru vrijedi pomenuti i Ilariona Makariopoljskog, koji je u crnogorskom crkvenom iskustvu vidio važan primjer za obnovu i samostalnost Bugarske crkve. Autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva nalazila se 1855. godine u Atinskoj sintagmi među tada priznatim autokefalnim pravoslavnim crkvama. Nekoliko godina kasnije, 1872, trnovski arhimandrit Dionisije posjetio je Crnu Goru, a njegovo obraćanje „Mili braća nam Crnogorci“ objavljeno je u listu Crnogorac, kao još jedna potvrda duhovne i istorijske bliskosti naših naroda.

Zato je važno da danas, sto pedeset godina kasnije, ne govorimo o tim događajima usko, lokalno i odvojeno. Grahovac i Klisura pripadaju različitim državnim istorijama, ali istoj civilizacijskoj priči, priči o narodima koji su odbili da nestanu i koji su, kad je došlo vrijeme velikog iskušenja, pokazali veliku istorijsku mjeru.

U bugarskoj poeziji i publicistici iz toga doba Crna Gora nije slučajno opisivana kao „mala država, ali veliki narod“. Ta formula vrijedi i za Bugarsku iz 1876. godine. Jer Aprilski ustanak, iako vojno slomljen, moralno je pobijedio. Klisura je spaljena, ali nije poražena. Batak je poklan, ali nije ućutkan. Panađurište je palo, ali je ostalo uspravno u istoriji.

I Crnogorci i Bugari kroz devetnaesti vijek veoma dobro su razumjeli opasnost da velike sile balkanske narode pretvore u instrumente svojih politika. Zato je među najdragocjenijim zajedničkim poukama naših istorija upravo ova: bratstvo vrijedi samo dok služi slobodi, a ne tuđim interesima.

Zato ovo nije samo govor o prošlosti. Ovo je i poruka sadašnjosti.

Bugarsku i Crnu Goru ne povezuje samo istorija diplomatskih odnosa, kulturnih veza ili političkih kontakata. Povezuje ih mnogo dublje iskustvo: iskustvo da sloboda ima cijenu, da državno dostojanstvo mora biti branjeno i da mali narodi mogu biti veliki kada su vjerni sebi.

Kada danas odajemo poštu junacima Klisure, mi se ne klanjamo samo njihovoj žrtvi. Mi se klanjamo njihovoj odluci da žive i umru uspravno. A to je isti onaj zavjet koji je nosio Grahovac, isti onaj zavjet koji je nosio crnogorski krš i isti onaj zavjet koji je bugarski April 1876. pretvorio u moralni vrhunac jedne epohe.

Zato neka ovo obilježavanje bude više od śećanja. Neka bude zavjet vjernosti istorijskoj istini. Neka bude podśećanje da su bugarska sloboda i crnogorska sloboda u jednom velikom vijeku bile povezane dubokim nitima uzajamnog poštovanja, inspiracije i zajedničkog otpora Osmanlijskom carstvu.

Draga braćo Bugari,

U ime poštovanja prema vašim precima, prema klisurskim junacima i svim mučenicima Aprilskog ustanka, želim da kažem:

Crna Gora pamti.

Crna Gora poštuje.

Crna Gora razumije.

Jer je i sama kroz svoju istoriju naučila da je sloboda najskuplja i najsvetija riječ koju jedan narod može izgovoriti.

Neka je vječna slava junacima Klisure.

Neka je vječna slava junacima Aprilskog ustanka.

Neka je vječno prijateljstvo Bugarske i Crne Gore.

Hvala vam.