BERANSKE KAFANE – “POD ORAH”

BERANSKE KAFANE – “POD ORAH”

Piše: Željko Rutović

Ta kafana sa početka sedamdesetih prošlog vijeka stara, nalik staroj otmenoj gospodi. Sa stilom, patinom i neizbrisivim duhom vremena prošlog. Kao takva, sve više rijetka, ona je arhivski filmski zapis metafore i  gradskog i čaršijskog. Stari  tako da je svaka njena, bora svoja pripovijetka. A njih već dugo u ovom mjestu duše boemske rapsodije, meraklijski pripovijedaju i ispisuju ovovremena imena kulturološkog beranskog urbanog duha i šmeka – univerzitetski profesor i književnik Drasko Došljak, slikari Irvin Masličic i Titomir Džudovic – Džu, pjesnici Braho Adrović i Velimir Ralević, novinar i književnik Saša Radunović, pa dalje ugledna ljekarka Lidija Kljajić, ljekar Faka Hadrović, političar Samir Agović, humanista i civilna aktivistkinja Dacka Raičevic, bankar Miško Barjaktarović, novinar, urednik Komune Amer Ramusovic, publicista i esejista Ado Softić, posvećenici organizacije kulturnih manifestacija Momo Joksimović i Vesna Novović…

Oni su bez dileme ovovremeni veliki beranski spomenar, “čuvari vatre” riječi, duha harizme i običaja kafanske (i)storije. Upisuju tako sebe i ovo mjesto u knjigu, nezaborava po kojoj se Berane mora (po) kazivati. Sa ponosom. Ta knjiga utisaka, od usmene do pisane književnosti mora i treba  imati više izdanja i generacijskih predanja. Jer, glas iz kafane čuje se i prepričava se daleko, najdalje. Iskustva govore i najpreciznije, najistinitije. Što kafansko sito prosije…Kod Naneta “Pod Orah”.

A tu kod Naneta na malom prostoru kariranog stolnjaka i peći na drva, velika topla  duša. I u meraku i u dertu, u agonu, tanatosu i erosu, sjeti, nostalgiji i melanholiji. ” Nane još po jednu za kraj “. Koga ovo društvo ne poznaje i ne priznaje. A tamo đe su slikari, pjesnici i mislioci, vrijeme je relativno. Kako drugačije. Da, samo je duh apsolut, tako kažu “Polimske riječi” Draška Došljaka. Literatura života „Pod Orahom“. Uvijek na novom početku radosti novog dana. Kafa i rakija. Dan kog treba zaliti. Da rastu i Orah i život. Da i jedan i drugi nadrastu vrijeme. I nadrasli su. I Orah i ti dragi ljudi koji u životu otkrivaju iznova njegove nove dimenzije.

A “Pod orahom “sa najvećom ocjenom  apsolviran je jezik književnosti. Sve je vrcavo od metafora, simbolike, alegorije, satire, humora svakodnevlja … tako je to u prostorima u  kojim su, pored rečenih beranskih pisaca, boema, umjetnika, boravili u svojim dolascima u Berane i  ugledni crnogorski knjizevnici Mladen Lompar i Vukman Otaševic, poznati bosanskoercegovacki pjesnik i dragi prijatelj Hadžem Hajdarević…Pa podsjećanje na antologijske anegdote i njihove nezaboravne aktere. Svojevrsna neprekinuta literatura života, uvijena u topla slikarska Džuova platna čije boje idu u susret limskog vječnog književnog krvotoka. Bibliotečki duhovni  izvod sa članskom kartom broja jedan. Suvi žig. A sa njom kroz život. Prva i zadnja stanica, koja postaje riječi velika i trajna stranica  “Pod orah”.

A na toj stanici, sa kojom putujemo kroz vrijeme, u sjećanje nam dolaze ti svjetski putnici duhovnih visina –  glumci: Miša Janketić i Tanja Bošković, književnica duboko utkana u vene zavičaja Branka Bogavac, koji su miris ovog Oraha širili i šire po svijetu kao mjestom trajnog sjećanja. Branka – Pariz – Bihor i Orah – putanja kojoj se ona ontološki iznova raduje. A u ovoj kafani njena sjećanja na nobelovce, svjetske književnike, umjetnike, mislioce…Da, tako je. Svaka kocka tog kariranog stolnjaka priča svoju priču isprepletenu životnim nitima nalik estetskoj poetici bihorskog ćilima. Pa red misli, sjete i tuge za počivšima – rektorom  boemske rapsodije, ministrom u Vladi Crne Gore Ivanom Raičevicem, rediteljem i dragim čovjekom Gojkom Kastratovićem, slikarom  Aljom Smailagićem, pilotom i hroničarem Berana Zoranom Zečevićem, piscem  Mišom Koraćem, pa sudijom.Vojom Stojanovićem, ministrom u Vladi SFRJ  Mićom Popovićem, i dalje do beranskog nezaborava za gradskim licima  Bakom Đečevićem i Sadom Efovićem, cije žice gitare dobrog duha kruže nad Jasikovcem.

Svi skupa, i još mnogi od Beranaca, diplomate i publiciste Dejana Vukovića, književnika Dala Ćulafića i Dobrašina Jelića, doajena crnogorskemuzike, Ismeta Krcića, beranskih  komšija – novinara i publicista Salka Lubodera  i Mirsada Rastodera, diplomate, Skenda Šarkinovića, slikara Abaza Dizdarevića, Zećira Lubodera, pjesnika Gordana Čampara, do dijaspore Luksemburga, pa omiljenog među svima, od Svajcarske do Crne  Gore, Šekija Ličine i mnogih drugih i dragih, ispleli su kulturološki vijenac koji “Pod Orahom” danas  i sjutra ostaje snažnim biljegom ljudi koji traju.

Tragovi trajnog “Oraha” u čijim ste životnim turama uvijek iskreno i sa dušom dočekani.

Lično dugogodišnje svjedočanstvo kao potvrda riječi i mjesta sjećanja.

“Nane još po jednu”. Pa još po jednu, onako kako to ona zna, telefonski,”terapija” od doktorke Lide Kljajić iz inostranstva.
Bilo gdje da se pođe “Orah” se sa sobom nosi.Neprolazna aroma jedne epohe.

Plodovi ovog široko razgranatog “Oraha” odlaze u budućnost kao socio – kulturološko, ljudsko, etičko i urbano bogatstvo hronike jednog vremena. To bogatstvo isprepleteno je autentičnošću sredine i snage ličnosti i djela iz koga je Orah rastao   – iz dubine vode i zemlje, u uvijek novom otkrivanju  doline Lima.