Ana Pejović: Svjedočanstvo najsramnijeg, najperfidnijeg i u istoriji nezabilježenog čina međunarodne izdaje hrabre, nepokorne i junaštvom proslavljene Crne Gore

Crnogorska dijaspora u SAD okupila se 26. marta u Njujorku na promociji knjige “The Greatest Crime in History”, u organizaciji Montenegrin Association Cetinje i crnogorskog udruženja “13. jul” iz Njujorka.

Ana Pejović

O knjizi „Najveći zločin u istoriji“

Uvažena crnogorska gospodo, dične šćeri i sinovi crnogorske dijaspore, sve vas srdačno pozdravljam i iskazujem iskrenu zahvalnost organizatorima na ukazanom povjerenju da kroz ličnu kritičko-povijesnu prizmu iznesem svoje mišljenje o ovom „svetom“ istoriografskom dokumentu koji nam je davne 1933. godine u zavjet ostavio Jovan Čubranović.

Poduhvati koje su u svojoj udruženoj zločinačkoj namjeri izvele zemlje saveznice, s kojima je crnogorska vojska krvarila, ostaju svjedočanstvo najsramnijeg, najperfidnijeg i u istoriji nezabilježenog čina međunarodne izdaje jedne male, hrabre, nepokorne i junaštvom proslavljene balkanske države – naše domovine, Crne Gore.

Crnogorsko suočavanje s prošlošću kroz kult izgradnje kulture śećanja zasnovane na istini, pravu i pravednosti, u nacionalnoj svijesti Crnogoraca i Crnogorki decenijama je obavijano velom kolektivne ćutnje pod mantrom sloge, bratskih odnosa i opšteg dobra.

Ako jednom narodu zabranite ili ograničite śećanje, ako izostavljene ili zamagljene stranice istorije postanu praksa, generacije mladih će postati trajno uskraćeni nosioci nacionalnog ponosa, i lak plijen iskonstruisanih i mitotvorenih „istina“ o svom porijeklu, jeziku, crkvi, naciji.

Upravo živimo vrijeme grčkih tragičara „krivi bez krivice“, progonjeni, poniženi i etiketirani kao „crnogorski ekstremisti“ samo zato što volimo i povijesno utemeljenom, naučnom istinom branimo svoju državu CG i njeno dostojanstvo. Nije grijeh, već vrlina i ponos biti glasnik istine, posebno u ovom sudbonosnom vremenu petogodišnjeg krvničkog kidisanja na identitetsku, kulturološko-jezičku, genealošku, vjersku i svaku drugu osobenost crnogorske nacije.

Razorni pucanj u pravdu koju crnogorska nacija čuje i ośeća evo jedan cijeli vijek, knjigom Jovana Čubranovića „Najveći zločin u istoriji“ postaje podnošljiviji, a krvave rane na dušama Crnogoraca i Crnogorki pronalaze svoj lijek zahvaljujući svetim stranicama istine i pravde koje su kao istorijski dokumenti prvog reda utisnute u njima.

Jovan Čubranović je u ovoj knjizi faktografski precizno zabilježio spregu različitih nepočinstava koje su Velike sile sprovele nad Crnom Gorom i njenom herojskom borbom za očuvanje slobode i hiljadugodišnje nezavisnosti.

Nakon  velikosrpskog imperijalnog programa “Načertanija” iz 1844. zatim nakon Politikine objave (br.9841, Beograd, str.13) izvještaja Ljekarske komisije kroz Crnu Goru iz 1935.godine u kojoj se između ostaloga navodi: “Treba provesti žičanu ogradu od Bara preko Rumije na Skadarsko jezero, dalje krajem doline Zete do Nikšića, a odatle preko Bileća do blizu Dubrovnika. Iz tako ograđene Crne Gore deportovati stanovništvo u Metohiju i druge krajeve; pa od njih stvoriti zverinjak, u kome bi, pošto bi se uredili putovi i podigli hoteli, engleski lordovi lovili divljač.”; pismene naredbe srbijanskog ministarstva unutrašnjih dijela „da se Cigani i Crnogorci odmah protjeraju sa zemljišta Srbije, čim bi se pojavili“[1], potom i Moljevićevog “Projekta o rešenju srpskog nacionalnog pitanja i budućem uređenju Jugoslavije” poznatog kao “Homogena Srbija” koji je pisao u Nikšiću 1941.godine i ponudio Draži Mihailoviću kao koncept “čiste srpske rase”, knjiga „Najveći zločin u istoriji“ nudi jedno novo čitanje o udruženom zloumlju Velikih sila koje se sprovodilo nad crnogorskim narodom i našom državom nakon 1918.

Prije nego se detaljnije osvrnem na ovo dragocjeno istoriografsko djelo Jovana Čubranovića, u obavezi sam da, shodno novootkrivenim arhivskim podacima, upoznam cijenjenu publiku sa začetkom i rađanjem ideje o ujedinjenju Srbije i Crne Gore.

Naređenje o pripajanju Crne Gore Srbiji, mnogo prije Podgoričke skupštine izdao je sam ruski car Nikolaj II Romanov, i to na sjednici Tajnog imperatorskog kabineta, 20.decembra 1905.godine, na kojoj je rekao: „ Da se mi više ne bismo oko CG razmišljali što i kako, jedan joj se pravac mora odrediti: ona se od ovog trena podređuje Srbiji. Ima da slijedi ono što bude glavni cilj politike srpske kraljevine. A taj glavni cilj je hvatanje u koštac sa Austrougarskom. Kada ova politika Srbije ostvari cilj, CG se ima pripojiti Srbiji. I to odmah. Ne trebaju nam dvije srpske države na Balkanu, koje će da se glože oko ovog i onog, a pogotovo nam ne treba nepouzdani saveznik, koji bi nas prodao za jedan dobar kredit u bečkoj banci.“[2] Taj „nepouzdani saveznik“ je bio kralj Nikola koji je iza leđa Rusiji, pokušao da s Ausrougarskom dogovori pripajanje Skadra Crnoj Gori, nakon čega bi , po njegovom mišljenju, ostao potpuno nezavisan od ruskih para. O uzaludnom pokušaju kralja Nikole da se otrgne od ruske kontrole, svjedoči i sljedeća izjava cara Nikolaja Romanova: „Naši ciljevi su iznad njegovih, i on može našim ciljevima samo da posluži, a nikako nema snage da ih omete. (…) Kada budemo riješili srpsko pitanje onako kako mislimo da ga riješimo, onda ćemo i knjazu Nikoli dati mjesto koje mu pripada, do tada neka igra svoje sitne igre. On će tada završiti svoju ulogu, to Vam ja obećavam.“[3]

Zahvaljujući izvještajima ruskih diplomata i obavještajaca koji su se bavili CG i Balkanom, posebno ruskom generalu Nikolaju Mihailoviču Potapovu, koji je proveo 12 godina na Cetinju u zvanju vojnog agenta ruskog Generalnog štaba, a koji je i nakon tzv socijalističke revolucije u Rusiji 1917.kada je ubijena carska porodica Romanov i vlast prešla u ruke „zlikovaca boljševika“, kao neprikosnoveni operativac nastavio svoju obaviještajnu misiju u novoformiranom Komitetu državne bezbijednosti (KGB), mi u Crnoj Gori nakon 100 godina saznajemo pravu istinu o sudbini svoje države, ali i drugih balkanskih zemalja kojima su, kao i nama Rusi određivali granice.

Plemenita misija Jovana Čubranovića koji je vođen ljubavlju i odanošću prema svojoj napaćenoj domovini, pokušavao da joj rasvijetljavanjem „Crnogorskog pitanja“ sa pozicije međunarodne diplomatije povrati pogaženo dostojanstvo i krvavo stečenu slobodu, uz pomoć meksičke vlade i njenih intelektualaca predstavlja jedan od najvećih kulturoloških spomenika XX vijeka i trajno svjedočanstvo sramne savezničke ćutnje na sva krvava nepočinstva koja su CG zadesila nakon 1918.godine.

Jedan od presedana u svijetskoj povijesti predstavlja i činjenica da je saveznička vojska s kojom je crnogorska zajedno ratovala protiv austrougarskog osvajača, postala saučesnik u nestajanju njenog državotvornog okvira, saizvršilac srbijanskim dželatima koji su najbrutalnijim terorom za sobom ostavili preko 10.000 mučenih, iskomadanih, spaljenih i na zvijerski način ubijenih Crnogoraca, koji se ni nakon dvostruke izdaje (i u domovini, i u inostranstvu) nijesu htjeli pokloniti srbijanskom neprijatelju.

O izdaji crnogorske vojske u inostranstvu, tačnije u Gaeti, śedoči Čubranović u poglavlju „Italijansko-Crnogorski sporazum“ koji je inače sklopljen 30. aprila 1919. godine. Po ovom sporazumu 3600 crnogorskih oficira i vojnika boravilo je i bilo zbrinuto u Gaeti o trošku države Italije, uz dogovor da će vlada Crne Gore cjelokupni dug uredno izmiriti kada se kralj i vojska vrate u svoju domovinu. Sporazum su potpisali i verifikovali ministar vojni Italije Kavilja i Generalni konzul CG Veljko Ramadanović. Sporazum je prekršila vlada Italije 1921.godine sklopivši tajni sporazum sa Vladom Velike Srbije u Rapalu ustupivši Srbijancima sva suverena prava crnogorskog naroda uz potpisano obećanje da „će uništiti crnogorsku vladu u egzilu i raspuštiti crnogorsku vojsku“.[4] Taj plan je i sproveden, perfidno I unaprijed smišljeno, po instrukcijama srbijanskog ministra Antonijevića koji je zahtijevao da se oficiri i vojnici deportuju preko Soluna u manjim grupama od oko tri stotine, sa razmacima od neđelju dana, tako da se iseljenje izvrši u roku od 3 mjeseca, „uz napomenu da bi vraćanjem velikog dijela njih u CG to moglo izazvati nove pobune protiv naše države“ (tada već stvorene KSHS); Antonijević dalje navodi: (citat) „da se sastanak ovih ljudi obavi na namjenski određenoj lokaciji, jer vjerujem da bi se ovim postupkom dobili veoma i izuzetno važni podaci o ponašanju svakog pojedinca, da oni koji ulivaju malo povjerenja budu poslati na neko vrijeme na mjesto gdje mogu biti podvrgnuti rigoroznom nadzoru.“ (kraj citata)Taj rigorozni nadzor je i sproveden metodama zvijerskog mučenja, batinanja i tamničenja elitne crnogorske vojske.  Tako je 3600 crnogorskih oficira i vojnika u nadi da će se vratiti u svoju domovinu nakon međunarodne intervencije zbog prisilnog ujedinjenja, predato u svojstvu zarobljenika osvajačima i negatorima Crne Gore – Srbima. Citiram: „Većina ovih herojskih vojnika izvršila je samoubistvo ili smrt dočekala u srpskim zatvorima.“ (kraj citata). Ministar inostranih poslova Italije Dino Grandi i nakon njega njegove kolege progonili su crnogorske predstavnike u egzilu. (Citat) „Među ovim žrtvama možemo pomenuti poznatog pisca i advokata Vladimira Popovića, bivšeg ministra pravde CG, koji je preminuo u Nici; zamjenika i profesora Labana, koji je preminuo u Carigradu; generala Milutina Vučerakovića koji je na smrt otrovan od strane francusko-srpskih špijuna u glavnom gradu Republike San Marino.“ (kraj citata)

Završiću citatom KASIMIRA E. ALMEIDE – Član  35. Zakonodavnog tijela Sedinjenih Meksičkih Država koji je prozreo i shvatio sramnu ulogu Tajne diplomatije i u predgovoru ove knjige predložio: „ da se tamo u Ženevi, u okviru Lige naroda podigne spomenik u obliku bloka od  granita, donijetog sa planine koja čini kičmeni krst najslobodnijih zemalja na svetu; granitnog bloka donijetog sa Anda, u kome svijetlećim slovima treba da bude urezana riječ SLOBODA, trenutno profanisana od tamošnjih moćnika u dalekoj Crnoj Gori, i čija istorija, čiji uzrok žrtava razotkriva  autor pred sudom javnog mnjenja meksičkog i iberoameričkog naroda.

Slavna istorija crnogorskog naroda i nepravda koja mu je učinjena kršenjem njegovih najsvetijih prava, pozvaće sve slobodne duše da podignu  glas protesta protiv uzurpatora njihove slobode, protiv onih koji prikrivaju zločin i protiv saučesnika u ovom zločinu bez presedana. Dok ne dođu bolji dani, saośećamo  s tim junačkim narodom, s njim patimo i s njim zapomažemo: SLOBODA I PRAVDA! „ kraj citata

Jovan Čubranović je na međunarodnom planu, prije 90 godina započeo priču o najvećem zločinu u istoriji, mi je moramo nastaviti I završiti rezolucijom o genocidu koji je tadašnji režim, tačnije, srpska vojska izvršila nad Crnogorcima I Crnogorkama. „Bijeli teror“ je ostavio za sobom, gladnu, opustošenu, poniženu, zapaljenu, raseljenu Crnu Goru. To nije bio dom, to je bio geto u kojem su se ubijali Crnogorci bez sudske ili bilo koje druge odgovornosti, u kojem su silovane đevojčice na oči nesrećnih familija, u kojem su bebe i đečicu srbijanski vojnici na bajonete žive nabijali, u kojem se ubijeni komiti nijesu smjeli pristojno sahraniti…bio je to geto u kojem su ggoreli živi Zviceri, među njima troje Petrove đeĉice. CG je bila logor smrti za sve one koji su odbili da polože zakletvu najvećem crnogorskom krvniku, Petru Karađorđeviću, I naša je najsvetija dužnost da svim žrtvama Bijelog terora- herojima Božićnog ustanka podignemo grandiozan spomenik, da im kulturom śećanja podarimo vječnost I prenesemo generacijama koje stasavaju istinu o njihovom stradanju od ruku srbijanskih dželata.

Tek tada će grobovi mučenika I neumrlih heroja, boraca za pravo, cast I slobodu CG prestati da ječe…

Tek tada cemo bez stida moci da se poklonimo śenima njihovim I izgovorimo s ponosom „Hvala vam najbolji sinovi ojađele majke naše“. Naša ste luča neugasla i putokaz za sva pregnuća.

Rekla sam na promociji ove knjige na Cetinju, I PONOVIĆU, ZLOČIN NIKADA NE SMIJE IMATI NI AMNEZIJU, NITI AMNESTIJU!

Da je vječna Crna Gora.

[1] Glas Crnogorca broj 77, 14.9.1919. str.4.

[2] Andrijašević.Ž. 2022. Kraljica i njeni prijatelji. Centar za geopolitiku: Podgorica, 154.

[3] Isto, 161.

[4] Čubranović.J. Najveći zločin u istoriji.str.59.