PROMETEJSKI DUH CRNE GORE – „ŽIVI ČOJSKI“ BOŽA (VIDAKOVA) LIPOVINE

Piše: Božidar PROROČIĆ , književnik i publicista

Božo (Vidakov) Lipovina u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma objavio je knjigu „Živi čojski“. Sam naslov nosi snažnu poruku  u toj poruci je sažeta Crna Gora. Ona u svojoj istorijskoj i državno-pravnoj genezi ima pravo da se po značaju nekih njenih spomenika i osobenom shvatanju pravde, morala i običaja kao društvenih izvora prava, svrsta u red civilizovanih država. Osobina svih kulturnih naroda jeste i istorijsko proučavanje, vrednovanje i čuvanje snage i događaja iz sopstvene duhovne i materijalne riznice. A ta riznica, kao zlatni trag istorijskog pamćenja, u ovoj knjizi nalazi se u četiri izuzetno vrijedna i dragocjena poglavlja, koja je Lipovina znalački sistematizovao i kroz koja je pokazao svu snagu slobodarske borbe, nade i mudrosti crnogorskog prometejskog duha.

Jer Crna Gora je kroz vjekove rađala ljude čije su riječi bile zakletva a čojstvo mjera ljudskosti. U najtežim istorijskim časovima, kada su oluje lomile granice i sudbine, Crnogorci su umjeli da iz sebe izvuku snagu nadčovječanskih napora, nalik drevnim spartancima, ali sa jednim dubljim zavjetom  da sloboda nije samo pravo, nego i moralna obaveza prema precima i potomcima. Zato je čojstvo u Crnoj Gori uvijek bilo isprepleteno snagaom vrline ono je bilo živa pravda naroda, mirna ali postojana sila koja je oblikovala zakone, običaje i karakter ljudi. U toj snazi duha, koja se prenosi iz koljena u koljeno, leži i ona neuništiva nit crnogorskog identiteta  nit koja nas uči da se i u najtežim vremenima ne odustaje od pravde, dostojanstva i slobode. Lipovina upravo tu nit prepoznaje i sabira u svojoj knjizi, vraćajući nas korijenima i podsjećajući da su čojstvo i sloboda dvije strane iste istorijske medalje Crne Gore.

I poglavlje Priče i događaji iz prošlosti donosi nam brojne mudrosti starih Crnogoraca onih koji su svojom riječju i gortaškom mudrošću znali da odgovore snagom duha. Kod njih je riječ bila više od izgovorene misli riječ je bila mjera čovjeka, sveta dužnost i snaga koja je umjela da posjeće i jače i snažnije nego bilo koja sablja. U tom poglavlju susrijeću nas mudre priče: „Puštite toga krivoga“, „Ja bez ruke – ti bez mozga“, „Ima vatru – pokrite ga“, zatim Priča o Peru Dragovu, pretku autora, kao i „Đevojačka mudrost“ ,,Kletva Svetog Petra Cetinjskog”, Ivo Vrana i Gospodar” i mnoge druge zgode koje nose iskustvo jednog naroda oblikovanog kršem, planinom i neprekidnom borbom za dostojanstvo. U tim pričama sabrana je arhetipska snaga crnogorskog pamćenja. One nijesu samo pripovijesti o događajima, već živi tragovi jednog sistema vrijednosti đe su čast, riječ i razum stajali kao stubovi života. Upravo zato je ovo poglavlje od izuzetne važnosti za knjigu, jer ono prezentuje mudrosti koje su oblikovale moralni kod Crne Gore. Iz tih priča izbija iskustvo generacija koje su na surovom kamenjaru i planinskim visovima učile da opstanu, ali i da sačuvaju dostojanstvo čovjeka. Mudrost tih ljudi nije nastajala u knjigama, već u životu. Ona je rasla iz oskudice, iz borbi, iz susreta sa neprijateljem, iz potrebe da se pravda odmjeri riječju prije nego oružjem. Zato se u ovim pričama misao javlja kratka, snažna i precizna, kao udar kamena o kamen, ali istovremeno nosi duboku antropološku dimenziju razumijevanje čovjeka, časti i zajednice. Upravo zato ovo prvo poglavlje ima posebnu snagu u knjizi. Ono predstavlja duhovni segment svega što slijedi, jer iz tih priča izbija ono što je vjekovima održavalo Crnu Goru mudrost naroda koji je znao da se brani sabljom, ali još više riječju i obrazom. U njima se rasipaju varnice iskustva i pamćenja, kao iskra iz ognjišta života crnogorskih gorštaka, đe je svaka izgovorena riječ nosila snagu zakona, a svaka izrečena mudrost postajala dio identiteta ali i svijesti naroda.

II poglavlje – „U pamet se Crnogorci“

Drugo poglavlje knjige nosi snažan i opominjući naslov „U pamet se Crnogorci“, koji sam po sebi predstavlja jasnu poruku i upozorenje o istorijskoj ugroženosti crnogorskog identiteta pred nasrtajima velikosrpske ideologije i njenog dugotrajnog političkog i kulturnog projekta. Već na početku poglavlja susrijeće nas mudra i pronicljiva misao generala Noixa, koji je još prije više od jednog vijeka zapisao:

„Iskustvo od šest stoljeća pokazalo je da se Crna Gora ne može pokoriti.“

Ova briljantna misao ne govori samo o vojnoj snazi jedne male zemlje, već o nečemu mnogo dubljem  o duhu slobode koji je postao temelj crnogorskog istorijskog postojanja. Upravo na tom duhu autor gradi cijelo poglavlje, iznoseći niz snažnih citata, dokumenata i fragmenata koji razotkrivaju dugotrajne pokušaje potiranja crnogorske posebnosti. U ovom poglavlju Lipovina iznosi svjedočanstva generala, intelektualaca, političara i osvjedočenih srpskih nacionalista, ali i brojna istorijska dokumenta koja svjedoče o sistematskim pokušajima posrbljavanja Crnogoraca i satiranja njihovog nacionalnog identiteta. Među njima se nalaze i zloglasna uputstva za posrbljavanje Crnogoraca Milana Piroćanca, zatim stavovi i ideološki projekti Dobrice Ćosića, kao i raporti đenerala Černjajeva, koji je, iako ruski oficir, ostavio zapise o izuzetnoj hrabrosti Crnogoraca, nazivajući ih ratnicima čija je borbena vrijednost nadilazila brojnost i snagu čitave srpske  vojske.

Posebnu argumentaciju ovom poglavlju daju i depeše beogradskih listova, kao i zapisi Jovana Plamenca, istaknutog montenegriste, koji je još tada upozoravao na opasnu mitomaniju srpskog političkog i crkvenog klera. Ta mitomanija, prožeta ideologijom velikodržavlja, često je posezala za najradikalnijim istorijskim konstrukcijama i propagandom, ne libeći se ni da veliča autoritarne ideologije i ličnosti poput Adolfa Hitlera, ukoliko su mogle poslužiti kao sredstvo političkog uticaja. Autor nas podsjeća i na ruske gramate iz 1798. godine, upućene Svetom Petru Cetinjskom i Crnogorcima, koje svjedoče o međunarodnom priznanju crnogorske državnosti i političke posebnosti, kao i na Njegoševe misli, koje u ovom kontekstu dobijaju dodatnu istorijsku i filozofsku dimenziju. Važan segment poglavlja posvećen je i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, njenoj autokefalnosti i istorijskom kontinuitetu, ali i bolnim temama koje su obilježile XX vijek. Među njima posebno mjesto zauzima nelegalna i nasilna Podgorička skupština iz 1918. godine, koja je predstavljala pokušaj političkog i identitetskog poništavanja Crne Gore, ali i početak jednog dugog perioda represije nad crnogorskim nacionalnim bićem.

Upravo zbog toga ovo poglavlje jasno pokazuje da je borba Crnogoraca za očuvanje imena, identiteta i vjere imala gotovo termopilski karakter bila je hrabra, dugotrajna i često vođena protiv daleko snažnijih političkih i vojnih sila. Međutim, ono što je tu borbu činilo posebnom bila je odlučnost naroda da ne pristane na odricanje od sopstvenog istorijskog i kulturnog nasljeđa. Na samom kraju poglavlja nalaze se „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“, koje kroz dokumenta i svjedočanstva razotkrivaju sistematske pokušaje zatiranja crnogorske državnosti i identiteta. Ta svjedočanstva pokazuju kako je tokom jednog istorijskog perioda sprovođena politika nasilnog uklapanja Crne Gore u tuđe nacionalne projekte, uz pokušaje kroćenja slobodarskog duha naroda koji nikada nije pristajao na pokornost. Upravo zato ovo poglavlje predstavlja jednu od najvažnijih cjelina knjige. Ono nije samo istorijski pregled događaja i dokumenata, već svjedočanstvo o dugoj i složenoj borbi Crnogoraca za očuvanje sopstvenog identiteta, imena i slobode. Iz tih stranica jasno se vidi da se crnogorski duh, uprkos brojnim pritiscima i pokušajima potiranja, uvijek iznova vraćao svojoj izvornoj snazi – snazi naroda koji je znao da slobodu brani ne samo oružjem, već i sviješću o sopstvenom istorijskom dostojanstvu.

III poglavlje – „Crna Gora je čast čovječanstvu“

Treće poglavlje knjige nosi naslov „Crna Gora je čast čovječanstvu“, a već sam naslov oslanja se na duboko poštovanje koje je prema Crnogorcima gajio veliki italijanski revolucionar i vojskovođa Đuzepe Garibaldi. On je Crnogorce smatrao najvećim junacima na svijetu, narod čija je hrabrost postala simbol slobodarske borbe. Garibaldi, jedna od najvažnijih ličnosti ujedinjenja Italije, preminuo je 2. juna 1882. godine u 75. godini života, ali su njegove riječi o Crnogorcima ostale trajno svjedočanstvo o ugledu koji je ova mala zemlja imala među evropskim revolucionarima i borcima za slobodu. U ovom poglavlju Lipovina sabira niz svjedočanstava stranaca koji su kroz istoriju prepoznavali izuzetnu hrabrost i čojstvo crnogorskog naroda. Među njima je i zapis Esad-paše, koji je nakon borbi oko Skadra govorio o izuzetnoj snazi i odlučnosti crnogorskih ratnika. Njegove riječi nijesu bile tek diplomatska kurtoazija, već priznanje protivnika koji je na bojnom polju neposredno vidio kakvu snagu nosi narod odrastao na kamenjaru i planini. Sličnu ocjenu dao je i austrijski general Hacendorf, koji je tokom dramatičnih događaja 6. i 7. januara 1916. godine, u vrijeme čuvene Mojkovačke bitke, zapisao riječi koje su ostale trajno svjedočanstvo o hrabrosti crnogorskog vojnika:

„Hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova; borili smo se protiv junaka iz bajke.“

Kada neprijatelj na bojnom polju izgovori takvo priznanje, tada postaje jasno kolika je bila snaga naroda koji je branio svoju slobodu. Mojkovačka bitka ostala je simbol te nepokolebljive odlučnosti  trenutak u kojem je mala vojska Crne Gore stala na branik časti i istorije. Međutim, ovo poglavlje ne govori samo o priznanjima koja su Crnogorci dobijali zbog svoje hrabrosti. Ono otvara i bolne stranice istorije, podsjećajući na pokušaje da se Crnoj Gori nametne politički jaram i da se njen slobodarski duh podredi interesima velikodržavnih projekata. Upravo o tome svjedoče brojni zapisi i citati stranih istoričara i analitičara koje Lipovina donosi u ovom poglavlju. Istoričar Hardy, kao i Sigmund Heumann, ostavili su zapise koji kritički sagledavaju političku praksu Srbije u odnosu prema susjedima. Heumann, između ostalog, zapisuje da je istorija Srbije često bila obilježena nasilnim sukobima i političkim pretenzijama koje su opterećivale odnose na Balkanu. O tim odnosima govorili su i brojni evropski državnici i publicisti. Vinston Čerčil, posmatrajući balkansku političku zbilju iz perspektive evropske diplomatije, ostavio je niz opaski o složenosti odnosa u regionu. Slično je primijetio i britanski državnik Vilijam Gladston, koji je zapisao: „Teško je strancu ući u lavirint u kojem je Crna Gora živjela godinama.“ Ova misao pokazuje koliko je istorijska sudbina Crne Gore bila složena i koliko je često bila izložena političkim pritiscima i interesima većih sila.

Poglavlje obiluje brojnim svjedočanstvima stranih autora koji su prepoznavali hrabrost i žrtvu crnogorskog naroda. O tome su pisali Makelar, Movinkel, Hector de Vici i mnogi drugi autori koje Lipovina citira. Njihovi zapisi svjedoče o poštovanju koje je Crna Gora uživala zbog svojih viteških borbi, ali i zbog viteškog stradanja u trenucima kada su joj nametani nepravedni politički okovi. Posebno mjesto u ovom poglavlju zauzimaju i diplomatska svjedočanstva velikih državnika toga vremena. Među njima su i pisma američkog predsjednika Vudroa Vilsona upućena kralju Nikoli Petroviću, kao i stavovi francuskog predsjednika Rajmona Poenkarea, koji su u turbulentnim godinama evropske politike prepoznavali istorijski značaj i posebnost Crne Gore. Sve ove izjave, dokumenti i citati pokazuju da Crna Gora nije bila samo mala balkanska država, već simbol slobodarske borbe i moralne postojanosti jednog naroda. Upravo zato je ovo poglavlje izuzetno važno u strukturi knjige, jer kroz svjedočanstva stranaca potvrđuje ono što je crnogorski narod kroz istoriju pokazivao  da se veličina jedne zemlje ne mjeri njenom teritorijom, već snagom njenog duha. U tim zapisima i svjedočanstvima ogleda se jedna trajna istina: Crna Gora je kroz vjekove branila ne samo svoju slobodu, već i ideju dostojanstva čovjeka. Zato riječi Garibaldija da je Crna Gora čast čovječanstvu nijesu samo pohvala jednoj zemlji, već priznanje narodu koji je slobodu pretvorio u temelj sopstvenog postojanja.

IV poglavlje – „Pjesnički velikani o Crnogorcima i Crnoj Gori“

Četvrto poglavlje, „Pjesnički velikani o Crnogorcima i Crnoj Gori“, predstavlja svojevrsnu krunu ove vrijedne i po mnogo čemu dragocjene knjige. Nakon istorijskih dokumenata, svjedočanstava i političkih analiza, Lipovina čitaocu otvara prostor poezije onog najdubljeg izraza stvaralaca koji su kroz stihove prenijeli ali izgradili sintezu jednog malog ali ponosnog naroda. U ovom poglavlju sabrani su glasovi velikih pjesnika i mislilaca koji su u Crnoj Gori prepoznavali simbol slobode i nepokorenog duha. Među njima se posebno izdvaja pjesma „Nepobijeđeni“ Alfreda Tenisona, posvećena Crnogorcima, koja je svojevremeno objavljena u tadašnjem Cetinijskom vjesniku. Ova pjesma daje autentičan prikaz i svjedočanstvo o evropskom divljenju prema zemlji koja je kroz vjekove odolijevala silama daleko moćnijim od sebe. Sličan motiv pronalazimo i u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina, čija pjesma „Bonaparta i Crnogorci“ govori o hrabrosti naroda koji je postao inspiracija evropskoj književnosti. Crna Gora i njena borba za slobodu predstavljale su ideal mnogim autorima, jer su u njenoj istoriji prepoznavali ono što je evropska romantika posebno cijenila  nepokornost, čast i spremnost da se sloboda brani po svaku cijenu.  U ovom poglavlju Lipovina podsjeća i na pjesmu „Lovćenski poklič“ Sekule Drljevića, posvećenu stradanju porodice Zvicer. Ta pjesma nastaje kao snažan poetski odgovor na nasilje i zločine koje su nad Crnom Gorom počinile okupacione snage velikosrpskog režima nakon 1918. godine. U njoj se ogleda bol jednog naroda, ali i prkos koji nije dopuštao da se zaboravi nasilje i pokušaj poništenja crnogorske državnosti i identiteta. Ova poetska svjedočanstva pokazuju da je Crna Gora predstavljala duhovni i simbolički prostor koji je nadahnjivao književnike širom Evrope. Njena borba za slobodu i dostojanstvo postala je motiv koji su pjesnici pretvarali u stihove, svjesni da se u toj borbi ogleda univerzalna drama čovjeka koji brani pravo na vlastito ime i postojanje. Zato ovo poglavlje ima posebnu vrijednost. Ono pokazuje da su Crna Gora i Crnogorci u evropskoj književnosti postali arhetip slobodnog čovjeka  onog koji je spreman da živi teško, ali da nikada ne pristane na pokornost. U tim pjesmama Lovćen se uzdiže kao simbol istorijske dominacije, a crnogorski ratnik kao figura koja objedinjuje čast, žrtvu i slobodu.

Šta na kraju reći?

Božo (Vidakov) Lipovina-Bjeloš, rođen pod Lovćenom, ovom knjigom pokazuje duboko razumijevanje istorijske i duhovne sudbine Crne Gore. Njegovo djelo je antropološko svjedočanstvo o jednom narodu koji je kroz vjekove oblikovao vlastiti moralni kod zasnovan na čojstvu, slobodi i dostojanstvu. U tom smislu „Živi čojski“ predstavlja pokušaj da se sabere i sačuva ono najvrijednije iz crnogorske duhovne riznice  iskustvo generacija koje su na kamenjaru i planinama učile da je sloboda najviša vrijednost. Kroz istoriju, dokumente i poeziju Lipovina pokazuje da crnogorski identitet nije nastao u politikom niti političkim činiocima, već u teškom životu, u borbi i u riječi koja je bila jednako snažna kao i sablja. Zato ova knjiga stoji kao podsjetnik da se snaga jednog naroda ne mjeri njegovom brojnošću, već postojanošću njegovog duha. A duh Crne Gore, oblikovan pod Lovćenom i očuvan kroz vjekove, i danas ostaje svjedočanstvo da sloboda nije samo istorijska činjenica  ona je trajna mjera dostojanstva čovjeka.

U Kantovoj filozofiji moralni zakon stoji iznad svake sile u crnogorskom iskustvu taj zakon dobija ime  čast, poštenje i identitet, tri stuba na kojima se kroz vjekove održavalo dostojanstvo naroda. Na tim postulatima oblikovana je istorijska svijest Crne Gore, đe je riječ često bila jača od oružja, a obraz vrijedniji od života. Upravo zato crnogorski čovjek nije branio samo zemlju, već i pravo na sopstveno ime, vjeru i slobodu. Kroz takvu etiku življenja stvarao se moralni poredak koji nije nastajao u zakonima i uredbama, već u savjesti naroda i iskustvu generacija.  Zato su brojni putnici, mislioci i pjesnici u Crnogorcima prepoznavali arhetip slobodnog čovjeka, onog koji i u najtežim okolnostima ostaje vjeran sebi i svojim načelima. Upravo takvu Crnu Goru prepoznaje i Božo (Vidakov) Lipovina u knjizi „Živi čojski“, sabirajući u njoj glasove prošlosti, svjedočanstva istorije i mudrosti naroda. Njegova knjiga pokazuje da se identitet ne čuva samo u političkim granicama, već prije svega u pamćenju, riječima i vrijednostima koje se prenose s koljena na koljeno. Zato „Živi čojski“ nije samo knjiga o prošlosti, već i podsjetnik da se moralni temelji jednog naroda moraju stalno iznova braniti i obnavljati. U toj borbi čast ostaje mjera čovjeka, poštenje njegov zakon, a identitet svjetionik koji vodi kroz istorijske oluje. Tako se i danas, kao i nekada, potvrđuje da se snaga Crne Gore ne nalazi u veličini njene zemlje, već u postojanosti njenog duha. A taj duh, oblikovan pod Lovćenom i kroz vjekove iskušenja, ostaje trajni dokaz da sloboda pripada onima koji su spremni da je čuvaju časno, pošteno i dostojanstveno.