Ruski agent u Crnoj Gori priprema se za uhićenje Mila Đukanovića

Ruski agent u Crnoj Gori priprema se za uhićenje Mila Đukanovića

Demokratska Crna Gora trenutno je najveći sigurnosni problem u toj zemlji, upozorava zastupnik Europskog parlamenta Tomislav Sokol, koji tvrdi da ta politička skupina, zbog bliskih veza s Rusijom i Srbijom, postaje remetilački faktor na putu Crne Gore prema EU.

S manje od deset posto podrške birača, demokrati danas kontroliraju Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo obrane, Upravu policije i Agenciju za nacionalnu sigurnost.

Zbog svoje uloge u donošenju rezolucije o genocidu u Jasenovcu, ali i zbog ruskih veza koje je spomenuo zastupnik Sokol, od lipnja 2024. čelnik te stranke i potpredsjednik Vlade Crne Gore Aleksa Bečić je persona non grata u Hrvatskoj.

„Dio vladajuće koalicije u Podgorici – Bečićevih demokrata, Tomislav Sokol s pravom ih vidi kao ključne eksponente Rusije u Crnoj Gori. Ono što je Aleksandar Vulin u Srbiji, to je Aleksa Bečić u Crnoj Gori“, kaže politički analitičar Danilo Kalezić.

Za razliku od dijela velikosrpske vladajuće većine (bivšeg Demokratskog fronta), koji svoju vezu s Rusijom uspostavlja preko službenog Beograda, demokrati, tvrdi Kalezić za Vijesti.ba, ostvaruju kontakt s ruskim obavještajnim i paraobavještajnim strukturama preko državne Crkve Srbije.

„Među demokratima nemate frakcija, grupa ili pojedinaca koji se protive izravnom utjecaju iz Moskve, naprotiv; slična jednoglasnost viđena je samo u autoritarnim, čvrsto kontroliranim političkim sustavima ili grupacijama. Činjenica da Bečićeva stranka sada kontrolira cijeli sigurnosni sektor očito ne smeta njezinom većem koalicijskom partneru, Pokretu Europa sada (PES) premijera Milojka Spajića, čiji su zastupnici, unatoč snažnom protivljenju Bruxellesa, upravo podržali antidemokratski zakon o Ministarstvu unutarnjih poslova i Agenciji za nacionalnu sigurnost, koji ministra unutarnjih poslova pretvara u Staljinovog zloglasnog krvnika Lavrentija Beriju“, kaže Kalezić.

Demokratski front, kažete, uspostavlja svoju vezu s Rusijom preko Beograda, Demokrati preko državne Crkve Srbije. Zašto su ruske veze Demokrata opasnije?

KALEZIĆ: Povijesno gledano, strukture pod izravnom ruskom kontrolom uvijek su bile opasnije za sigurnost Crne Gore: Rusi su puno uspješniji u definiranju i koordinaciji svojih političkih ciljeva. Osim toga, Demokrate su opasnije jer kontroliraju cijeli državni aparat sile.

Bečićeva stranka, zanimljivo, godinama je uspjela promaknuti javnosti, prvenstveno zato što je njezina fasada građena ruskim tehnikama prikrivanja i manipulacije. Sve do promjena 2020., pa i kasnije, zapadni diplomati i nevladin sektor pokušavali su ih pretvoriti u ono što nisu bili – građansku stranku, očito ne shvaćajući da je u toj podjeli Demokratski front dobio ulogu grubog lica, a Demokrati ulogu stražara i temeljnog stupa velikosrpske i proruske politike u Crnoj Gori.

Ravnatelj Uprave policije Lazar Šćepanović zatražio je kažnjavanje predsjednika Višeg suda u Podgorici zbog, kako je rekao, ‘javno izrečenih riječi’; tijekom televizijske emisije prijetio je novinaru uhićenjem jer mu je postavljao neugodna pitanja. Razumiju li građani koliko je opasno kada ‘zarobljeni um’ Demokrata dobije toliki autoritet i moć?

KALEZIĆ: Šćepanović je najbolji politički i civilizacijski izraz Bečićevih demokrata. U grabežu za podjelom vlasti, demokrati nisu slučajno zgrabili ‘ministarstvo sile’, delegirajući tamo osobe koje su karakterno, politički i ideološki izdanci neostaljinizma. Neostaljinizam ne mari za običaje civiliziranog svijeta, za pravo, zakone, za pravila kulturnog ponašanja; oni su buldožer koji ruši sve pred sobom. Oni od svih stvaraju neprijatelje i, kao apsolutni gospodari državne vlasti, nameću pravilo da je svatko kriv dok se ne dokaže suprotno.

Neostaljinisti kojima zapovijeda državna Crkva Srbije pokušavaju Crnu Goru pretvoriti u gulag, što dokazuju atmosfera u društvu, ponašanje tužiteljstva, policije, sudova i izvještavanje medija. Ove karikature Staljina, Berije i drugih velikana iz tog mračnog doba civilizacije provode mučenja i progone, nezamislive u društvu čiji je navodni cilj članstvo u EU.

Poduzetnik Aleksandar Aco Đukanović uhićen je, kažu odvjetnici, pod vrlo čudnim okolnostima. Govorimo li o vladavini prava ili političkom progonu?

KALEZIĆ: Crnogorsko društvo odavno je svjesno da je svatko tko je na bilo koji način povezan s obnovom crnogorske državne neovisnosti 2006. godine klevetan, ocrnjen i kriminaliziran kroz manje-više namještene političke procese. U tom smislu, danas je teško objasniti ponašanje države prema građaninu Acu Đukanoviću iz perspektive pravne struke, sudske ili tužiteljske prakse.

Desetljećima je domaća i regionalna javnost bila preplavljena pričama o navodnim zločinima bivše vlade na čelu s predsjednikom Milom Đukanovićem. Njegov brat je neosporno bogat čovjek; no, kako smo od svih ‘zločina’ došli do tri pištolja zbog kojih je Aco Đukanović formalno uhićen?

KALEZIĆ: Ako konstrukcija koju stvaraju obavještajne službe i mediji ne može pronaći uporište u stvarnosti, u papirima, u činjenicama i događajima, pribjegavaju bilo čemu, čak i starom oružju. Nešto što je moralno i kriminalno benigno pretvara se u tužiteljsku, policijsku, sudsku i medijsku akciju, što dovodi do spektakularnih uhićenja i zatvaranja.

Ako pitate bilo kojeg pravnika početnika o identičnom slučaju, osim što se počinitelj ne zove Aco Đukanović, odgovorit će da to djelo ne dovodi do pritvora, što jasno potvrđuje i dosadašnja sudska praksa. A brojni pravni stručnjaci, odvjetnici, suci i bivši tužitelji slažu se u jednom: ovo je pravni, tužiteljski i policijski presedan koji ukazuje na politički progon. Režim testira crnogorsku javnost, koju državna vlast kuha kao žabu. Gdje prestaje pravna i politička logika, počinje današnja Crna Gora.

Kako režim testira javnost?

KALEZIĆ: Režim testira koliko je javnost spremna nijemo promatrati uništavanje i kompromitiranje institucija. Od kolovoza 2020. sjetite se koliko je osoba, na bilo koji način povezanih s obnovom državne neovisnosti Crne Gore, bilo podvrgnuto medijskoj kampanji. Koliko ih je, prije nego što su procesuirani, spektakularno uhićeno i pritvoreno? Brine li ikoga više činjenica da je optužnica protiv manje-više svih optuženih odbačena ili da su, nakon suđenja, iz zatvora izašli kao slobodni ljudi?

Možda najupečatljiviji primjer je bivša ravnateljica Agencije za borbu protiv korupcije Jelena Perović, koja je uhićena zbog odbijanja sudjelovanja u kampanji protiv bivšeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Ne zaboravite da je potpredsjednik Vlade i vođa Demokrata Aleksa Bečić objavio vijest o Perovićevom uhićenju sat ili dva prije nego što je tužiteljstvo to uopće zatražilo.

Nedavno je uhićena i bivša ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Vesna Bratić, ali je zbog velikog pritiska vladajućih struktura puštena da se brani sa slobode. Zašto nitko s druge strane ne reagira?

KALEZIĆ: Kampanja kriminalizacije crnogorske neovisnosti nije započela 2020. godine, već mnogo ranije. Sadašnja oporba, a i tadašnja vlast, zbog baražne medijske i obavještajne vatre, pretežno iz Beograda, a kasnije i iz Moskve, prihvatile su odgovornost za sve za što su ih optuživali njihovi politički protivnici.

Ova politička grupacija – govorim o Demokratskoj partiji socijalista, čiji je vođa bio Milo Đukanović – nije uspjela prevladati kompleks krivnje i nametnuti kompleks moralne inferiornosti u odnosu na aktualnu marionetsku vladu, koja se ponaša kolaboracionistički i gaulajterovski prema interesima vlastite države. Paradoksalno, taj kompleks im ne nameću moralne i političke vertikale društva, već bulumente koje su, s precizno definiranim zadatkom rušenja Crne Gore, prikupile i sastavile BIA i državna Crkva Srpska. Taj osjećaj drži oporbu pasivnom, pretvarajući je u nojeve koji zabijaju glavu u pijesak pred problemima.

Velikosrpska opcija u Crnoj Gori nema taj kompleks i spremna je braniti razna kriminalna djela, posebno ona koja su simbol njihove politike i ideologije. Kao što danas, unatoč obilju vrlo uvjerljivih dokaza i sudskih presuda proizašlih iz njezinih postupaka, brane Vesnu Bratić, tako su svojevremeno branili bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, koji je u zatvoru, optužen za trgovinu drogom. Bratić je branjen kao simbol velikosrpskog projekta.

Koji simbol?

KALEZIĆ: Najekstremniji izdanak velikosrpske politike u Crnoj Gori. Vesna Bratić je to dokazala, između ostalog, kada je u prisutnosti aktualnog predsjednika i premijera Crne Gore brutalno vrijeđala predstavnike manjih naroda ili kada je javno rekla da želi smrt Latinke Perović.

Na velikosrpskom političkom tržištu cijena Vesne Bratić je vrlo visoka.

Koliko košta otvoreno pismo ponovno uhićene bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja je optužila glavnog specijalnog tužitelja Vladimira Novovića za umiješanost u trgovinu drogom?

KALEZIĆ: Kao i svaka druga građanka Crne Gore kada se nađe u sličnoj situaciji, Vesna Medenica ima pravo braniti se – ona laže. Međutim, ovo je drugo pismo zaredom od bivših čelnika tužiteljske i sudske vlasti, u kojem se iznose slične optužbe protiv glavnog specijalnog tužitelja. U demokratskoj državi, Vrhovni državni tužitelj bi saslušao one koji su iznijeli tako teške optužbe i na temelju toga otvorio istragu. Nažalost, Crna Gora nije takva država.

Razina obmane i manipulacije crnogorski građanima je takva da nijedan skandal protiv bilo kojeg dijela režima ne proizvodi značajan institucionalni i društveno-politički pritisak. Tome je uvelike doprinijela crnogorska oporba, koja ne traži odgovornost za djelo okarakterizirano kao organizirani kriminal tijekom duljeg razdoblja.

Boji li se oporba glavnog specijalnog tužitelja Novića?

KALEZIĆ: Ne mislim da se boji Novića; boji se etiketa kako bi branio ‘svoje’, što je, ponavljam, kompleks nametnut trogodišnjom kampanjom medijskog i drugog ocrnjivanja i kriminalizacije prethodne vlade. Tu opasnu kampanju, podsjećam, početkom 1990-ih započela je supruga Slobodana Miloševića, kasnije predsjednica JUL-a, Mirjana Marković, koja je, očito prepoznavši ono što njezina meta možda tada nije prepoznala, u beogradskom časopisu Duga kriminalizirala tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Od Mirjane Marković preko Vojislava Koštunice i Aleksandra Vučiča, mijenjale su se samo etikete i optužbe; meta i stil su ostali isti.

Oporba se i dalje boji otvoreno suprotstaviti brutalnoj propagandi začetoj u BIA-i i KOS-u i lansiranoj kroz političke, obavještajne i medijske podružnice tih službi u Podgorici. U međuvremenu, aktualni režim, kao najopasnije teroriste, uhitio je i pustio na slobodu rektora i trojicu sveučilišnih profesora, bivšeg predsjednika Vrhovnog suda, tužitelje, bivšeg direktora ASK-a, poslovne ljude…

Kako je reagirala opozicija?

KALEZIĆ: Uglavnom kroz izjave, koje jedva spominju način na koji su te osobe uhićene, njihove optužnice, rješenje o pritvoru, činjenicu da nijedan od spomenutih slučajeva nije imao nikakvu pravnu snagu. Agresivne, filmski utemeljene akcije javnog sramoćenja ljudi postale su obrazac ponašanja tužiteljstva i policije, što izaziva ogorčenje u pristojnom, civiliziranom svijetu. Osim nekolicine intelektualaca, novinara i aktivista nevladinih organizacija, većina u Crnoj Gori šuti, bojeći se da će biti okarakterizirana kao pokrovitelj ili zaštitnik nečega što se zove ‘mafija’. Istovremeno, pokrovitelj progonitelja ove ‘mafije’ – mislim na službeni Beograd – koristi svoja veleposlanstva kao skladišta kokaina, o čemu piše sav regionalni tisak. Međutim, to nije tema u Crnoj Gori.

Dritan Abazović najavljuje nova uhićenja, spominje ‘superfinale’. Jesu li se Abazovićeve najave do sada ostvarile?

KALEZIĆ: Abazović već dugo djeluje kao glasnogovornik srbijanske obavještajne službe, tako da se većina onoga što je najavio zapravo i ostvarila. Bivši premijer Crne Gore također je aktivni sudionik i kreator političkog progona i kampanje kriminalizacije bivše vlade. Iako Abazović više ne igra vodeću, već sporednu ulogu, iako se bori ponovno privući pozornost na sebe, crnogorski dio političkog spektra trebao bi vrlo ozbiljno shvatiti ono što on govori i najavljuje.

Kada najavljuje ‘super finale’, Abazović i slični Abazovići očekuju, pozivaju, nadaju se ne kaznenom progonu, već uhićenju političkih protivnika. Jer, kada govorimo o kaznenom progonu, govorimo o kazneno-pravnom zaokruživanju procesa, što Abazovića i režim ne zanima; zanima ih isključivo uhićenje i zatvaranje bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Fotografija Đukanovića u lisicama bila bi vrhunac kampanje kriminalizacije crnogorske neovisnosti i, na simboličnoj razini, početak uništenja neovisne i suverene Crne Gore.

Koliko je realno Abazovićevo ‘superfinale’ u takvoj Crnoj Gori?

KALEZIĆ: Ako se Bečićevi Demokrati odluče za ovo, onda je uhićenje bivšeg predsjednika Crne Gore realno. Jasan stav zapadnih partnera, onih koji razumiju što bi ova avantura mogla proizvesti, mogao bi osujetiti ovaj plan ruskog agenta u Crnoj Gori.

Što bi ovo uhićenje moglo donijeti?

KALEZIĆ: Politički simboli i simbolične geste su početak razumijevanja i početak definiranja svakog procesa. Milo Đukanović je nesumnjivo simbol jednog vrlo važnog političkog i emancipatorskog razdoblja u povijesti Crne Gore, koje je ostvareno kroz očuvanje mira u turbulentnim vremenima, kroz obnovu državne neovisnosti, ulazak u NATO i nedvosmisleno prozapadnu orijentaciju zemlje. Ako na ovaj način prijetite, obezvređujete i osporavate takav simbol, onda se jednako uništava i kompromitira sve što je na temelju tog simbola izgrađeno. Ako je, dakle, osoba koja je nosila projekt obnove državne neovisnosti uistinu zločinačka, onda su i proces i proizvod tog procesa zločinački. A proizvod tog procesa je neovisna država Crna Gora.

Kad bi javnost i oporba, koji su također dio istog procesa, ostali nijemi ili blago reagirali na Abazovićev ‘super finale’, to bi značilo i njihovo i državno samouništenje.

Ne bi bilo prvi put da se Crnogorci samounište, zar ne?

KALEZIĆ: Siguran sam da se obojica lako možemo sjetiti barem tri slična primjera: jedan je ubijen, drugi je prognan, treći je zatvoren. Naravno, govorim o trojici Crnogoraca koji su, svaki u svom vremenu, simbolizirali određenu crnogorsku emancipacijsku ideju: knez Danilo, kralj Nikola i Milovan Đilas.

Vjerujem da smo kao društvo, kao nacionalna zajednica – jer je to dominantno pitanje nacionalnih Crnogoraca – evoluirali u odnosu na model u kojem smo se na ovaj način odnosili prema svojim državnicima i vladarima. S druge strane, crnogorska nacija nikada nije bila u potpunosti konstituirana. Nedostajući proces, kroz koji su drugi narodi prolazili tijekom 19. i početka 20. stoljeća, Crnogorci nikada nisu doživjeli, što je otvorilo prostor dobrom dijelu pripadnika tog naroda da služe tuđim interesima, da se okreću protiv vlastite države i budu autodestruktivni. Nadam se da su Crnogorci nešto naučili iz vlastite povijesti.

Tamara Nikčević

(Vijesti.ba)