Crna je Gora Crnogoraca! Pa ne no je li?

E, pa, nema bošnjačkog medija ili insana – bio to neki običan telal ili ozbiljan portal – koji se ovih dana nije oglasio povodom izjave poslanice Kenane Strujić Harbić i njenog stava da je BiH „matična država Bošnjaka u Crnoj Gori“. Vjerovatno je katkad i Kenana zažalila što su je koalicioni partneri, četnici dakle, nagovorili da potpiri ovu opasnu vatru koja nekontrolisano plamti onda kada u Crnoj Gori počne polemika o identitetima.

Ključna teza koju su ispalili oni koji su ovo označili kao „nasrtaj na Bošnjake“ jeste da „oni politički i intelektualni krugovi crnogorske građanske politike koji najglasnije upozoravaju na opasnost srpske asimilacije Crnogoraca, istovremeno pokazuju zapanjujuću spremnost da identične asimilatorske metode primijene na Bošnjake“. I još dodaju kako je „univerzalna logika balkanskih nacionalizama da sebe i svoj nacionalizam vide kao emancipatorski, a tuđi kao hegemonistički“. I onda nastaje kuknjava koja se nadovezuje na onu Kenaninu: Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju institucionalnu zaštitu i političko zaleđe države matice.

A tu već zaštitnici bošnjačkog identiteta počinju da liče na Aleksandra Vučića, a da toga nijesu ni svesni. Kad god je on, a pogotovo njegov prethodnik Slobodan Milošević, ponudio zaleđe Srbima u dijaspori, nikome nije bilo dobro: ni Srbima, ni državi u kojoj žive. Eto, samo bi nam još falilo da se Sarajevo, nalik Beogradu, umiješa u unutrašnja pitanja Crne Gore, pa da opet zazveče devedesete.

Vjerovatno je katkad i Kenana zažalila što su je koalicioni partneri, četnici dakle, nagovorili da potpiri ovu opasnu vatru koja nekontrolisano plamti onda kada u Crnoj Gori počne polemika o identitetima

No, više od svega meni, iako ne pripadam krugovima „crnogorske građanske politike“, zasmetala je teza da mi, Crnogorci, hoćemo da asimilujemo Bošnjake! Wtf?!?

No, prije priče o asimilaciji Bošnjaka, sjetih se jedne o odbacivanju onih koji su htjeli biti Bošnjaci. Naime, daleke 1993/94 imao sam čast da budem dio projekta EU nazvanog Radio Brod. Okupio je najbolje novinare iz ex YU i iz međunarodnih voda Jadrana emitovao radijski program. Na Brodu sam upoznao dvojicu divnih ljudi iz BiH: Konstantina Kostu Jovanovića i Nikifora Nina Šimšića. Prvi je bio urednik Dnevnika na TV Sarajevo, drugi sjajan producent. Obojica pravoslavci. Neko bi rekao – Srbi. No, ogorčeni zbog svega što se desilo njihovom gradu i državi, obojica su mi rekli da žele da se ubuduće nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci. E, nije moglo. Kada sam se par godina kasnije čuo sa njima, ispostavilo se da im „projekat“ nije uspio. Naprosto, odbačeni su od svojih komšija, sugrađana i sunarodnika jer je nacionalna odrednica Bošnjak bila rezervisana samo za one kojima je vjera – Islam.

Mi nekoga da asimilujemo?

E sad, volio bih da mi neko objasni zašto bi Crnogorci željeli da asimiluju ovdašnje Bošnjake. Zato što nestajemo, pa da nas bude više? Zato što gubimo bitku od srpskih nacionalista koji asimiluju Crnogorce, pa hajde da onda i mi nekoga asimilujemo? Zato što im negiramo pravo da se nacionalno izjasne kako žele? Kakva gomila gluposti!

Evo mog stava o tome: matična država nije istorijska kategorija u užem smislu, već nacionalno-politička. Ona nije nužno mjesto etnogeneze, već mjesto institucionalnog centra jedne nacije. Ona označava državu koja se percipira kao politički i kulturni centar jedne nacije, bez obzira na to gdje njeni pripadnici žive.

Eto, ispade da nije bitno što se ova teza sukobi sa činjenicom da je muslimansko stanovništvo na prostoru današnje Crne Gore nastalo tako što je dio slovenskog stanovništva na tom prostoru primio islam i u tom smislu se radi o autohtonom stanovništvu. Nove tendencije govore da autohtonost ne određuje nužno nacionalni okvir u modernom poimanju formiranja nacionalne svijesti.

Ovdje se naprosto radi o zamjeni teza. Dok kukaju kako im je u Crnoj Gori loše, Bošnjaci iz BS u potaji spremaju zamku Crnoj Gori u vidu etnofederalizacije. I to je razlog zašto su crnogorski mediji i intelektualci digli glas. Ne nacionalna odrednica “Bošnjak”, ne pravo da budu ono što žele. To nije sporno.

Što se mene tiče, neka je Bošnjacima koji to žele, srećan put. Neka budu ono što misle da jesu, neka sa Crnom Gorom imaju onu vezu kako je osjećaju i poimaju. Crnogorci neće i ne žele asimilovati nikoga, pogotovo danas, jer – biti Crnogorac, koliko god to bila privilegija, nikada nije bilo teže! Pa, zašto bismo zvali Bošnjake u naše redove, kada je njima i njihovim političkim predstavnicima (mislim na BS) ionako dobro u koaliciji sa četnicima?!

I taman sam htio da pređem na „vedriji“ dio ove teme – asimilaciju Crnogoraca, kad mi na Fejsbuku „iskoči“ post od prije dvije godine. Ovo ja, naime, dan kada su 1993. godine u stanici Štrpci, oteti muslimani samo zbog žiga imena. Ima jedna osobina Bošnjačke stranke koja je konstanta od kada su ušli u Vladu: kada se treba ponositi rezultatima vlasti, kojih nema, seire sami. Ali, kada se pojavi neki datum kada su im ideološki prethodnici koalicionih partnera pobili sunarodnike, zovu Crnogorce da zajedno sa njima plaču. Zato, tog dana prije dvije godine, napisah ovako:

“I sad ja treba da lijem suze zbog Štrbaca sa Bošnjačkom strankom koja je spremna da uđe u anticrnogorsku Vladu i koja ćuti na sva zla koja nama Crnogorcima, dolaze iz Beograda?!

Ne, gospodo! Ja sam svoje suze zbog otetih iz voza isplakao 1993. i u godinama zla koje su uslijedile. A tada – dok sam ja o otmici pisao u Monitoru i u inostranim medijima – poznati i kasnije slavni Bošnjaci su takodje ćutali. I Asim Dizdarević i Mecko Nihodžić i mnogi drugi… Ćutali su i dok smo mi iz LSCG u znak protesta zbog otmice šetali ulicama Podgorice, od Željezničke stanice do Trga, pored do zuba naoružanih policajaca.

Ovo je dan kada treba da umuknete. Zbog mojih prijatelja Babačića čiji je sin/brat otet, zbog Toma Buzova, zbog porodica svih otetih, zbog tragične sudbine tih nedužnih ljudi.

Eto vam Mile Dodik pa sa njime obilježite ovaj dan, sram vas bilo! Politika kojoj želite da se priključite je ista ona koja je ubila otete Bošnjake.”

Što vam je to “građanska država”?

I zaista, dok su oni pravi, nacionalni Crnogorci tugovali nad žrtvama ratova devedesetih, dok su vodili tuđe ratove i brinuli tuđe brige, lagano su izgubili sebe. Dok su bili dobri drugima, sebi su bili najgori. Zato su danas izgubljeni u vremenu, sa agonijom identiteta i pod čizmom četiri tuđa nacionalizma u svom dvorištu, bez igđe ikoga da požali ka da bi pomoga, bez rezervne domovine i matične države. Etnofederalizovana Crna Gora je pred pucanjem, a svaki nacion u njoj već ima svoje zamišljene granice. Osim Crnogoraca.

Ustavom iz 2007. godine Crna Gora je defininisana i kao građanska država. Dakle, temeljna ustavna odredba pokazuje da Ustav nezavisne i suverene Crne Gore iz 2007. ne poznaje i ne priznaje njen crnogorski nacionalni karakter.

Formulacija “građanska država” nikada nije objašnjena ovdašnjem puku. U svijetu ne postoji nijedna građanska država. Otuda pojmovna zbrka u našim glavama i neshvatanje da je država politička kategorija, a društvo građansko. Pa se onda čudimo što našu državu neki smatraju nacionalno neutemeljenom i privremenom, što u krajnjem dopušta mogućnost preispitivanja njenog statusa pod povoljnim okolnostima.

I dok u zavjetrini evropskih integracija “ugroženi” Srbi, Bošnjaci i Albanci traže pukotine u građanskoj biti Crne Gore, a Crnogorci brinu brige o principu “afirmativne akcije”, “pozitivnoj diskriminaciji”, inkluziji i sličnim evropskim vrijednostima rezervisanim za druge, matični narod koji je stvorio i kroz vjekove održao Crnu Goru, nestaje u tišini. Onako asimilovan, dočekao je da ga optužuju kako on hoće nekoga da asimiluje. Crnogorci su danas defanzivniji nego ikad.

Tonu sve dublje. Bace im pojas za spasavanje, a neko uman grcajući kaže: Nemoj to sad, može me još brže povući na dno. Daviću se ovako. Možda se održim na površini ne učinivši ništa za svoj spas.

Ko ne želi sebi pomoći uzaludna mu je tuđa pomoć. Njegovom sudbinom bolje je ne opterećivati vlastitu savjest.