SJEĆANJE: MARIJAN – MAŠO MILJIć (1951 – 2026), CRNOGORSKI BASTADUR

Piše: Željko Rutović

Gorstački stameno isklesan, nalik reljefu Crne Gore, od rodne mu Luke podno Durmitora, pa do vječne luke na podgorickom Novom groblju, Marijan – Mašo Miljić, istoriograf, pisac, književni kritičar, publicista, crnogorski dostojnik, zatvorio je plemeniti životni krug koji će ostati da vječno zbori imenom etike pravednika i patrote za ime, čast i ugled Crne Gore.
Antičkom mudrošću, renesansnom duhovnošću, crnogorskom hrabrošću i civilizacijskim prosvjetiteljstvom, dao je svojoj državi sve što se je moglo dati. Nije tražio od svoje države Mašo nista, svjestan da su njeni vjekovi trajanja ontološki utkani u njega, te da se od toga čovjeku više ne može dati.
Pisao je, zborio, vičan polemosu i književnom estetosu, ni pred kim ne posustajući i nikad ne odustajući. Neobična bijaše Mašo pojavnost danas među rijetkima i usmen i pismen. Imao je Mašo izuzetan pripovjedački dar, gotovo egzemplar izrazitog osjećaja za poimanje i vrijednost riječi, njihovu duhovnu suštinu ali i govornu melodiju. Riječ za njega bijaše suština biti čovjekovog postojanja, te kao takva napisana, izgovorena i u etici tumačena, preselila se je u novi život sjećanja. Sveukupno, riječ je o velikom i blistavom sjećanju na Mašova životna uvjerenja i usmjerenja – vrijednosna, etička i principijelna na kojima vrijedi i učiti i ponosno kroz život hoditi.
Konačno, kao takav sa svojim putujućim nezaboravnim riječima od prošlosti ka budućnosti i u najtežim vremenima i izazovima savremene crnogorske epohe, nalazio je svojim riječima i mislima put do smisla koji bijaše državotvorno i jasan i glasan.
Nema dileme, plemenitost i djelo zaslužnika svoga vremena Maša Miljića u godinama koje dolaze sve više i bolje ćemo u novom obliku upoznavati. A tako to bude, neke praznine velike i duboke, ljudske i stvaralačke teško se nadomještaju…
Duhovit i filozofski razborit. Markantan i nenametljivo šarmantan. Mašo čovjek logosa i uma. Vrsni retor čiji je glas sabirao najbolje i najuzvišenije u istoriji Crne Gore, kojoj se je divio i duhom djela plemenio. U jeziku, u duhu, u biću, u baštini, u njenom grbu i zastavi, njenim ranama, grobovima i žrtvama, njenom iseljeništvu, njenoj herojskoj slavi i uzvišenoj slobodi.
Kao takav ovjenčan je lučom crnogorskog bastadura čiji je slobodarski etos bio način života i postojanja. Svoje postojanje, ljudsko i intelektualno, uspostavio je i živio na neprolaznim vrijednostima slobode, antifašizma, crnogorskog imena, časti, duha, jezika. Sve što je mogao najbolje za najuzvišenije ciljeve svoje nezavisne suverene države, dao je bez ostatka ne pitajući za cijenu. Sve što je činio, činio je sa svojom autonomnom školom mišljenja koju je znalački u stihu, u nauci, u kritici i esejistici najšireg raspona strpljivo i dosledno gradio. I izgradio. Mašo i mišljenje i djelanje. Na ponos države Crne Gore. Na ponos onih koji bi trebali da pamte i uče. No, ovdašnja ( ne ) kultura sjećanja malo li je puta pokazala svoje ružno lice. Pa se onda mnogo čemu čudimo, a čuditi se nije kad najbolje među nama prepuštamo zaboravu, koji će već koliko sjutra prekriti sve nas koji zaboravljamo. A mi smo samo oni kojih se neko drugi sjeća..
Nije Mašo nikad za sebe tražio zak(l)on nikakvog autoriteta – ni institucionalnog , ni političkog, ni esnafskog, ni plemenskog, niti nekog po bilo čemu samoproklamovanog moćnog.
Njegova moć – ljudska, moralna i duhovna, bila je i proistekla je iz dubine agona njegovog bića koje je nesebično sa drugim ljudima dijelilo svoje vrijednosti, ideje, emocije i vrijeme. Za opšte a ne lične interese. Tako je Mašo živio i radio.
Konačno, mnogo je razloga koji upućuju da se Marijan – Mašo Miljić studiozno- analitički sagleda u svom vremenu, podneblju i po mogućnosti predoči u što više nijansi njegovog intelektualno stvaralačkog, vrijednosnog i ljudskog karaktera. Riječ je uostalom o našoj zajedničkoj svekolikoj crnogorskoj baštini, čiji Mašo bijaše iskreni posvećenik i njen odani dostojnik.