KOLAŠIN KROZ ISTORIJU JEDNE VAROŠI (III)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

KRALJEVO KOLO ĐE SE NAROD OKUPLJAO A RIJEČ VRIJEĐELA KOLIKO I ČOVJEK

Neđeljno jutro, 01. februara 2025. godine, probudilo me u Kolašinu mješavinom sniježne vijavice i kiše. Današnji dan odlučio sam da odem u Nacionalni park „Biogradska gora“, sakriven tu između korita Tare i Lima, podno bajkovite Bjelasice ovaj dragulj, skriven u dubini prašume, kao svojevrsna oaza postojanosti prirode. Upalih polako svoj auto i krenuh ka NP Biogradska gora. Pomislih na sebe, ali i na sve moje prijatelje koji rade u JPNPCG privilegovane što rade pod okriljem ustanove koja vodi brigu o svim našim prirodnim draguljima, a Biogradska gora je upravo jedan od njih. Da bi bio dio JPNPCG, moraš u sebi nositi ljubav i prema ljudima i prema planinama, jer jedno bez drugog ne postoji.

Zvoni mi telefon. Agilni i odgovorni šef Službe zaštite u Nacionalnom parku „Biogradska gora“, Mile Rnković, koji sa svojim kolegama i saradnicima vodi dvadesetčetvoročasovnu brigu o ovom prostoru. Kaže mi:

— Božo, sve sam ti organizovao. Na rampi NP će te svojim terenskim vozilom sačekati Mićo Baltić. Čuvaj se gore, sigurno snijeg pada. Planina je to.

Odgovaram:

— Ne brini, Mile, hvala ti. Navikao sam i na snjegove i na oluje. Izdržaćemo.

Pozdravih se sa svojim prijateljem. Put od Kolašina do Nacionalnog parka dug je 16 kilometara, a od magistralnog puta do jezera još 4 kilometra. Vozila usput malo  neđelja je dan odmora i predaha za mnoge. Stižem vozilom do rampe. Parkiram auto sa strane, obučen u planinarsku opremu. Par stranaca krenu pješice ka Biogradskoj gori. U kratkom razgovoru saznajem da su Danci i da su prvi put na proputovanju kroz Crnu Goru. Pahulje krupne padaju mi po licu, viju u nepravilnim krugovima. Okružuje me tišina. Mićo Baltić je sa terena krenuo da dođe po mene.

Prvi toponim koji susrijećem je prostrani pašnjak, okružen sitnom gorom „Kraljevo kolo.“( toponim ima više vrzija priče). Priča za ovaj toponim je intrigantna. Kada god bi Nikola I Petrović dolazio u Kolašin, ali i kada bi išao prema ljepotama Biogradske gore i Bjelasice, na tom prostoru bi se pripremao skup njemu u čast. Dolazili su gorštaci sa svih katuna da posjede, poigraju kolo, da se ljudi međusobno vide, ispričaju, požale, saslušaju jedni druge. To su bili i ljudi i vremena od riječi. Crna Gora se tek stvarala i izgrađivala, briga je bilo mnogo, razumijevanja malo ali riječ je ostajala da traje da se prenosi i pamti. Tako je nastao i naziv ovog lijepog toponima.

PROGLAŠENJE BIOGRADSKE GORE ZA GOSPODAREV ZABRAN

(Istina o početku zaštite i uspostavljanju reda na Bjelasici)

U većini radova kao početak zaštite Biogradske gore navodi se 1878. (prim. aut ovo je greška koju treba ispraviti). Međutim, taj podatak nije tačan. Kako navodi  Branislav Jeknić,  u svojoj monografiji „Kolašin u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore 1878–1918“ koji je ljubazno ustupio ove podatke. Dokumenti jasno pokazuju da u tom vremenu nije postojao stvarni režim zaštite i da je prostor još dugo nakon oslobođenja bio izložen spornim granicama, nesigurnosti, prolazima, ispašama i prestupima. Zato se početak sistemske zaštite i čuvanja ovog područja ne može vezivati za 1878, već direktno za prvi dolazak Nj. V. Knjaza Nikole u Kolašin – 1884. godine.  Pouzdano se zna da je Knjaz Nikola tek 1884. prvi put obišao novodobijene teritorije i odredio ovaj prostor za svoje lovište. Od tog trenutka, u dokumentima se Biogradska gora naziva „Zabran Gospodarev“ ili „Branik Gospodarev“, a Crnogorska vlada počinje da izdaje naredbe i sprovodi stroge mjere kako bi prostor bio sačuvan od svakog prestupa.  Prvo putovanje 1884: država dolazi na sjever  i donosi zakonPripreme za ovo putovanje vidi se iz dopisa kojima se zvaničnici raspituju o stanju putnih pravaca koliko dana treba do Kolašina, kakvi su putevi, ima li snijega, kakav je put za Jezera i kako će izgledati za deset dana. I novine najavljuju da će to biti prva visoka posjeta kojom će se „usrećiti i obveseliti“ narod tih krajeva.

Knjaz Nikola kreće na put početkom maja, obilazi Vasojviće, Kolašin, Jezera, Šarance, Pivu i Drobnjak, a u izvještajima se posebno ističe slika Kolašina „obraslog bujnim zelenilom“ i zemlje „prostrujane živim vodama“, sa prirodom „divnom i veličanstvenom“.  Značajno je i to što se na tom putovanju uz Knjaza nalazi i Ahmet Dževad-paša, osmanski predstavnik na Cetinju, koji je putopisno bilježio viđeno, što pokazuje da se putovanje posmatralo i kao događaj državne važnosti.  U Kolašinu se Knjaz sastaje sa glavarima i narodom, a zatim sa pratnjom obilazi obronke Bjelasice prema tada osjetljivoj granici. Sa pojedinih uzvišenja posmatraju se Tara i prostor Potarja, a zatim se pogled spušta ka jezeru i šumi koja ga okružuje – prostoru koji je u tom trenutku već prepoznat kao rijetkost.

Od dolaska 1884. godine, Biogradska gora u dokumentima dobija novo ime i novi status. Država ozbiljno pristupa zaštiti: izdaju se naredbe, uvode zabrane, jača kontrola i po prvi put se jasno postavlja pitanje: ko smije proći, ko smije kositi, ko smije i đe smije napasati stoku, ko smije loviti, ko smije ribariti – i ko odgovara kad se zakon prekrši.  Za čuvara Zabranа postavljen je Miloš Petrov Radović, pogranični komandir i brigadni barjaktar, i za taj posao prima platu. Njegovi dopisi vlastima ne otkrivaju samo administraciju, već i stvarnost terena u zabranu postoje livade, postoje prolazi i stari put kojim su ranije pojedini stanovnici izdizali stoku postoji bojazan od „slučajnih prestupnika“, pa Radović traži tačna uputstva šta da radi kad nekog uhvati. Odgovor je jasan: zabrana mora izgledati ozbiljno, i prestupnike treba slati na Cetinje.

Ubrzo se bilježe i prvi konkretni slučajevi. Uhvaćena goveda u zabranu postaju povod da se ljudi pošalju na odgovornost  uz naglašavanje da se kazna ne može ublažiti izgovorom „nehotično“. Time zabrana dobija ono što svaka zaštita mora imati: dosljednost.  Zabran nije bio miran prostor granica, prestupi, nesigurnost. Dokumenti svjedoče i o tome da je čuvar zabrana često upozoravao na prestupe naročito na prelaze, ispaše i lov u blizini ili unutar zabrana, uz slanje patrola. Pominju se i zahtjevi za uputstva šta činiti u situacijama kada se ljudi bez odobrenja izdignu na katune ili priđu prostoru zabrana. Sve to pokazuje da zaštita nije bila romantična slika, već stalna borba reda i bezvlašća na prostoru koji se tek stabilizuje.

Posebno težak slučaj iz kraja 1884. godine (vezan za ribolov na jezeru) govori da su u tom periodu postojale napetosti, sporovi i nerazriješena pitanja, pa je formirana i komisija da ispita događaj. Važno je ovdje razumjeti suštinu: strogi režim zaštite, nejasne granice i pogranični život stvarali su situacije u kojima je država morala da uspostavlja autoritet  često na grubom terenu istorije.  1887 granice su izmjerene zaštita postaje teritorijalno definisana. Kulminacija institucionalnog uvođenja reda dolazi 1887. godine, kada se završava razgraničenje Biogradske gore i određivanje tačnih granica „Zabrana Gospodarevog“, uporedo sa mjerenjem preostale kolašinske zemlje. Time zabran dobija svoje konkretne, omeđene granice, a u dokumentima se navode i mjere zabrane i zaštite u okviru tih granica.

Od tog trenutka, Biogradska gora nije samo „šuma koja se čuva“, već prostor koji država prepoznaje, omeđuje i brani. Biogradska gora je sačuvana jer je rano dobila zakon. Zato Biogradska gora nije sačuvana slučajno. Sačuvana je jer je zaštita počela onda kada je država odlučila da u planinu unese red, a u šumu uvede zakon. Ne od 1878, već od 1884 – od prvog dolaska Knjaza Nikole u Kolašin –kada se rađa „Zabran Gospodarev“, a 1887. dobija svoje jasne granice. To je istorijska osnova na kojoj danas stojimo kad govorimo o Biogradskoj gori: priroda je ovdje bila vrijednost koju je država prepoznala rano  i pokušala da sačuva strogim mjerama.

Nastavljam dalje da koračam. Ubrzo stiže Mićo Baltić. On pripada onim neumornim čuvarima Biogradske gore, onim blistavim pojedincima sa kojima se uvijek možete ponositi. Djelimično pokisao od snijega, jer je upravo stigao sa planinarskih staza, đe stalno bdije i čuva ovaj dragulj. Skroman u priči, ali velik u djelima. Zahvaljujući njemu imamo prilike da gledamo neke od najljepših kadrova Biogradske gore od flore i faune do različitih godišnjih doba u samom parku. Kako je zimski period, park je zbog nevremena i snjegova zatvoren za posjetioce. Stižemo terenskim vozilom pred gorske oči, ili ti gorsko ogledalo  Biogradsko jezero.

Mićo, srdačan i topao u razgovoru, kaže mi:

— Božo, da idem sa tobom?

— Ne, Mićo, ne treba. Treba mi samoća i mir, jer tada se sva moja čula probude. Tada se sažive osluškujući prirodu. Kada završim obilazak, evo me kod tebe i tvojih kolega.

STAZOM KROZ GORSKO OGLEDALO PRAŠUME

Krenuh kružnom stazom, dužine 3,5 kilometra, u svoju „avanturu“, a staza se polako otkriva preda mnom kroz stabla bukve, jele, gorskog brijesta i gorskog javora. Polako koračam. Jezero se polako otvara, prekriveno djelimično maglom. Sve magle nose svoje tajne, a ova kao da je za film stvorena. Poneđe led blista svojim iskričavim sjajem, a poneđe voda zacakljena kao staklo. Jedino što vas okružuje je mir i spokojstvo koje vraća onim iskonskim osjećajima koji čovjeka vežu za prirodu  za kamen, vodu, jele, borove i bukve. Korak po korak, staza se lako savladava. Prate me gorski divovi. Na stazi su ova stabla često veća u obimu od tri metra i podsjećaju na vječne i vječite čuvare na straži Biogradske gore. Pamteći mnogo toga, ova prašuma nas podsjeća na prošle vjekove, na vremena kada su katuni bili puni starosjedilaca, ljudi i buljubčara koji su krstarili ovim krajevima. Poneđe led blista iskričavim sjajem, poneđe je voda zacakljena kao staklo. Korak po korak, staza se lako savladava. I tada shvatam ne prate mene stabla. Ja koračam među gorskim divovima. Na ovoj stazi evidentirana su stabla čiji obim prelazi tri metra. Gorski javor, bukva, bijeli jasen i gorski brijest precizno obilježeni na edukativnoj stazi kao živi spomenici vremena. Njihova starost i dimenzije nijesu pjesnička slika, već mjerena i zabilježena činjenica. Oni zaista stoje kao vječni čuvari na straži Biogradske gore. Ova prašuma pamti mnogo više nego što mi možemo naslutiti. Pamti vjekove kada su katuni bili puni starosjedilaca, ljudi i buljubčara koji su krstarili ovim krajevima. Pamti vrijeme prije naših sjećanja, prije naših priča. I dok koračam tom stazom, postaje jasno da ovđe čovjek ne prolazi kroz šumu. Ovđe čovjek prolazi kroz vremenske dimenzije gorštaka.

Nailazim na interpretativnu tablu o kulturnom nasljeđu. Tada mi postaje jasno da ovđe nijesu samo stabla stara vjekovima. Ovđe su i tragovi civilizacija duboko utkani u prostor. Biogradska gora je naljepši primjer toga. Tragovi boravka čovjeka na ovim prostorima stari su hiljadama godina. Katuni razasuti po obodima Bjelasice: Vranjak, Potkovi, Jankovića katun, Ravne, Rupe, Šiška, Gladova svjedoče o životu planinskih stočara koji su sezonski naseljavali ove visove. Tu se muzlo mlijeko u praskozorja, kuvalo mlijekmo na vatri skupljapo skorup, sir zrio na planinskom vazduhu. Život je bio jednostavan, pun onog iskonskog ali i drevnog u gorštacima. Drvene kolibe, prilagođene surovim uslovima, ostaci starih vodenica i brana na potocima, arheološki tragovi gradina i tumula (gomila), kao i tragovi srednjovjekovnih puteva, govore da je ovaj prostor vijekovima bio i dom. Zato ova staza  je iskorak kroz vremensku dimenziju u kojoj se smjenjuju priroda i čovjek, šuma i katun, jezero i ognjište.

BIOGRADSKA RIJEKA SREBRNA NIT PRAŠUME

Nakon prelaska jednog dijela staze nailazim na kameni zid koji vodi preko malog mosta. Ispod njega protiče Biogradska rijeka  bistra planinska rijeka, duga oko osam kilometara, koja izvire ispod Zekove glave na Bjelasici i predstavlja glavnu pritoku Biogradskog jezera u Nacionalnom parku. Teče kroz prašumu, u jezero se uliva iz više rukavaca, a najveći vodostaj ima tokom proljeća. Voda je izuzetno čista i pitka. Njene srebrne kapi, pomiješane sa pahuljama snijega i šumom vode dok prelazim most, u meni bude onaj duboki osjećaj koliko nam priroda daruje. Vode su ovđe značile život i opstanak nekada, kao i danas. Ne samo Biogradske gore, već i mještana koji su vjekovima živjeli uz ove tokove. Zastajem i pravim fotografije. Prate me i dalje interpretativne table koje su pouzdani putokazi i za domaće i za inostrane goste. U jednom trenutku začu se lepet krila divljih pataka koje u ovim rukavcima, ali i na samom Biogradskom jezeru, imaju svoju mirnu luku i utočište.

Ovo je šuma pogleda koji vas prate. Šuma koraka koji nijesu samo gorštački. Ovđe obitavaju mrki medvjed, vuk, lisica, divlja mačka, srna, jelen, vjeverica i vidra. U krošnjama se smjenjuju orlovi, jastrebovi, kukavice i sove. Vodeni svijet jezera i potoka daje utočište ribama, vodozemcima i bezbrojnim insektima. Ovaj sveti prostor parka je pun života. Fauna Biogradske gore pokazatelj je očuvanosti jednog od najstarijih šumskih ekosistema Evrope mjesta đe priroda još uvijek funkcioniše po svojim iskonskim pravilima.

Ima u tome ljepote. Ima u tome snage. Ima u tome riječi koje se ne izgovaraju, ali se jasno razumiju. A vode nose i donose. Biogradska rijeka je ta snaga postojanosti. Njeno kretanje nije je blistavi tok vode kroz prašumu, kroz vremena kroz prostor. Ona nam nosi i prenosi snjegove sa Bjelasice, kiše, pamti proljeća kada nabuja i razlije se kroz rukavce, ali i ljeta kada se smiri i postane mirna, gotovo nečujna, kao da odmara od sopstvene priče. Dok je posmatram, postaje mi jasno da je ona žila kucavica ovog prostora. Njome prašuma diše. Njome jezero živi. Njome se spaja planina sa šumom, šuma sa vodom, voda sa čovjekom. Nije slučajno što su se ljudi vjekovima nastanjivali uz vodu. Nije slučajno što su katuni, kolibe, vodenice i putevi pratili njen tok. Voda je ovđe bila orijentir, izvor, oslonac i opstanak. Biogradska rijeka je učitelj trajanja. Uči  nas da je postojanost najveći oblik snage. I dok stojim nad njenim tokom, slušajući šum koji se miješa sa „snom“ prašume, shvatam koliko je čovjek mali u odnosu na snagu i ljepotu prirode. Riejka je put kroz razumijevanje. Razumijevanje kako priroda i čovjek mogu da postoje zajedno, i da zajendo teku kroz vjekove. I dok ona teče, teče i svijest da postoje mjesta na kojima je priroda sačuvala svoje dostojanstvo  a čovjek još uvijek (ne)zna da to dostojanstvo poštuje.

BILJNI SVIJET PRAŠUME I LJEPOTA VIDIKOVACA

Nastavljam dalje preko drvenih mostova (pontona) tamo đe se Biogradska rijeka preliva preko vlažnih područja i natapa zemljište oko staze. Prate me interpretativne table o biljkama i bilju. Veliki podbjel, iako je hladno, već je propupoljao kao da priroda ovđe ima svoj sat, drugačiji od našeg. Na jednoj od tabli JPNPCG stoji podatak koji zaustavlja korak: na prostoru Biogradske gore registrovano je oko 2.000 biljnih vrsta i podvrsta, od čega približno 400 pripada balkanskim endemima  vrstama koje rastu na Balkanskom poluostrvu i niđe više na svijetu. Taj diverzitet svrstava park među najbogatija botanička područja regiona. U parku je prisutno oko stotinu vrsta drvenastih biljaka. Među listopadnim vrstama izdvajaju se bukva, planinski i gorski javor, gorski brijest, jasen i lipa. Četinarski svijet čine jela, smrča, tisa, bor krivulj, molika i munika. Tu su i planinski žbunovi kleka, borovnica i brusnica skromni rastom, ali snažni u opstanku. Posebnu ljepotu daju zeljaste biljke planinskih livada. Orhideje, ljubičice, karanfili i ljiljani, ali i ljekovite vrste: hajdučka trava, lincura, kantarion, trava iva, gorčevina, majčina dušica i metvica. Bjelasica je poznata i po jestivim plodovima jagodama, malinama, borovnicama, brusnicama i divljim jabukama  koje svjedoče o samoodrživosti ovog ekosistema. Ova raznovrsnost nije samo botanička zanimljivost. Ona je dokaz očuvanosti prirodnih staništa i sklada klime, zemlje i šume. Zato Biogradska gora ostaje istinski dragulj biodiverziteta  prostor u kojem se ljepota biljnih zajednica doživljava na svakom koraku.

Uz put nailazim i na vidikovce, lijepo uklopljene u prostor, da se bez obzira na vremenske uslove može stati pod njih, skloniti se i oslušnuti šapat prirode. Bukova prašuma zaista je impresivna i ostavlja bez daha. Đe god se okrenete, čuje se žubor vode. U tom hodu nailazim i na staru zgradu, nekadašnje mrestilište za ribu, korišćeno u te svrhe. I taj stari objekat, gotovo zaboravljen u zelenilu, svjedoči da je čovjek i ovđe nekada bio prisutan  ne da naruši, već da se prilagodi životu prirode. U Biogradskoj gori čak i tragovi ljudskog rada djeluju kao da su izrasli zajedno sa šumom.

TOPLINA OGNJIŠTA I PRIČE ČUVARA PRAŠUME

Polako se približavam kraju staze. Kao orijentir ukazuje se Centar za posjetioce, a nedaleko od njega i objekat u kome borave čuvari Nacionalnog parka „Biogradska gora“. Iako sam polumokar od snijega i vlage, to mi ne smeta. Ulazim u njihov topli, zagrijani prostor i zatičem ljude koji su ponos ne samo Biogradske gore, već i JPNPCG. Tu je Mićo Baltić predani čuvar i hroničar svega slikovitog i bajkovitog što ova gora nudi. Tu je i Teofil-Goran Radenović, rođen na padinama Bjelasice, na katunu Krnjača, đe se od malih nogu napajao mlijekom, izvorskom vodom i ljubavlju prema planini i svim njenim ćudima i čarima. Mijo Vlahović je baš u tom trenutku bio na odlasku pozdravismo se kratko jer su ga čekale druge radne obaveze. Sjedoh pokraj tople peći. Šolja čaja u rukama i razgovor spontano poče.

Teofil-Goran Radenović pamti mnoge lijepe priče, anegdote i dešavanja. Sjeća se i prvog zvaničnog čuvara Nacionalnog parka Biogradska gora nakon Drugog svjetskog rata čuvenog Mata Bulatovića, čovjeka koji je savjesno i predano obavljao svoj posao. Sredinom prošlog vijeka u parku je bilo mnogo divljači. Lovočuvar Mato Bulatović živio je ovdje sa svojom porodicom i jednom prilikom uspio je da pripitomi jelena kome je dao ime Janko. Svakodnevno ga je hranio i brinuo o njemu. Lovne dozvole za ribolov tada su se teško izdavale, a poneko bi s vremena na vrijeme, pokušao da Mata odvoji od njegove revnosne službe. Kako je Mato bio oženjen ljepoticom svoga kraja, Mijojkom, znali su mu u šali dobaciti: „Mato, eto ti sjedi taj i taj kod žene.“ Mato bi hitro odlazio kući da provjeri, a to je zapravo bila mala „zamka“ da se makar na tren udalji od parka kako bi neko uspio da ulovi pastrmku. Mještani su zbog Mijojkine ljepote, ovu zgodu ovjekovječili i u kratkim stihovima:

Joj, Mijojka, suvo zlato,

dabogda ti crka Mato.

Oj, Mijojka, tanka žica,

Bože, ostaj udovica.

Teofil-Goran zna još mnogo ovakvih priča koje čine posebnu ljepotu ovog kraja ljepotu koja ne živi samo u pejzažu, već i u kazivanju, u sjećanju, u živom govoru ljudi koji su sa ovom planinom srasli.

Priča o Matu svjedoči sa koliko su ljubavi, pažnje i poštovanja zakona čuvani ovi zaštićeni prostori. To je bilo vrijeme kada je vlast bila vlast, a zakon bio zakon ne na papiru, već u savjesti čovjeka. Mato nije čuvao Biogradsku goru zato što je morao, već zato što je osjećao da joj pripada. Njegova revnost nije bila službena dužnost, već lična posvećenost. Znao je svaku stazu, svaki rukavac rijeke, svaku sjenku prašume. Znao je kada jelen silazi na vodu, kada pastrmka miruje u hladu kamena, kada šuma diše sporije, a kada brže. Zato danas, kada se ove priče prepričavaju uz toplotu peći u kući čuvara, postaje jasno da Biogradska gora nije sačuvana slučajno. Sačuvali su je ljudi poput Mata Bulatovića. Ljudi koji su razumjeli da se priroda ne brani silom, već poštovanjem. Da se zakon ne sprovodi strahom, već ličnim primjerom. Da je čuvar prirode prije svega čuvar obraza. Zato čuvamo uspomenu na Mata Bulatovića. Ne samo kao prvog čuvara Nacionalnog parka, već kao simbol jednog vremena u kojem je čovjek znao da stoji uspravno pred prirodom ne da je pokori, već da je sačuva.

Vrijeme polako i neumitno teče, a ja sjedim i slušam ove drage ljude, pune lijepih impresija, mudrosti i kazivanja.

Mićo Baltić, sa osmijehom blagorodne prirode, ali iskonske i iskrene posvećenosti prema poslu koji svakodnevno obavlja, obilazi terene, priprema, snima i prenosi lijepe kadrove Biogradske gore. U tim kadrovima, ne riječima već slikom, ispisane su najljepše priče jer priča se često slikom najdublje prenosi. Kako volim da zapisujem legende i priče, razgovor nas dovede i do jezera i njegovih stanovnika. Jelen i srna životinje su karakteristične za područje Nacionalnog parka Biogradska gora. Jelen obitava samo u Biogradskoj gori, dok je srna rasprostranjena širom Crne Gore. Ipak, priroda se ponekad poigra sa genetikom pa podari rijedak prizor  albino jelena. Taj bijeli jelen bio je prava rijetkost. Oko njega su se preplitale i ispredale mnoge priče. Govorilo se da je zaštitnik pastira i gorštaka. Da onome ko ima sreću da ga ugleda donosi sreću. Mićo to priča mirno, sa osmijehom, kao da govori o nečemu što je jednako dio prirode koliko i dio predanja. I tada shvatam da u Biogradskoj gori nijesu samo stabla, vode i životinje dio njenog identiteta. Ovđe su i priče jednako žive kao i šuma.

Naravno, ono što je posebno zanimljivo jeste da su sve priče, legende i predanja čuvara Biogradske gore i danas žive. Ovi ljudi znaju da pripovijedaju, da dočekaju i ugoste, da vam se nađu i u volji i u nevolji. To su sinovi planine njeni nesumnjivo najvjerniji i najdostojniji predstavnici. Zto smo legendu o „Biogradskoj gori“ ostavili za kraj kao krunu pripovijedanja.

Legendu o nastanku Biogradskog jezera i same Biogradske gore ispričao nam je šef Službe fizičke zaštite i čuvar u Nacionalnom parku, Mile Rnković, čovjek koji se, radeći ovaj posao, gotovo sjedinio sa neponovljivom prirodom prašume. Na mjestu đe je danas magistralni put i ulaz u zonu parka, odnosno na suprotnoj obali rijeke Tare, prema njegovoj priči, nekada je postojao grad koji je i danas u toponimima sačuvan pod imenom Gradac.

„Grad je bio okružen gorom i tako je dobijen naziv Biogradska gora. A kada je riječ o nastanku Biogradskog jezera, i danas se na njegovoj sredini, kada se voda povuče u ljetnjem periodu, može vidjeti guvno. Čak, ova legenda može biti i potpuno istinita na osnovu toga. U ta davna vremena, na mjestu đe je sada jezero, bila je ogromna površina zasađenog žita, a mjesto đe se vrše žito naziva se guvno. Kada su dva brata htjela da vrše žito, posvađala su se oko usjeva, odnosno oko podjele. Tada se njihova majka umiješala pokušavajući da ih smiri. Međutim, kako nije uspjela, jedan brat je ubio drugog. Onda je majka proklela taj prostor zasađen žitom, rekavši: „Dabogda se otvorilo sinje more.“ Tako je po toj legendi, na tom mjestu provrela voda i nastalo Biogradsko jezero. A guvno i dan-danas postoji tu, na sredini jezera“, objasnio je Rnković.

Prošla su dva sata u razgovoru kao tren. Shvatio sam da moje drage kolege Rnković, Radenović, Baltić i Vlahović čine onu lijepu, dragocjenu i ponosnu sliku Biogradske gore, ali i JPNPCG. Posvećenost, ljubav i toplina krase ove ljude, iako su uslovi u kojima rade često teški, a nerijetko i surovi. U njihovim riječima nema patetike, u njihovom poslu nema odustajanja. Samo postojana briga za prostor koji čuvaju kao dio sebe. Na kraju se rastadoh sa svojim prijateljima. Za uspomenu im poklonih po primjerak časopisa „Jezerski vrh“. Obećah ponovni dolazak na ljeto, jer Nacionalni park krije još mnogo tajni koje treba otkriti, zapisati i prenijeti  i domaćim gostima i strancima. I dok izlazim iz toplog objekta čuvara nazad u snijeg i mir prašume, nosim sa sobom ono najvrijednije što se sa ovakvih mjesta može ponijeti  priče, ljude i osjećaj da priroda još uvijek ima svoje vjerne čuvare. A oni to jesu svim svojim i srcem i bićem.