MARINKO PAVIĆEVIĆ PJESNIK SA PEČATOM CRNE GORE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

„Može slavuj prestati da pjeva,
Možda nekad i presuši more,
Ali ljubav umrijeti neće,
Niti ime moje Crne Gore!“

Ovi stihovi Marinka Jovanova Pavićevića, koji su poslužili kao naslov njegove sabrane poezije, odjekuju poput zavjeta i sržne poetske istine. Kao jedan od najistaknutijih crnogorskih kantautora i pjesnika, Pavićević je čitavim svojim stvaralaštvom potvrđivao upravo to da je ljubav prema zavičaju neuništiva, da se njome nadahnjuju i njegove pjesme i njegove note, takođe da je njeno sveto ime – Crna Gora – neodvojivo od njegovog umjetničkog bića. Ovo književno-esejističko razmišljanje o Pavićevićevoj poeziji nastoji da prikaže kontinuitet te ljubavi i snagu njegovog lirskog izraza, kroz osvrt na ključne zbirke u hronologiji njegovog stvaralačkog puta.

Još od prve zbirke NEBESKO DNO (1989) Pavićević je pokazao duboku emotivnost i izražajnost. Njegovi rani stihovi odišu intimnom toplinom doma i porodice, koje kasnije pretače u širi zavičajni okvir. U pjesmi „Balada o majci“ iz te zbirke, mladalački glas pjesnika ispjevava čežnju i zahvalnost prema majci, što odražava temeljnu emotivnu matricu iz koje će se razviti njegova patriotska osjećanja. „Svaka tvoja suza za mene kô žar vrela“ (NEBESKO DNO, 1989), piše Pavićević, poredeći majčine suze sa užarenim ugljenom u srcu, snažna metafora koja svjedoči o intenzitetu njegove osjećajnosti. Ovi rani stihovi, prožeti iskrenom emocijom, nagovijestili su pjesnika koji razumije bol i ljubav običnog čovjeka, pjesnika koji će umjeti da tu emociju kasnije prenese i na voljenu grudu crnogorsku.

Nakon poetskog prvijenca, Pavićević širi svoj stvaralački izraz i eksperimentira sa proznim oblikom u knjizi MONAHOV TALISMAN (1995). Iako je ova zbirka označena kao proza, njen jezik je snažno poetski obojen, a slike živopisne i simbolične, što pokazuje da pjesnik u njemu ne miruje. U jednom nadahnutom odlomku Pavićević zapisuje: „Bog se poigrava sa ljudskim istinama, dok se preznojeno nebo danima moli olovnom oblaku.“ (MONAHOV TALISMAN, 1995). Ova rečenica, lirski sažeta i filozofski zagonetna, svjedoči o autorovoj sklonosti ka meditativnom promišljanju života i sudbine.

Kroz Monahov talisman naziremo Pavićevićev unutrašnji nemir i traganje za istinom kvalitete koji će kasnije obilježiti i njegovu poeziju u užem smislu. Čak i dok piše u proznom ruhu, on ostaje pjesnik u duši: njegov „preznojeno nebo“ i „olovni oblak“ naslućuju tamu i iskušenja, ali i potrebu za katarzom koju će njegova poezija donijeti.

Poslije decenije pauze, Pavićević se vraća objavljivanju poezije sa još zrelijim glasom i obnovljenim patriotskim zanosom. Zbirka SVETAC BEZ OREOLA (2005) predstavlja prekretnicu i u njoj se spajaju lirska duhovnost i ljubav prema crnogorskoj tradiciji. Pavićević se ne ustručava da u stihovima oživi istorijske i duhovne simbole Crne Gore. Tako, kroz poetsku viziju „Kletve Svetog Petra Cetinjskog“, priziva duh vladike Petra I Petrovića crnogorskog sveca i vladara kako bi progovorio o sudbini svog naroda. „Gospod me za zemlju vezao lancem“ (SVETAC BEZ OREOLA, 2005), uzviknuće lirski subjekt, osjećajući se okovanim za rodnu grudu božanskom voljom. Ovim snažnim stihom Pavićević izražava i blagoslov i breme zavjetne povezanosti sa domovinom.

Crna Gora je za njega sudbinska odrednica kojoj je vezan „lanacem“ i dužnosti i ljubavi. U istoj zbirci pojavljuju se i motivi crnogorskih svetitelja i legendi od Svetog Vasilija Ostroškog do mitskih vila sa planinskih katuna što sveukupno gradi jednu poetsku fresku posvećenu duhu Crne Gore. Pavićevićev jezik ostaje jednostavan a uzvišen, prožet arhaičnim izrazima i lokalnim bojama (primjećujemo upotrebu crnogorske azbuke poput đe i ś u njegovim stihovima), čime on svjesno njeguje i jezik kao dio kulturnog identiteta. Ono što je započeto u Svecu bez oreola, nastavlja se i produbljuje u zbirci PEČAT PRAVEDNIKA (2009). Pavićevićev poetski izraz postaje još snažniji, a patriotska nota još istaknutija.

Ova zbirka, znakovito podnaslovljena kao „Trilogija“, sadrži tematski povezane cikluse koji slave moralnu pravdu, junaštvo i vjernost korijenima. Pjesnik sada već otvoreno združuje ličnu emotivnost sa kolektivnim sjećanjem svog naroda. U dirljivoj posveti prijatelju (pjesma „Prijatelju“), on opisuje povratak rodnoj zemlji i ognjištu poslije dugog lutanja. „Zadrhta korak na rodnoj grudi“ (PEČAT PRAVEDNIKA, 2009), piše Pavićević  jednostavnim, a potresnim riječima dočarava onaj sveti trenutak kada čovjek stupi na tlo koje ga je iznjedrilo.

To podrhtavanje koraka na „rodnoj grudi“ metafora je dubokog poštovanja i ljubavi prema zavičaju, koje se provlače kroz čitavu ovu zbirku. U njoj Pavićević takođe ispisuje i svojevrsne opomene i poruke savremenicima  njegov ton postaje i rodoljubiv i proročki. Poput starog barda, on opominje na raskršćima istorije, ali i pjeva o snažnoj nadi. Ta dualnost  intimna emocija i patriotska vizija daje Pečatu pravednika posebnu unutrašnju snagu.

Zbirka KRUNA OD KAMENA (2014) dolazi kao kruna višedecenijskog pjesničkog rada, ali i kao nastavak kontinuiteta ljubavi prema Crnoj Gori. U ovoj zbirci Pavićević dodatno širi tematski raspon svojih stihova pjeva o rodnom Nikšiću i Cetinju, o ljepotama Boke i durmitorskim vrletima, o istorijskim trenucima i ličnostima, pri čemu svaki motiv provlači kroz prizmu ličnog doživljaja i poetske imaginacije. Naslov sam kruna od kamena  priziva sliku Lovćena, kamenog oltara crnogorske slobode, i sugeriše trajnost i čvrstinu one ljubavi koja kruniše njegovu poeziju. U pjesmi „Cetinjska balada“, Pavićević ispisuje melanholičnu elegiju staroj prijestonici Cetinju, svjestan slavne prošlosti i neumitnosti odlaska. „Odlazim s tugom, sveti grade“ (KRUNA OD KAMENA, 2014), kazuje lirski subjekat, obraćajući se Cetinju kao svetome gradu. U tim riječima čitamo ljubav i tugu istovremeno ljubav prema „svetom“ mjestu crnogorske istorije, i tugu zbog rastanka sa njim.

Dalje u istoj pjesmi slika je još potresnija: „Cetinjske kiše skrivaju suze“, piše Pavićević, spajajući kišu i suze u motiv skrivenog plača zemlje za svojim sinovima. Kroz cijelu Krunu od kamena provlači se motiv kamenih planina, ognjišta i ognjenog žara slobode bilo da pjeva o Mojkovačkoj bici, o beskraju Bjelopavlićke ravnice ili o svojim savremenicima koje naziva „brat po peru i gitari“.  Ovom zbirkom Pavićević potvrđuje zrelu pjesničku fazu njegov je stil siguran, slikovit i muzikalan, a poruke iskrene i univerzalne. Značajno je i to da on ovđe u svojim pjesmama gradi mostove sa drugim gradovima i kulturama piše „Mostarsku baladu“, pominje sevdah pjesmu Bijelom Polju, čime pokazuje da rodoljublje ne znači zatvorenost, već naprotiv, ljubav prema svom omogućuje i razumijevanje tuđeg. Akademska književna kritika uočava da Pavićević u ovoj fazi često koristi klasične forme (sonet, baladu) i tradicionalne motive, obogaćujući ih savremenom emocijom. Njegovi stihovi odišu inspirativnom snagom koja čitaoca podstiče na razmišljanje o sopstvenom identitetu i nasljeđu.

Kulminacija patriotske lirike u Pavićevićevom opusu dolazi sa knjigom CRNOGORSKI OREOL (2018), čiji sam naslov sugeriše oreol časti i oreol slobode što vijekovima obasjava Crnu Goru. U ovoj zbirci nalazimo možda najsvečanije i najupečatljivije Pavićevićeve rodoljubive stihove. On se ovđe okušava i u zahtjevnim formama poput sonetnog vijenca  ciklusa od petnaest soneta posvećenih Crnoj Gori kao domu. Pjevajući o „snu dalekih vjekova“, o ostvarenju vjekovne težnje crnogorskog naroda za slobodom i svojom državom, Pavićević oplemenjuje tradicionalni patriotski diskurs svježinom i poetskom umješnošću. „Svaki kamen vrijedan ti zlata, Bog ti dao sve što može dati“ (CRNOGORSKI OREOL, 2018), uskliknuo je on u jednom sonetu, obraćajući se personificiranoj Crnoj Gori sa ljubavlju i poštovanjem. U ovim stihovima prepoznajemo temeljnu poruku cijele zbirke svaka stopa rodne zemlje dragocjena je, svaki kamen nosi istorijsku težinu i vrijednost, a božanska providnost nad njom bdije. Istovremeno, pjesnik ne idealizuje slijepo on je svjestan i stradanja i žrtve koji su u te temelje ugrađeni.

U drugim pjesmama zbirke evocira se burna prošlost: sablje, ustanici, „polomljene sablje“ i „zlatni prijesto“ Njegošev, sve su to simboli kroz koje Pavićević izražava svoje divljenje precima i vjeru u budućnost. Njegova poezija poprima karakter gotovo himničan, ali ostaje prožeta ličnom notom i umjetničkom slikovitošću, što je čini i patriotskom i estetski vrijednom. Kritičari su sa pravom primijetili da je Pavićević “smislom i dosegom svoje pjesničke poruke najoriginalniji pjesnički individualista na našim prostorima” a Crnogorski oreol to potvrđuje originalnost njegove vizije leži u spajanju istorijske svjesnosti, ljubavi prema domovini i modernog, autentičnog izraza. Uporedo sa snažnim rodoljubivim tonovima, Pavićević nikada ne zapostavlja univerzalne ljudske teme ljubav, bol, prolaznost  koje daju dublju slojevitost njegovoj patriotskoj poeziji.

To je naročito vidljivo u zbirci OKUŠENIK (2018), koja zaokružuje sabranu poeziju i unosi jedno introspektivnije svjetlo. Sam naslov „Okušenik“ asocira na onoga koji je okušen  koji je prošao mnoge kušnje. U ovim pozno nastalim pjesmama Pavićević sabira životna iskustva, promišlja o ulozi pjesnika i smislu stvaranja, ali i dalje zbori u ime svoje voljene zemlje kada god je to potrebno.  Njegova unutrašnja snaga kao lirskog subjekta ovdje je na vrhuncu on se ne plaši da progovori o mračnim stranama povijesti i sadašnjosti, o nepravdama i „kastriranim sjećanjima“, pa čak i o smrti ideala. Međutim, čak i u tim trenucima ogorčenja ili tuge, kroz njegove stihove prosijava onaj iskonski plamen nade i ljubavi.

U snažnoj pjesmi „Zakletva Crnoj Gori“ iz Okušenika, Pavićević sumira vjekovni raspon crnogorskih stradanja i trijumfa. Opisujući kako su kroz istoriju mnogi pokušavali da zatru ime Crne Gore i prisvoje njenu slavu, on donosi sliku krvavog kamena, natopljenog junaštvom: „Kamen tvoj crven od junačke krvi“ (OKUŠENIK, 2018). Taj kamen, simbol otpora, stoji naspram svih izdaja i okupacija.  U završnici iste pjesme, pjesnik ističe neuništivost crnogorskog duha: ma koliko neprijatelji nasrtali, „a ti bivala sve jača i čvršća“ (OKUŠENIK, 2018). Ovi stihovi zvuče kao završna riječ jednog dugog ispita zrelosti nakon svih iskušenja, Crna Gora ostaje snažna i ponosna, baš kao što i Pavićevićeva poezija kroz decenije biva sve snažnija i zrelija.

Kao recenzent koji pomno prati ovo stvaralaštvo, lično smatram da Pavićević nije samo pjesnik riječi na papiru, već i pjesnik u muzici. Njegova dvojna uloga kantautora dala je poseban pečat njegovoj poetici mnoge njegove pjesme su otpjevane, a mnoge njegove note su otpjevane riječju. On je umjetnik čija, kako sam kaže, „muzika priča, a stih pjeva.“  Nema boljeg dokaza za to od antologijske pjesme „Crnoj Gori“, koja je postala neslužbena himna mnogih patriotskih srca. Kad Pavićević na sceni zapjeva stihove: „Lovćen šalje pozdrav Komovima, Crna Gora ko majčino krilo…“ i naročito refren „Ali ljubav umrijeti neće, niti ime moje Crne Gore“, svako ko sluša osjeti trnce ponosa i emocije. Ta jedinstvena sinergija poezije i muzike uzdigla je Pavićevića među velikane crnogorske kulture: kroz njegove pjesme, i one napisane i one odsvirane, progovarala je sama Crna Gora sa svim svojim ljepotama, legendama, patnjama i nadama. Marinko Jovanov Pavićević je dakle, pjesnik koji je svojom pjesmom uzdigao Crnu Goru.  Njegove stihove krasi rijetko viđena iskrenost i predanost idealima zavičaja, slobode, čojstva i junaštva. Njegova patriotska nota nikad nije obični deklarativni patriotizam, već je prožeta dubokim humanizmom i ljubavlju prema ljudima. On pjeva o čovjeku, bilo da je to majka koja ispraća sina, ratnik koji brani ognjište, prijatelj iz djetinjstva ili starac koji pamti bolje dane.  U toj širini empatije leži unutrašnja snaga njegovog lirskog izraza Pavićevićev lirski junak je istovremeno i ličan i univerzalan, i Crnogorac i svaki čovjek koji voli svoj dom. Pritom, on nikada ne zaboravlja kulturne vrijednosti svog naroda jezik, običaje, vjeru već ih bilježi u svojim stihovima kao svete niti koje povezuju prošlost i budućnost.

Bilo da opisuje divlju ljepotu durmitorskih stijena ili samoću manastirskih ćelija, bilo da oplakuje one koji su pali za slobodu ili se raduje đeci koja rastu pod crnogorskim nebom, Pavićević to čini srcem koje jednako snažno kuca za svoj narod i za cijelo čovječanstvo. Stoga, čitajući sabranu poeziju Marinka Pavićevića MOŽE SLAVUJ PRESTATI DA PJEVA, čitalac ne dobija samo uvid u poetski razvoj jednog autora, već uranja u istoriju i dušu Crne Gore.  Ova knjiga je poput lirskog putovanja kroz vrijeme od mladalačke sjete i čežnje, preko sazrijevanja uz ideale pravde i svetosti ognjišta, do zrele spoznaje da je umjetnost neraskidivo povezana sa identitetom naroda. Na tom putu, Pavićević je izgradio jedinstven poetski oreol oko Crne Gore oreol satkan od stihova i nota, koji će ostati da svijetli budućim generacijama.

Njegov slavuj simbol pjesničkog glasa ne prestaje da pjeva, već svojom pjesmom prenosi plamen ljubavi i nade. Pavićevićevo djelo nas podsjeća na suprotno da istinska umjetnost i te kako ima moć da probudi emociju i ponese poruku. Njegove pjesme, bilo da se čitaju u miru ili samoći ili na književnim večerima ili slušaju uz gitarsku pratnju, bude u nama ono najbolje ponos što pripadamo malom, ali ponositom narodu, i vjeru da su pravda, čast i ljubav vrijednosti za koje se vrijedi boriti.  Na kraju, možemo slobodno reći da je Marinko (Jovanov) Pavićević pjesnik čija riječ ima težinu amaneta. On je svojim dugogodišnjim radom i talentom zadužio Crnu Goru, otpjevavši joj i opjevivši je u trenucima slave i u trenucima iskušenja. Njegov poetski pečat autentičnosti i patriotizma prepoznaje se u svakoj strofi koju je napisao. Čitajući ovu sabranu poeziju, osjetićemo i suzu u oku i osmijeh ponosa na usnama osjetićemo kako kroz nas struji onaj isti zanos koji iz stihova govori da ni slavuj ne prestaje pjevati, ni more presušiti ne može, jer ljubav prema domovini ostaje jača od svega. Takva ljubav, ovaploćena u pjesmama Marinka Pavićevića, zaista je vrijedna krune od kamena vječnog priznanja jednom pjesniku i jednom narodu.