UKIDANJE ČOVJEKA: ESKALACIJA DEHUMANIZACIJE

Željko Rutović:  UKIDANJE ČOVJEKA
LOGOS ILI TECHNE
Komun@                         

Piše: Murat Ćorović

                            ESKALACIJA DEHUMANIZACIJE

Zaista, kakva je čovjekova budućnost?! Čovjeka kao razumnog, humanog bića, sazdanog od prirodnih tvari, kadrog da rasuđuje i da upravlja svojim postupcima. Čovjeka koji od homo sapiensa  do danas opstaje, neprestano se usavršavajući u svom prirodnom izdanju, u svom ljudskom obliku. Čovjeka što  je, u omjeru trajanja brže ili sporije, sve do nedavno išao samo uzlaznom putanjom.  Napredak se ogledao u potčinjavanju sebi svega ostalog u okruženju, odnosno u korišćenju cjelokupnog okoliša u svrhu udobnijeg i lagodnijeg i što dužeg trajanja na zemlji.  Taj napredak je vremenom stigao dotle da nauka u svom tehnološkom usponu pretvara čovjeka u mašinizovanu tvorevinu koja sve ubrzanije gubi vitalna humana ljudska obilježja, svoj antropološki smisao i status.

U nedavno objavljenoj  knjizi Ukidanje čovjeka, o tome govori Željko Rutović, magistar socioloških nauka i  afirmisani naučni radnik. Kako i sam naslov knjige kaže, tema je čovjekovo nestajanje, onečovječenje, čovjekova predaja pohlepnoj tehnologiji i mašinizaciji koju u konačnom, on sam usavršava protiv sebe. Rutović problematizuje opstanak ljudske vrste, odnosno pristanak čovjeka da radi protiv sebe dosadašnjeg, bolje reći – doskorašnjeg. Nakon što ljudska bića došla na ovaj svijet prirodnim putem budu vještački dorađena, dopunjena, kako će izgledati to doba, doba „čovjeka poslije čovjeka“, pita se Rutović.

– Stvarnost informacionih tehnologija, eskalacija dehumanizacije, mašinizacije, robotizacije i kiborgizacije, „psihološke tehnologije“, apsolutizacije tehnike i homo mašine, kapitala i umreženih interesa, postavlja otvoreno pitanje – šta je danas čovjek i bliži li se njegov kraj – ukidanje onakvog kakvog ga u misaono-fizičkom, ontološkom i antropološko-sociološkom iskustvu pamti analogno-tradicionalna civilizacija. Ljudsko tijelo doživljava svoju transfiguraciju postajući sastavnim dijelom te najšire mašinerije. Čovjek je danas od sebe samog  ugrožena vrsta i prevaziđen, što neizostavno donosi pustoš duha, polemike i kritičke misli, ultimativno nudeći projektovanu jednoličnost robotizovanih radnji i na njima akumuliranih nepotrebnih tzv. informacija, upozorava Rutović.

Da razvoj i napredak nauke, što je svakako cilj i neophodnost društva, ugrožava vitalne humano-misaone čovjekove karakteristike, očigledno nije sporno. Međutim, Rutović primjećuje da „aktuelnoj civilizaciji kulture zaborava treba čovjek koji ne pamti i ne misli, već individua hibridne kolektivne meta memorije, navođene i ciljano navođene i usmjeravane. U klici gotovo svakog sve ubrzanijeg digitalnog „progresa“ naslućuje se mali – veliki dio gubitka ili pasivizacije čovjekovog bića“.

Autor upozorava na opasnost koja već uzima danak u dokidanju čovjekovog  individualiteta putem ugrožavanja čak i genskih svojstava i karakteristika, podsjećajući da ima primjera hirurškog ugrađivanja u mozak pacijenta čipova sa više od hiljadu mikroskopskih elektroda, čime se čovjekovo ontološko postojanje već dovodi u ozbiljnu sumnju. Zloupotrebom specijalnih implatata stiže se do preoblikovanja čovjeka i bioničkih vojnika povećanih fizičkih i mentalnih sposobnosti, što je siguran put ka gubitku kontrole u ovim eksperimentima. To da li će mašina sa „digitalnim  mozgom“ moći da zadrži svojstvo čovjeka onakvog kakvog mi danas znamo ili pamtimo, zbog svoje apsolutne izvjesnosti praktično i ne iziskuje odgovor, kaže Rutović.

– Komunikacija na klik, sms, mail, ekran koji sve vidi i govori, mehanički operater informiše, pred tom tehnologijom polako ali sigurno, rukopis i živa riječ postaju višak i luksuz. Simulacija je danas preovlađujući bljutavi virtuelni ukus spektakla nove moći koja se svemu i svačemu dodaje i prodaje, zaključuje  Rutović i naglašava da je i previše dokaza kako smo blizu kraja tradicionalnog čovjeka.

Među brojnim primjerima pametne tehnologije koja nedvosmisleno preuzima ulogu čovjeka, Rutović spominje već najavljene robotaksije i leteće automobile, pa ćemo tako, kako on kaže, imati „mašinu koja misli, i čovjeka koji ne misli, te će se ljudska inteligencija prilagođavati inteligenciji mašine. U savremenoj tehnoindustrijalizaciji  čovjek sve više predstavlja i višak i smetnju, pa će po tom osnovu biti kontrolisan i po ocjeni robota ići i u  digitalni zatvor. Malo po malo, čovjek postaje pasivni posmatrač i poslušnik mašine i njenog djelovanja“.

Ako je biti srećan neki daleki ideal i subjektivni fenomen prisutan u čovjekovom očekivanju tokom čitavog života, Rutović se pita – ima li sreće bez ličnosti koju  robotizovana realnost ozbiljno ugrožava.

A kad je riječ o zapostavljenom, gotovo zaboravljenom  dijalogu kao formi međuljudske komunikacije, autor knjige podvlači da umjesto razgovora, umjesto  razmjene  misli i ideja, sve više za posrednike imamo algoritme i aplikacije. „Kome je još potreban čovjek koji misli. Pa još filozofski. Umjesto njega promovišu se neobrazovani profili kod kojih može sve i ne mora ništa. U ekspanziji je radikalizacija relativizacije istine, kako političke, tako i sveopšte. Čovjek ovoga doba nije čovjek kritičke sumnje, već zarobljenik obmane. Postalo je upitno, zašto bi danas ta blistava istina štrčala, podsjećajući nas na naše pravo lice. Današnja civilizacija uradila je sve, ama baš sve, da obesmisli, potre, banalizuje, profaniše i izmanipuliše čuvjekovo nekadašnje etičko misaono kritičko biće, da ukine čovjeka pobune…

Uvjeren da je ćovjekova autentičnost ozbiljno dovedena u pitanje, a da se tako malo čuju glasovi zabrinutosti najodgovornijih slojeva društva, Rutović proziva intelektualnu javnost, zašto se  energičnije ne oglasi tim povodom. Jer, oni su prosto predodređeni da se „raznovrsnošću mišljenja bore protiv sužene vizije svijeta. Gdje je sloboda intelektualnog bića, bez koje bi istorija ljudske civilizacije ostala u zapećku srednjovjekovnih tmina“, pita Rutović.

Očigledno kompetentno sa sociološko humanitarnog i antropološko-civilizacijskog aspekta, Željko Rutović predstavlja gubitnički tok ljudske vrste  kroz stilski veoma čitljiv a istovremeno uzbudljiv tekst sa izraženom dozom zabrinutosti. Time ovo djelo privlači pažnju i običnog čitaoca i onog kojem je ova tematika bliskija po stručnim referencama, s tim što ni jedni ni drugi ne mogu ostati ravnodušni pred dokazanim nestajanjem čovjeka paralelno sa nekontrolisanim nastajanjem  i usavršavanjem robotike.  Nestajanjem prirodnog bića čovjekovog.

U nešto detaljnijem predstavljanju,  „Ukidanje čovjeka“ su putem recenzija stručno komentarisali i visokom ocjenom vrednovali prof. dr Izudin Kapetanović, dr. sc. Zoran Pičuljan i dr. sc. Zulfo Ahmetović.

(Pro)čitati ovu knjigu uistinu  znači obogatiti svoja znanja iz te oblasti, makar naslutiti posljedice samonestajanja, uz to i uživati u zanimljivom štivu.