LOVĆEN BEZ MARKA BOGDANOVIĆA

In memoriam – Marko Bogdanović (1967–2026)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Postoje odlasci koji vas rastuže i ostave prazninu i u srcu i u duši. Neka lovćenska jutra, ma koliko ih sunce obasjavalo, znaju biti tamna i mirna, kao da i planina zastane i zaćuti. Takvo je jutro došlo kada su mi reklo da je na drugu obalu vječnosti prešao Marko Bogdanović, sa Njeguša  dugogodišnji službenik Narodnog muzeja sa Cetinja i gotovo tri decenije čuvar Njegoševog mauzoleja na Lovćenu.

Takvi odlasci bole jer se njima ne prekida samo jedan život. Odlazi dio vremena koje smo zajedno dijelili, odlazi dio prostora koji je imao lice i ime, odlazi planina kakvu smo poznavali dok je neko čuvao njene staze i njene visine, njenog velikana Njegoša. Odlaze razgovori koji su zapisani, ali su ostali i u śećanju, odlazi gorštak koji je znao mjeru ljuckosti a to je danas najteže.

Marko Bogdanović rođen je u porodici oca Laza i majke Milosave, 1967. godine, na gorovitim Njegušima, pod samim vrhovima Lovćena i Štirovnika. Odrastao je u porodici koja je oduvijek čuvala i njegovala najljepše vrline njeguških gorštaka čestitost, skromnost, snagu date riječi. Kamenjari, pašnjaci, staze i vrleti Lovćena ugradili su u njega duboku, ali i snažnu ljubav prema Svetoj planini. Ta ljubav se živjela pokazivala poštovanjem prema poslu, kolegama, gostima, pośetiocima, planinarima neimarima svima onima koji su brodili Lovćenom

Godine 1995, sa 28 godina života, Marko započinje svoj radni put kao službenik–čuvar Narodnog muzeja na Cetinju, odnosno Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Decenije provedene na suncu, kišama, olujama, mećavama i snjegovima učinile su ga jednim od onih ljudi koje planina prepozna kao svoje časne sinove. A on  uvijek vedar, nasmijan, skroman. Ne od mnogo priče, ali od mnogo mudrosti. One mudrosti s kojom se ne uči, nego se rađa na Njegušima.

Često sam bio gost Mauzoleja  ljeti i zimi, po vedrini i nevremenima. Susret s Markom uvijek je bio poseban. Ispričaću jednu sliku, sa svih tih susrete a bilo ih je mnogo iz svake bi nastala po jedna priča.  Śeverni vjetar sve je jači i snažniji. Koračam ka Njegoševom mauzoleju, đe me očekuju prijatelji, službenici Narodnog muzeja Crne Gore – Pero Vučković i Marko Bogdanović. Još iz daljine su me viđeli i prepoznali, jer znaju da sam jedini koji uvijek dolazi ka Lovćenu i kad oluje plamte, i kad snjegovi zatvaraju puteve. Svaki korak na toj stazi bio je povratak  sebi mojim mislima ali i mojoj istini utkanoj u stijene i duhu Njegoša koji bdije nad Crnom Gorom. To daje neku mitsku snagu  snagu koja prkosi vremenu i prostoru.

Bio je petak, 27. decembar 2024. godine. Moj mali auto zaglavio se u sniježnim nanosima. A Marko bez razmišljanja  spreman da pomogne, da pruži ruku, da izvuče čovjeka iz nevolje, kao što je znao izvući svakoga iz misli i mraznih jutara Lovćena. Takav je bio Marko Bogdanović. Pamtim i naše ljetnje susrete. Marko je znao svakoga lijepo da primi, da ugosti, da razgovara mjerom i smirenošću. Ima ta filozofska nit, darovana rođenjem gorštacima da ne govore mnogo, ali da svaka riječ ima nekakvu neobičnu snagu koja se poput zlatne patine izgradi u njima i traje.  I ma koliko život bio surov, nepredvidiv i bolan, ostaju lijepa śećanja i zapisi. Ostaje ono što se čuva među ljudima, gorštacima, katunjanima riječ, obraz, pružena ruka. Jer kad se ruka pruži u nevolji, ona je najljepša i najjača. Teško je kada dragi prijatelji odlaze. Svaki in memoriam je i odlazak jednog poglavlja žive hronike Lovćena. U toj hronici postoje imena koja se ne smiju izgubiti ni zaboraviti . Marko Bogdanović je jedno od njih.

Danas znam da svaki moj budući dolazak na Lovćen nosi jedno pitanje manje, ali jedno sśećanje više. Znam da će staze ostati iste, ali da će faliti pogled koji zna ko dolazi i zašto dolazi. Falit će čovjek koji je znao da pruži ruku u nevolji, da pomogne bez pitanja i da prepozna ono dobro u čovjeku. Ne odlaze ljudi poput tebe oni se samo premjeste u śećanima planine i ljudi. Zato ćeš ostati tamo đe si i bio između kamena i neba, između Njegoša i Lovćena, između Njeguša i Cetinja, između Ivanovih korita i Boke  tu đe se život mjeri obrazom, a čovjek pamti po dobru, ostaće ime Marka Bogdanovića. Počivaj u miru, moj dobri Marko, jer vječnost nije daleka onima koji su živjeli uspravno. Ona počinje onog trenutka kada čovjek ode, a za sobom ostavi prazninu koju ništa ne može zamijeniti. Ostaje planina bez svoga čuvara, put bez pogleda koji prepoznaje, vrijeme koje se više ne može vratiti. Odlaziš dostojenstveno, boli nas jer se prekida jedna ljudska mjera, jer nestaje ona sigurnost da će neko stajati đe si ti uvijek stajao na BRANIKU SVETE PLANINE. Boli jer ostajemo bez čovjeka koji je znao da bude tu  kad treba, kako treba i koliko treba.

Ako vječnost ima oblik, onda je ona nalik Lovćenu u ranu zoru, kada se još ne zna đe prestaje kamen, a đe počinje nebo. Tamo ti sada pripadaš. A nama ostaje da te pamtimo onako kako se pamte rijetki  ne po godinama, ne po zvanjima, već po tragovima koje ni vrijeme ni zaborav ne mogu promijeniti.

Markove śene počivaće na Cetinju, pod Lovćenom koji je čuvao cijeli život. A 28. januara u 15 ura, Marko Bogdanović biće sahranjen na Cetinju časno kako je i živio. Ali njegovo ime neće nestati  ostaće u stazama, u kamenu, u snijegu koji zna njegovo ime ostaće i u mojim pričama i śećanima Ostaće među ljudima, kao znak da su čuvari planine vječni koliko i planina sama.