Kud se uputio DPS?!

Piše: Goran Sekulović

Odluka DPS-a Budve da njegovi odbornici glasaju za finansiranje gradnje novog hrama Srpske pravoslavne crkve u ovom gradu od strane budvanske opštine u iznosu od milion eura, veliki je udarac za suverenistički blok u Crnoj Gori i predstavlja skandal prvog reda. U isto vrijeme je i još jedna nova, vrlo ozbiljna, kompromitacija DPS-a.

I šta više reći?! A mora se još ”ponešto” dodati, iako se do sada o tome i tome sličnome baš dosta reklo! I – neporeklo! A to je u sadašnjem stanju i najvažnije! Ostati dosljedan, principijelan, moralan, etičan, ne prilagođavati se političkom trenutku i vladajućoj parlamentarnoj većini. I nije u pitanju trenutak, izolovan sticaj okolnosti koji će brzo proći i nestati. Nikako! Kontinuitet je ovo DPS-ovskog nojevskog ponašanja koji je počeo poodavno, naročito u identitetskoj, osobito pravoslavno-ckvenoj sferi.   Nagrađivati poništitelja svega crnogorskog mogu samo oni koji su u tom kolu ili neobaviješteni i naivni. Za DPS se teško može reći ovo drugo, tako da se slobodno i sasvim ispravno može reći da su njegovi novi, mladi upravljači postali saveznici ”potenčenih grobara Crne Gore”, kako sam naslovio moju knjigu iz 2016.g. u izdanju ”Crnogorskog kulturnog foruma” sa Cetinja, u kojoj sam sabrao članke iz moje kolumne ”Prozor u svije(s)t” kojom sam se jednom nedjeljno oglašavao u ”Pobjedi” u periodu od novembra 2009. do januara 2011.g. Autor predgovora u knjizi naslovljenog ”Enciklopedijski pristup crnogorskoj savremenosti” je prof. dr Novak Kilibarda.

Vrijedi se podśetiti jednog ”detalja” iz ove knjige i to upravo iz članka-kolumne ”Potenčeni grobari Crne Gore”, kojim je, dakle, naslovljena i cijela knjiga. ”Mitropolit i budući patrijarh SPC, dr Gavrilo Dožić, u pismu Marku Petroviću-Njegošu iz Nikšića od 19. 11. 1921.g. – razočaran postupcima vlasti nove države-Kraljevine SHS i što se ‘vodi igra sa pravima uglednijeh i zaslužnih ljudi’ – na kraju rezignirano zaključuje: ‘Čisto mi jee došlo da bačim sve i da idem na ona dva rala očevine u Moraču, pa makar čuvao ovce, ako ih bude bilo. Više mi se dosadilo i vidim, da za Crkvu i svještenstvo ne mogu učiniti ništa, pa se bolje skloniti, da bar ne nosim ime grobara Crnogorske crkve’. No, bilo je već kasno! Ponio je ime grobara (srećom, u pokušaju) ne samo Crnogorske crkve, već i crnogorske   države i crnogorske nacije. U lagumima crnogorske tragike kojoj je obilato pridonio, Gavrilo Dožić je, ipak, u preispitivanju svoje savjesti dospio u jednom trenutku razočarenja do tačke u kojoj je vidio svu bijedu i nečovječnost, svoga i svojih drugova, velikosrpskog nauma, prije svega u moralnoj, etičkoj i ljudskoj ravni. Koliko je to samo daleko od novih klerikalno-nacionalističkih velikosrpskih grobara Crne Gore!” (Danas u liku i djelu vlasti Mandićevaca na čelu sa Crkvom Srbije).

I danas bi se neki i iz DPS-a morali povući – ako već nije kasno?! – da ne nose ime grobara i Crnogorske crkve i Crnogorske nacije i Crnogorske kulture i Crnogorske države, nezavisne svakako kao uslovu opstanka i nje i svega crnogorskog! Vidimo dakle: nije da DPS na vrijeme nije mogao imati i da nije imao (naprotiv!) prave informacije i analize, kako istorijskog tako i tadašnjeg, odnosno savremenog, aktuelnog, novog karaktera i stanja stvari (a zapravo potpuno u biti istovjetnog i nimalo različitog!) kada je u pitanju odnos Srpske pravoslavne crkve iliti Crkve države Srbije spram Crne Gore, crnogorskom narodu, crnogorskoj državi, njenoj suverenosti i nezavisnosti. Sve se (bilo) saznalo ipak na vrijeme (uprkos nenaklonjenoj nam istoriji od poodavno!) da se djeluje odlučno, efikasno, hrabro, pragmatično i slobodno, bez straha (”strah kalja obraz često!”), bez polovičnih riješenja, trulih kompromisa i apsolutne i slijepe naivnosti bez presedana!

I što se uradilo, ne samo od strane DPS-a nego i od skoro svih aktera crnogorske suverenističke strane? Po pitanju tzv. ”crkvenog raskola” u Crnoj Gori – ništa! Počev od vremena objavljivanja velikog broja izvornih dokumenata koji su osvijetlili prav(n)i položaj i prav(n)u, civilizacijsku, slobodarsku i državotvornu ulogu autokefalne istorijske pravoslavne Crnogorske crkve, što se posebno intenziviralo poslije raskola u DPS-u i u godinama priprema referenduma iz 2006.g. i odmah poslije njega, pa sve do polovine druge decenije i ”priprema”, DPS-a prije svega, oko donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i stvarnih i vrlo učinkovitih i pripremnih i realizatorskih aktivnosti Srpske crkve i u liku i u djelu! tzv. ”litija”, nije postojala nikakva, a kamoli organizovana i sistemska državna politika Crne Gore u ovoj izuzetno ośetljivoj i značajnoj sferi za njeno golo postojanje. Jednostavno, stihija je vodila ovu zemlju ka ponoru nad kojim smo se danas našli i oko groba Crnogorske pravoslavne crkve đe su se okupili vidimo i predstavnici DPS-a!? Što je još gore od nečinjenja, bilo je i jeste to da se ono što se tobože pokušavalo uraditi i radilo, pokazalo i pokazuje kao potpuno pogrešno i kontraproduktivno. Crne Gore nema bez Crnogorske pravoslavne crkve i bez Crnogoraca, kako je govorio i knjaz i kralj Nikola, pa ako se to u DPS-u ne vidi onda se on sam približava sopstvenom nestanku!

Pisao sam u međuvremenu i o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti i o mnogo čemu drugome, između ostalog objavio sam i sljedeće knjige o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi – ”Crnogorski identitet”, (2011.g.), ” Crnogorska pravoslavna crkva između prošlosti i budućnosti” (2016.g.) i ”Sto godina ukinuća Crnogorske pravoslavne crkve” (2020.g.). U knjizi ”Crnogorski identitet” sam naveo da je Skuopština Crne Gore dužna da na prijedlog Vlade poništi odluku iz 1920.g. tada regenta, a kasnije kralja, Aleksandra Karađorđevića o ukinuću Crnogorske pravoslavne crkve, budući da ju je donijelo svjetovno lice. To se nije uradilo.   Danas je Crnogorska pravoslavna crkva skoro nepostojeća, na marginama i društva i države. I nije ovo prvi i usamljeni slučaj da DPS svoga negatora nagrađuje sa pozamašnim novcem. Podśetimo se slučaja kako su DPS-ovski odbornici u Skupštini opštine Žabljak odlučili da poklone državno zemljište Srpskoj crkvi za gradnju novog hrama! Podśetimo se i kakav je odnos aktuelnog gradonačelnika Bara i visokog funkcionera DPS-a prema Srpskoj crkvi u tom gradu. O svemu sam tome više puta pisao, sada u novoj seriji kolumni za više portala, koncepcijski srećom vrlo udaljenim od sadašnje ”Pobjede” koja ustupa značajan prostor ideolozima i čelnicima Srpske crkve.

Povampireni grobari Crne Gore danas vladaju njome. To su Mandićevci. Pridružuju im se vidimo i DPS-ovci. Svi govori i izjave nekih od čelnika i poslanika i poslanica DPS-a – ma koliko bili za svako poštovanje i iskreno dati – o tome da stranka stoji čvrsto i odlučno, beskompromisno i neodstupno, na braniku obnovljene crnogorske državne nezavisnosti, padaju u vodu pred njenom lokalnom, terenskom, životnom i praktičnom kapitulacijom u odnosu na aktuelni klerofašizam u zemlji. Posljednjim, budvanskim ponašanjem, DPS poništava i degradira gotovo (tako se sada čini!) sve pozitivno iz svoje dosadašnje prakse. Jer, ne živi se od stare slave! Od ozbiljne partije se očekuje da se u budućnosti stalno pozitivno koriguje i mijenja na bolje ono što je bilo negativno ili nedovoljno pozitivno u prošlosti. DPS na ovaj način poništava i degradira – ili objektivno gledano pokušava i u tome nažalost prilično uspijeva zbog svoje veličine, pozicioniranosti i marginalnosti izvornog crnogorcizma u zemlji – umanjuje, umrtvljuje i obesmišljava dosadašnje rezultate spontane i autentične borbe crnogorskih suverenista u čije redove unosi apatiju i stagnaciju. Čak i veličanstvenog Belvedera iz septembra 2021.g., a zapravo poništava i degradira sebe, jer Belvederska zvijezda (i ova i ona iz 1936.g.!) sjaji i u najcrnjoj tami, odnosno upravo najviše u njoj, pa i u ovoj karanoći pogubljenog i anticrnogorskog DPS-a u Budvi!

Da li nam je, dakle, ostalo samo da pišemo i da time iscrpljujemo naš javni angažman? Da li primjer aktuelnog vođstva i sastava DPS-a pokazuje da izvornim crnogorskim suverenistima ova partija zatvara vrata? Mnogi od Crnogoraca takvog opredjeljenja zatvoriće vrata ovakvom DPS-u. I ne samo njemu, već svima onima koji ne poštuju istorijsku istinu, etiku, moral, principe i vrijednosti u političkoj borbi. Jr, ne mogu se zatvarati oči i od zločinca iz 1918. i 1920.g. napraviti žrtvu ili izjednačiti nepravdu sa pravdom i reći da se treba nadati da će i Crnogorci naći svoje mjesto u tom ”novom, vrlom” tzv. ”srpskom svetu”. Taj ”novi srpski svet” je već viđen više puta na crnogorskoj političkoj i istorijskos sceni i svako nadanje te vrste je ravno ne samo političkom sljepilu već i državnoj i nacionalnoj izdaji. Jedna španska izreka kaže: Putniče, putevi ne postoje, putevi se prave hodanjem”. Kud se uputio sa svojim već dobro, predobro! znanim, starim-novim Janusovim licem DPS?!