Crnogorci od Ćorovića i Pašića do Amfilohija

Piše: Goran Sekulović

Iako je već odavno svakom ozbiljnom istraživaču potpuno jasno šta se desilo Crnoj Gori od strane saveznika – u prvom redu od Srbije i Francuske (koja se prije nekoliko godina i zvanično izvinila za sve greške prema Crnoj Gori koje 0je tada učinila) – u Prvom svjetskom ratu i šta se dešavalo 1918.g., odnosno kakav je bio karakter tobožnjeg ”ujedinjenja” Crne Gore i Srbije i tzv. Podgoričke skupštine, te ”oslobođenja” naše zemlje od strane ”bratske” vojske Kraljevine Srbije, nije na odmet pogledati kako su istinski korifeji crnogorskog i nacionalnog i građanskog i internacionalnog i kosmopolitskog osjećanja i mišljenja doživljavali ove događaje i kakav su testamentarni pečat ostavili o njima. Jedan od njih je nema sumnje i Mihailo Lalić, bard ne samo crnogorske književnosti, već i crnogorskog čojstva i crnogorskog sojluka.

”Pitam se” – piše Lalić u romanu ”Dokle gora zazeleni” – ”… postoji li nešto što je bilo, i koliko, pošto se i prošlost može oduzeti – sve se može kad se krene – i može se prekrojiti i drukčije montirati ako zatreba višoj sili… Tako su neki istoričari-pridvorice i karijeristi, crnom bojom premazali istoriju Crne Gore i takvu je zavještali budućima. U tom pravcu je ponajdalje zabrazdio Ćorović Vladimir u Narodnoj enciklopediji Stanojevića gdje je dao sljedeći rezime: ‘Kapitulacija C. G. ponizila je C. G. i izlučila je iz reda pravih saveznika. Da to okaju Crnogorci su, čim su dobili priliku 13. 11. 1918, poslije sloma Austrije, svrgli dinastiju Petrovića i kralja Nikolu s vlasti i proglasili ujedinjenje sa Srbijom i ostalim suplemenicima’.

Eto kako je Ćorov potomak, zatvorivši oba oka da ne pogleda dokumente i da ne vidi ona groblja po Crnoj Gori, švapska i naša, previdio sva stradanja i bojišta i junaštva koja su se oglašavala do kraja rata, isključio nas iz reda ‘pravih saveznika’ i sve nas tako, čitav narod, proglasio za neprave, to jest za lažne saveznike, za kapitulante i grešnike-pokajnike… Nije čudo što je kasnije paktirao s policijom i što su mu studenti u Beogradu porazbijali prozore kamenjem.

… Jednom bješe došlo do paradoksa da nas brani od kraljevsko-dvorskih istoričara onaj isti Petar Pešić, koji je godine 1914. bio poslan iz Srbije, s punomoćstvom saveznika, sa zadatkom da vodi vojsku Crne Gore, da je umori, ošamuti i dovede u ćorsokak i u škripac u kojem će biti prinuđena da moli za milost mumiju iz Beča i da pred njenim cuksfirima položi oružje. Poznato je kako je Pešić taj zadatak vješto izvodio i uspješno izvršio te time čin generalski od kraljevske srpske vlade zadobio, no, pošto sam ga pomenuo, evo da navedeem šta je napisao u Ratniku 1925. godine:

‘… ali je zaista nerazumljivo zašto se o ovoj maloj i junačkoj vojsci govori rđavo, i to ne samo u velikom svetu, već i kod nas, kada je ona imala toliko slavnih dela u ovome ratu, i zašto se zaboravlja ova vojska koja je sa 40. h(iljada) vojnika držala front od 500 km i održavala ga pune dve godine, sve do sloma Srbije. ”

Dakle, vidimo pravo stanje stvari kada je u pitanju odnos Kraljevine Srbije, njene vojske i Nikole Pašića zajedno sa Petrom I i Aleksandrom Karađorđevićem prema crnogorskoj Kraljevini i Crnoj Gori u cjelini, njenoj državnosti i dinastiji Petrović Njegoš, crnogorskom narodu i nenoj vojsci. Vidimo i da proglašavanje čitavih naroda i njihove vjere, odnosno Muslimana i Bošnjaka i islamske religije, lažnima i nepravima od strane Amfilohija Radovića nije ništa novo kod zagovornika velikosrpskog nacionalizma i šovinizma, asimilatorstva i imperijalizma, već da ima mnogo duboke korijene i kontinuitet. Lažnima je Radović dakako proglašavao i pripadnike crnogorskog naroda i nacije po Ćorovićevom ”bratskom” receptu da Crnogorci nijesu ”pravi saveznici”, odnosno da su ”nepravi”, a samim tim i da su, sasvim ”zakonito”, ”logično” i ”dosljedno”, lažni narod i ljudi kako piše Lalić. Dakle, vidimo da je za sve to imao veliko uporište u ”istoričarima-pridvoricama i karijeristima”, prije svega između dva svjetska rata, a što se nastavilo i sve do današnjeg doba sa velikosrpskim uslužnim istoričarima i naučnicima kao slugama klerofašizma, od kojih neki praktično sa nepostojećim akademskim biografijama i bibliografijama, ali sa Ćorovićevim i Amfilohijevim lažima i mržnjom prema Crnogorcima i svim ostalim ne-Srbima, postaju akademici čak i SANU. I kod nas u Crnoj Gori dobitnici najviših državnih nagrada odavno tvrde da Crnogorci ”van srpskog kulturnog kruga” praktično ne postoje i da su faktički lažni i da je njihov identitet neodrživ, baš kao i vjera i nacionalnost Muslimana i Bošnjaka.

Zna se da je Amfilohije za Crnogorce rekao da su volovi i kopilad, nastali iz Brozovog Jajca. Vidimo da nam je Mihailo Lalić, taj umni i odvažni crnogorski estetski, umjetnički i etički, moralni autoritet-paradigma, jasno pokazao velikosrpski nacionalistički i šovinistčki imperijalno-asimilatorski istorijski luk i kontinuitet od Ćorovićevih Crnogoraca kao ”nepravih saveznika” do Amfilohijevih ”volova” i ”kopiladi” ”iz Brozovog Jajca”. U okviru tog luka i kontinuiteta ”zavidno” mjesto svakako pripada Nikoli Pašiću, po kome Crnogorci, eto, mogu da ”postoje”, ali samo onoliko koliko i kako ih propišu ili otpišu razne srbijansko-srpske, kako piše Lalić, ”lukave Baje” (Pašić) i slični njemu. Lalić primjećuje da Pašićevo ”životno djelo – kraljevstvo Srba nad ostalim Jugoslovenima – nije izdržalo probu vremena ni u onih prvih desetak godina…” O Pašiću Lalić piše i ovo: ”Preko svojih veza s ruskom carskom policijom, zloglasnom Ohranom, zaslužan još iz Ženeve, gdje je ruskoj policiji izdao šefa anarhista, Mihaila Bakunjina – Baja je ‘sedmog Petrovića’, to jest kralja crnogorskog, prije svega potisnuo sa Nevskog prospekta, iz srca ruskih gospodara. Poslije mu nije bilo teško da ga potiskuje s drugih mjesta, gdje naš Nikolica i nije imao tako odanih prijatelja. Podvalama, sitnim i krupnim… sinhronizovanim potezima vješto povezanih agenata… – Pašić je, vjerujem, bio u stanju da savlada i jaču ličnost no što je bio certinjski starac, okružen priprostim i nesložnim saradnicima, opterećen grijesima, neuspjesima oko Skadra, oskudicom i nesposobnim sinovima…”

Uvijek prema Crnogorcima i Crnoj Gori srbijanski velikosrbi imaju nekog ”Baju” – Pašića, Aleksandra Karađorđevića, a u novije vrijeme Slobodana Miloševića i Vučića. Odavno Crna Gora njima smeta. Lazar Mijušković, poslanik Crne Gore pri vladi Srbije u Beogradu, a prije toga konzul u Skadru, ministar finansija i građevina i ministar inostranih poslova, kao i predśednik Ministarskog savjeta Kneževine i Kraljevine Crne Gore i u zemlji i u egzilu, u Lalićevom romanu ”Dokle gora zazeleni” ovako proročki objašnjava nebratski i podmukli odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu i zašto Baji Pašiću ili ”Šajloku s bradom” smetaju Crnogorci i Crna Gora: ”Lako bismo se nagodili sa narodom, no se tamo ispriječio Šajlok s bradom, a ima složne saradnike – kud on okom, oni skokom. Htjeli bi sve da podvlaste i prisvoje, da svak igra kako on zasvira… I sebični su, bezobzirni, lažavi su,  pakosni su – politika!… Zapeli su da nas odgurnu na suprotnu stranu, a naši se uskopistili da se ne daju. Eto tako, borimo se na dva fronta, a nemamo spreme ni za jedan… I jači su: oni bar imaju drvene točkove, volujska kola, a mi ni to… Stalo im je do Đakovice, jer dokle nam nju ne otmu, ne mogu nam oduzeti ni Peć, ni Dečane, ni Patrijaršiju, a naumili su da ih oduzmu: treba im to, starine su i sveta mjesta i može štošta da se zaradi i ućari. Sad su veliku dževu digli oko Skadra: krivo im je što su naši ponovo Skadar zauzeli, a nije im krivo što su oni u Tirani, ni što su Grci Epir zauzeli, ni što su se Talijani uvalili u Valonu. Ista logika vlada i u Bosni. Uzeli su nam Sandžačku vojsku, ćilimaju je i mlate njome kako im kad treba, a pri tome zamišljaju da ta naša vojska ima stalno da mosti brda na brdo i s planine na planinu. Pustili bi je i po oblacima, samo da ne slazi u doline. Ako siđe gdje je ravno, optuže je da je neposlušna, ali ako usput oslobodi varoš neku, Goražde, Foču, Rogaticu – za njih je to uvreda Srbije, pa i zločin – tu odmah počinje svađa s prijetnjama jačom silom… ”

Na riječi jednog od likova u romanu da bi trebalo ”da se uspostavi neka vrsta savezničke arbitraže”, Mijušković odgovara: ”Pa i kad bi se uspostavila, nama ne bi mnogo pomogla. Ovi naši saveznici, a ne bi nam bolji bili ni oni drugi – više vole da ugode jačoj strani. Zar misliš da bismo progutali neke stvari, gadne stvari – da nije pritiska saveznika?… Koja bi to vlada pristala, bez nevolje, da joj u vrhovnom štabu sjede i komanduju oficiri iz druge zemlje, i da joj dvije trećine vojske odvedu iz zemlje?… Uopšte je nezgodna rabota na ovom svijetu biti nejak…” Tu su i Mijuškovićeve riječi da Pašić ”hoće da napakosti Crnoj Gori i da izgladni onu nesrećnu njenu vojsku… Da je može pobuniti kad mu se svidi… I bojim se od gorega: zaćorili su, ne vide ništa, vodi ih vođa iz Stradije, bliješti im pred očima fatamorgana: veliko kraljevstvo ili carstvo srbijansko na Balkanu – biće tu posla za veliku gomilu žandara!… Čini im se – sve je ravno, i pobjeda je pitanje dana!… Smeta im samo Crna Gora što se nezgodno nadžedžila između Morave i morske obale. Treba prvo nju da svale, pa će lako za ostale… ”

Lalićev glavni lik romana Pejo Grujović dalje priča: ”Moju pažnju privuklo je to što je (Mijušković) Pašića nazvao Šajlokom. Dosta je širok dijapazon nezgodnih ljudi koje olako upoređujemo sa junakom Šekspirove drame, pa sam pomislio da je i tu sličan slučaj – došlo mu s noge da oskoke napravi pakosno upoređenje koje u stvari ne odgovara. Šajlok je čeljade koje hoće da se osveti za poniženja, te da tom osvetom izliječi svoje osjećanje manje vrijednosti – a naš Baja s dugom bradom nema za šta da se sveti Crnoj Gori… No, kad sam malo razmislio, ipak sam se prisjetio – nije baš da nema!… Pružali su naši ruke prema Mostaru i Dubrovniku, pjevali pjesme o Prizrenu, zauzeli Peć i Skadar i Dečane bez pitanja – a Baja smatra da on treba da odredi ko je nasljednik Nemanjića… Umiju naši da dosade hvaleći se pobjedama iz prošlosti, iz daleke i legendarne, a Baja zna s koliko su mitraljeza u rat ušli!… Hvalio se knez Nikola svome zetu Karađorđeviću crnogorskim pobjedama, pri tome ih upoređivao sa porazom na Slivnici i ostalim neuspjesima srbijanske vojske – dokle mu je dosadio te je za sav život omrznuo Crnu Goru… Ni sam Skerlić nijee mogao da otrpi hvalisanjee Vasilija Petrovića iz 1756. godine, a i jeste pretjerao kad napiše: ‘Rasuđujem da u cijelom svijetu nigdje valjanoga i slobodnoga naroda nema do jednoga crnogorskoga, u njega gledaju okolni narodi hrišćanski…’ ”

Vidimo da mnogo toga o čemu piše Lalić važi i danas kada je Crna Gora ponovo u podređenom položaju i to umnogome kao i onda zahvaljujući sopstvenim greškama i kada ponovo ”saveznici” odnosno međunarodna zajednica forsira Srbiju kao veću i jaču zemlju bez obzira na tamošnji aktuelni prije svega autodestruktivni, imperijalno-velikodržavni, nedemokratski i autoritarni režim – ”vodi ih vođa iz Stradije”. Podśećanje na istinu i činjenice i istorijsko stanje onakvo kakvo je uistinu i objektivno bilo, treba uvijek da nam bude na umu, da ga publikujemo stalno iznova i javno iznosimo kao neoborive argumente u prilog našoj i etičko-moralnoj i racionalno-saznajnoj nepresahloj borbi za nacionalnu i građansku crnogorsku pravicu, za pravo, čast i slobodu Crne Gore!