MINISARSTVO KULTURE I MEDIJA OPSTRUIRA RAD CDNK

Piše: Zoran Vulević

Iz tekstova uvaženog knjževnika MIilorda Popovića, saznali smo da Ministarstvo kulture i medija posljednjih godina nije uplaćivalo sredstva za podršku radu CRNOGORSKOM DRUŠTVU NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA (CDNK) koja mu po zakonu pripadaju. Istovremeno smo obaviješteni da naš priznati književnik, nažalost, napušta poziciju čelnika ovog Društva. No, kada se pročita njegovo obrazloženje zašto se odlušio na taj korak, može se konstatovati da je Popović u pravu. Jer umjesto da ovi njegovi tekstovi izazovu pravu lavinu komentara zbog ignorantskog odnosa Ministarstva kulture i medija prema ovom Duštvu i u Evropi priznatom i podržanom, čiji su članovi eminentni pisci, nastupio je muk. Liše FCJK i crnogorskog Pen centra, kao i jednog intelektualca slobodoumnih nadzora. Dakle, revolt uvaženog književnika M. Popovića je više nego opravdan obzirom na odnos ovog ministarstva prema CDNK i ukupnog stanja u našoj kulturi.

Gospodu iz Ministarstva kulture ni najmanje ne interesuje respektIbilan značaj ovog Društva za razvoj naše kulture, kao ni knjževne reference njegovog dosadašnjeg predsjednika. Koji je nosilac najviših domaćih i regionalnih književnih nagrada, kako za prozu, tako i za poeziju, preveden na brojne svjetske jezike. Što je sve skupa zaista rjetkost i prava dragocjenost i za mnogo veću kulturu od naše. Ali, ni to ne zanima gospodu iz Ministarstva (ne) kulture i medija. Znači, sve je jasno kao dan. Uporno se sprovodi agenda većinskog dijela aktuelne vlasti, kojoj je u prvom planu poništavanje i urušavanje svega što, makar i u naznakama, odiše crnogorstvom. Najžalosnije i najtragičnije je upravo to što je takav odnos veoma prisutan u sektoru kulture, đe mu ne bi smjelo biti mjesta. Jer ovaj resor je dominantno zadužen da svojim aktivnostima podstiče razvoj kulture i očuvanje njenih vrijednosti. Shodno tome, pružajući finansijsku i svaku drugu podršku svim relevantnim subjektima kako bi se taj cilj ostvario. I time uticalo na unapređenje društva u kulturološkom smislu. Na podizanje nivoa njegovog doživljaja kada je u pitanju estetski i etički odnos prema istinskim kulturnim i drugim vrijednostima. Jer društvo u kome se svaka vrsta kiča doživljava kao prava umjetnost je društvo pogodno i za najgoru manipulaciju vlasti.

Nažalost, mi danas živimo neko nevjerovatno vrijeme u kome osobe više nego skromnih moralnih i intelektualnih dometa, kroje sudbinu ove države i društva u cjelini. Izbjegavam, koliko mogu, da u svojim tekstovima pominjem konkretna imena. I to iz dva razloga. Prvi je snažan otpor i dubok prezir koji osjećam prema takvima, a drugi je, da nijesu ti koji jesu, bili bi neki drugi sa istovjetnim moralno-intelektualnim, obrazovnim i stručnim dometima, jer tako koncipiran sistem jedino sa takvima može opstajati i na takve se oslanjati. Drugim riječima, imena su manje bitna, mnogo je važnije okarakterisati sistem kao takav, sa svim njegovim manama i antidemokratskim i vancivilizacijskim karakteristikama. Što se posebno očigledno reflektuje kada je kultura jedne nacije u pitanju. Primjera je toliko da se teško mogu nabrojiti. A imena svih njih, tih neznavenih neprijatelja sopstvene države, ionako će biti upisana u sramotni period njene istorije.

I na kraju, jedan od razloga ovako nestvarnog ćutanja relevantnih subjekata, institucija i intelektualaca na nepočinstva iz domena kulture, mogao bi se naći i u neravnomjernom, načešće „talasastom“ kretanju društava kroz istoriju. Naime, realno je pretpostaviti da živimo u vrijeme kada se naše društvo našlo u podnožju talasa, na njihovom najnižem nivou sa kojeg iznova kreće njihovo oblikovanje. Da bi društvo ponovo krenulo uzlaznom putanjom neophodne su nove, svježe snage građanski orjentisane. Dakle, za taj ponovni uzlet našeg društva neophodna je nova energija koja se neminovno po pravilu i po inerciji počne prikupljati kada se društvo nađe na samom dnu.

Dakle, zapalo nas je da živimo u vrijeme (ne samo ovo trenutno), u kome se potiru sve one plemenite osobine čovjeka zaslužne za njegovo takvo ime. Do novog uspona društva moramo trpjeti što nas je snašlo, ma koliko bilo nepodnošljivo teško. Jer toliko je nečasnih, izdajničkih, krajnje primitivnih i ogavnih postupaka i događanja koja ih prate, da sve postaje gotovo neizdrživo.

Zato će Popovićevo skretanje pažnje na pogubno stanje u kulturi kroz primjer odnosa prema CDNK, ostati kao upečatljivo svjedočanstvo vremena obiljženog brojnim nepočinstvima vlasti, nezrele i nedobronamjerne prema državi kojom upravlja.