Kad mnogi nijesu smjeli biti LJUDI…

Piše: Dubravka Jovanović

Ovo je bezdan. Strašni je sud.
I zlatnu pređu pjesnika bi da pomrse. Rekam njegov od niti duše da pokidaju.
Ne dirajte mi u pjesnika!
Čujem da se četnici na pohode spremaju. U Nikšiću, gradu evropske kulture.
Zamislite koji korađ? Deboto bi da se kite, ni manje ni više nego imenom Vitomira Vita Nikolića, po čijem književnom stvaralaštvu je Nikšić i prije 50 godina trebao biti Grad kulture  i umjetnosti.
Dosjetili se bezobrazno i bez pitanja da zaškure i ošporkaju  njegovo  ime koje svijetli. Škurecom njihove četničke ideologije da ga zatamne.
Da Vitovo ime nosi  nekakva njihova nagrada, koju bi da sramotno dodijele nekom četničkom nepomeniku, kao onda najveću državnu Trinaestojulsku izvjesnom Bećiru Vukoviću za kontinuirano  djelovanje protiv Crne Gore tupim perom i otrovnom riječju.

Dokle oni idu? Kome to činite dešpek?
Znate li da se sa Vitom ide u san u pjesmu, u riječ u čovjeka?
Ne u zlo, u prevaru, u kavgu, u nesoja!
Kada je napisao „Pismo mojoj učiteljici“, pročitajte ako nijeste, ( a ne vjerujem da su mnogi od vas koji se kokolate danas i sudbine nam određujete), Vitomir Nikolić je podsjetio:

Ja se  često sjetim tog  vremena davnog,
rata, zime, gladi, bodljikave žice,
nije bogme tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Gospođo, to je, u najmanju ruku ,
junaštvo dostojno poštovanja-
učiti nekog ljubavi uz huku
jednog strašnog rata, jednog propadanja.

Od tog i takvog strašnog rata fašističkih zlikovaca i četničkih zlokobnih hordi stradale su i propadale porodice a đeca bez roditelja ostala ratna siročad. U jednom od takvih dječijih domova  za ratnu siročad u Kotoru,  pričala mi je mama, i sama iz huka ratnih strahota bez roditelja, odakle je pohađala kotorsku Gimnaziju, bio je i Vito Nikolić.
Zatajan, tužan i sam.

Pjesnik po rođenju pa do smrti, ako je ikada umro. Pa i ono “slučajno”.
Stihovi ga žive i nadživješe a Vito nije ostao dužan perom i srcem i vječitom borbom za pravdu svojim vršnjacima u istoimenoj pjesmi. Vršnjacima o kojima je tako malo rečeno, koji su pohađali Drugi svjetski rat umjesto osnovne  škole, pa nastavlja:
O nama je malo rečeno, drugovi vršnjaci,
I niko nam ništa ne stavi na grudi
Za to što smo smjeli da budemo dječaci
Kad mnogi nijesu smjeli biti ljudi!

Danas ponovo, svi koji smiju da budu LJUDI stradaju. Bespoštedno, beskrupulozno.
Stradaju jer imaju sebe, svoju glavu, svoju pravdu, svoju hrabrost i svoje dostojanstvo. Svoju bandijeru i svoj prag crnogorski. Svoju himnu, crkvu i svoj jezik. Svoj krov, svoju među i svoj grob.
Staradaju jer ne izdaju, ne špijaju, ne lažu i ne kradu.
Stradaju od onih čiji su preci sa okupatorom jurišali na Pljevlja i Mojkovac, na Igman, Kozaru i Sutjesku. Od potomaka  fašista i njihovih slugu pokornih. A njih je bilo, a njih je bilo deset na jednoga….
Znate li vi „gospodo“ od  naGrda i nagrada bez pokrića, da se ne smije u svetinju slova i poezije Vitove.
A u svetinje se busate. One vaše prodane, tuđinske i bijedne. One za stid i sram, ko ga još od vas ima.
Zato smo dragi pjesniče, koji si vazda znao svoj dug prema otadžbini, ponovo u opsadi ovih crnih dana, kako maestralno reče.
Eto još ne grmi barut, ali nas štipa papar u oči i što je najgore nepravda i kukavičluk mnogih, za srce ujeda.
Nije bilo davno kad si u Noći nad  Dubrovnikom  tugom tužio:

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!

Duboko vjerujem da nećemo još dugo  zboriti “Sunce hladno mi je”, kako je Vito drhtao ljudski i pjesnički i po žegi.
Sunce, svani i razgrni ovaj mrak!

 I na  pjesnika, ni slučajno!