Zrak je gorio dok je Milojko zborio i obećavao vatrogascima brda i doline

Piše: Slavko Mandić

I kamione i avione, i opremu koja skoro da sama gasi i veće plate i naknade vatrogascima, obećao je premijer stojeći ljetos na litici iznad Bioča, posmatrajući „zabrinuto“ kako bijesni buktinja po selima tamošnjim. Pratio ga je u stopu podgorički čelnik, partijski drug i kolega, pod čijim rukovođenjem, slušalo se tih dana na licu mjesta, i nije moglo da se očekuje ništa više od ovoga što se dogodilo. Oba u bijelim košuljama dugih rukava i teget pantalonama, hrabro su podnosili toplotne udare i miris vatre koji se širio rukovodećim nozdrvama crnogorske vlasti. Kratko su ostali, jer su im čestice gara koje je nanosio vjetar s požarišta pravile biljege po brižljivo odabranom crno – bijelom stajlingu.
Zrak je gorio dok je Milojko zborio jednu od svojih „istorijskih“ besjeda. Ne da će kupiti vatrogascima sve što im nedostaje, a skoro da im baš sve nedostaje, no će pozlatiti njihove službe. Imaće tu svega više neko ikada do sad. Kupiće se kanader, potpuno novi, pa i ako se više ne proizvodi, kamioni za razne vrste djelovanja po šumama i gorama, svakakvim terenima i po kućama i stanovima. Poslije pet godina obezbijediće se rezervni djelovi za popravku pokvarenih aviona. Znamo da neće, a i da se desi da to učini premijer paf-paf metodom, nema obučenih pilota za tu vrstu zrakoplova.
Domaćim snagama će se, obećao je premijer, obezbijediti bolja oprema od one sa kojom su došli spasioci iz Austrije i Švajcarske da pomognu prijateljima u nevolji, jer su spasioci na svim meridijanima jedna familija. I pomogli su koliko su mogli. Ali ne onoliko i onako kako su to domaći vlastodršci predstavili, jer se od njih nije ni tražilo da ugase požare po Crnoj Gori. Svojim požrtvovanjem i bezrezervnim davanjem na terenu to su dokazali vatrogasci iz jednog broja crnogorskih opština koji nijesu čekali poziv, već su požurili, pitajući samo đe treba da dođu. Jasno je bilo da se vatra razbuktala zbog nemara vlasti i da je nije mogla kontrolisati podgorička jedinica. Zato su i došli i zajednički, udruženim snagama, danima i noćima gasili vatru, spašavali ljude i imovinu. Pokazali su kako se može kad se udruži znanje, odlučnost i želja. Sa kapacitetima koje imaju. Uz podršku i pomoć lokalnog stanovništva, pripadnika vojske i policije, koji su dobro znali da se vatrena stihija može savladati samo koordinisanom akcijom onih koji su obučeni za tu vrstu posla i koji znaju kako se to radi. Razumijevajući da od praznih obećanja neće niti može biti išta.
Premijer je u jeku vatrene stihije kazao da …“ovo što se dešava prevazilazi naše mogučnosti“… i zatražio pomoć od evropskih partnera. Prepao se, ljudski je strah kad ti se učini da si nemoćan. Da je cijenio dovoljno pripadnike službi svoje države, ne bi zvao ove iz inostranstva. Samo su nam trebali avioni, jer ih mi nemamo, osim u djelovima. Za sve drugo nije bilo nikakve potrebe. Jer su se sa vatrom i do tada uspješno nosili vatrogasci na terenu. Tako to biva kad premijerovi „eksperti“ i on sam o tom poslu ne znaju baš ništa, a oni koji su ga savjetovali pokazalo se, još i manje.

Istovremeno, vatrogascima će biti obezbijeđena i lična zaštitna oprema. Da ne dolaze na gašenje u patikama i trenerkama. Sve će to brzo biti obezbijeđeno. Novca ima. Ako ne kod nas, onda kod prijatelja Alabara. Možda u Japanu? Ili Singapuru. Švajcarskoj. Bilo ga je i kod Turaka, ali što ćeš kad je premijer bio prinuđen da ih vizama kazni za ono što nijesu učinjeli. Bilo mu je rečeno da mora, a kad vrhovnik reče, njegova se ne poriče.

Samo sad da ovi naši ugase buktinje po Crnoj Gori. Jer ga razapinju protivnici. Krv mu piju svakoga dana. Dužan jeste, ali nije kriv. Narod je tako htio. Dosta mu  je bilo onih prije, pa su šćeli da probaju ovakve mustre. I probali su zaista i probaju svakoga dana. Ako im sad nije jasno, nikada više neće ni biti.

Premijer je svojim vezama obezbijedio najmoćniji avion za gašenje požara na otvorenom. Iako sa zakašnjenjem i kad je već kiša udarila, doletio je direktno iz Emirata. Dovoljna je njegova riječ i naše pare i problem je riješen. Više Crna Gora nikada neće imati požare. Dosta nam je dobra izgorjelo. Gore nam šume, tako da sve manje ostaje za lupeže koji sijeku bez kontrole. To se konačno mora zaustaviti. Požar, a ne pljačka šuma, razumije se.

Milojko je obećao da će biti novca mnogo više za vatrogasce, rekosmo već. I da će se sve što treba nabaviti do nove požarne sezone. A onda je uslijedila amnezija. To je gubitak pamćenja određenog vremenskog razdoblja ili određenih događaja. Nije on kriv što je tako. On je htio, ali eto neko iz njegove pojate, na koga ne može da utiče, odlučio je da sredstva opredijeljena za sektor zaštite i spašavanja za iduću godinu budu manja za cijelih 1,4 miliona eura. Pošteno brate, da poštenije ne može biti. Na to ide i duplo veća  inflacija no kod drugih u Evropi, pa enormna povećanja cijena svega i svačega, tako da, ako plane iduće godine neka nam je Bog veliki u pomoć. Bojim se da neće pomagati ni molebani ni sve brojnije  organizacione popovske jedinice. Bićemo još zaduženiji za 172 miliona, tako da nam ostaje da se opredijelimo  za uvoz inostranih vatrogasaca. Njih ćeš dobiti u paketu sa opremom, tako da budžet za domaće službe zaštite i spašavanja nije ni potreban.

Na ovakav prijedlog budžeta koji je plod promišljanja vladinih eksperata iz Direktorata za vanredne situacije niko ni riječ nije rekao. A i zašto bi? Lijepo im je i oni sigurno ne oskudijevaju u opremi svake vrste. Tip-top, kako bi narod kazao. Kao bomboni su. Kad izađu na teren, ne razlikuju se od onih Trampovih. Ili možda Putinovih. Sve je na njima besprekorno. Zato i zbore da lokalne uprave treba da obezbjeđuju opremu i uslove za pripadnike opštinskih službi zaštite i spašavanja. Zaboravili su stručnjaci da je Vlada obezbijedila opštinskim službama zaštite i spašavanja 2010. godine 56 novih vatrogasnih vozila, kako bi se obnovio dotrajali vozni park. I te kako Vlada treba da vodi računa o zaštiti i spašavanju. A ako baš ne treba, što će onda Direktorat za vanredne situacije? Apsolutno ništa. Oni su tu iz nekih drugih razloga. Kojih, nije baš najjasnije, ali je činjenica da bi ušteda budžeta možda mogla da počne baš od njih samih. Opštinskim jedinicama oni takvi nijesu potrebni. Niti im što znače, niti od njih mogu što da nauče. Da je drugačije, na pojavu prijedloga budžeta đe se ovoj službi od posebnog značaja smanjuju budžetska sredstva, a samim tim ugrožava im se egzistencija i adekvatno funkcionisanje, prvi bi reagovali. Oštro i odlučno. To je izostalo jer je vlast vlast, a slast je slast. Razumjela je to gospoda iz Direktorata na vrijeme. Zato vatrogasci i uopšte spasioci iz crnogorskih opština nijesu njihova briga, što je vidljivo iz njihovog (ne)činjenja. Sa njima ili bez njih ovakvih, ništa se neće promijeniti niti ośetiti u službama zaštite. Baš zato je Milojko skresao tamo đe nikako nije smio. Jer je znao da nema ko da mu reče: stani malo od Doboja Mujo!