Diktator bi Ćacilend na Crnogorskom primorju

Piše: Slavko Mandić

Četnici, fašisti, nacisti, pa popovi, batinaši, siledžije, lopovi a tu bi sa sigurnošću bili i topovi da beogradskog diktatora ne okružuju najvećim dijelom države NATO saveza. Krenuo bi on, bez sumnje, možda opet kao kad je kao dobrovoljac s brda oko olimpijskog grada jurišao na Sarajevo, i možda, kako neki zbore otud još po nešto činio. Uznemirila je ta priča autokratu do te mjere da je najavio tužbu protiv brojnih svjetskih medija, od kojih će, kad se proces završi u njegovu korist, a kako bi po njemu drugačije moglo, uzeti toliko novca da će pomoći mnogima kojima je potrebniji. Vjerovatno za dnevnice batinašima, urlikačima i onoj ološi koja je puštala pjesmu „Pošla majka da potraži sina“ dok je majka koja je izgubila sina u novosadskoj tragediji zaslugom upravo njegove koruptivne vlasti ispred Skupštine štrajkovala glađu. Istraga ide svojim putem, a mi ćemo, čekajući istinu,  ovim drugim, trnovitijim i težim.

Diktator, autokrata, samovoljnik, despot, i pored činjenice da ga njegovi u njegovom oboru više ne fermaju ni za suvu šljivu, ne prestaje da udara po Crnoj Gori, smatrajući valjda da će, kad jednom dođe vakat, a bez sumnje doći će prije no što misli, naći utočište u vjerskim hramovima, đe boravi duže već njegov ideološki ljubimac, ratni zločinac i krvolok, ubica i nosilac Hitlerovog gvozdenog krsta Pavle Đurišić. Smjestiće ga popovi u neku od prostorija đe može samo broj 2 mitropolit Metodije. Tamo đe policija nema pravo po toboš temeljnom ugovoru brata Abaza. Čudno jeste da se vlastodržac svojim jadom ne zabavi i da na miru ostavi Crnu Goru, jer je jasno da on više nije čak ni kućni ljubimac svoga naroda. Osim u samoproglašenoj državi Ćacilend, koju je oformio skoro će godina. U toj državi sramote i stida za komandanta kriminogene jedinice, batinaša, osuđenika, bjelosvjetskih probisvijeta i lupeža izabran je jednoglasno. Sve do jedne ure kad će, kako to obično biva sa „patriotama“ finansijske ideologije, ta družina početi da mu okreće leđa. Živi bili pa viđeli. Daj Bože, što ranije, za sve će biti bolje.

Nije mogao diktator ni da sanja da će on, omiljeni lik, „spasilac“ Srbije, koji nikad ne bi Crnu Goru, po sopstvenom kazivanju, puštio da ode iz „bratskog“ zagrljaja da je bio vlast, postati persona non grata u vlastitoj zemlji. Ali, kako po omiljenoj mu Brnabićki zbori ona čuvena izvrnuta poslovica „Ko se lača mlati“… to prosto tako mora biti!
Čekalo se 13 godina da počne „obojena“ revolucija, ili drugim riječima svjetska zavjera protiv njega, o čemu je već napisao podebelu knjigu, koja je, kako je najavio najznačajniji svjetski udžbenik na tu temu. Tačno je da je još niko nije vidio i da se na tu temu ćuti, ali za njega se zna da kad zine neko drugi, a ne on, slaže. Tome (ne)djelu su se žestoko obradovali diktatorovi crnogorski podrepaši. A kako i ne bi kad imaju pobjedničkog kandidata za sljedeću Trinaestojulsku nagradu, jer je autor svjetskog dostignuća „Kako sam pobijedio obojenu revoluciju“, originalan primjerak kome istinski pripada najveće crnogorsko državno priznanje skovano u antifašizmu, za tekovine antifašizma i veličanstvenu pobjedu u narodnooslobodilačkoj revoluciji naših naroda i narodnosti. Nagrada bi mu se dodijelila po istom principu kako je to uradila  njegova ovdašnja bratija kandidovanjem za najveće crnogorsko priznanje, Trinaestojulsku nagradu,Bećira Vukovića, jednako silnog negatora crnogorske države i Crnogoraca, takođe za knjigu koju nije napisao a koju je nazvao „ Kuće Beskućnika“. Nema veze što ništa od ovoga nije po zakonu i što to ne može ni po Ustavu. Neće se valjda na te sitnice gledati. Da bi se nagrada jače utemeljila, diktatoru bi se dodijelo i više raznovsnih odlikovanja i obavezna slika kapele Karađorđevića na Lovćenu, kao lični dar četničkog vojvode od parlamenta. U obrazloženju bi bilo dovoljno da stoji da je dobio sve ovo … jer je dokazano koliko je on lično doprinio svakovrsnom posrnuću naše države, urušavanju njenih vrijednosti, falsifikovanju istorijskih činjenica, krađi crnogorske tradicije i slavne istorije. Zaslužio je, ako iko!

No, otom potom. Autokrata, i pored verbalnih nasrtaja na Crnu Goru, u tome ne vidi vlastito olakšanje. Volio bi jače da posvadi njegove uslugare, kako bi se žar ćacilenda prenio preko Botuna do Podgorice i šire prema śeveru. A moga bi i malo mora da zakuči. Ne bi marilo. Lakše bi se sa Trampom dogovarao oko ruske nafte. Daće mu njegovi dobar komad kad jače zajašu. Dosta bi mu bilo po primorja. Da poperi još stotinjak crkvenih hramova koji bi služili kao regrutni centri, i posao bi bio završen. Sve bi to bilo lijepo, da mu nije bruke domaće. I crnoga jada, što ga strefi.

Ali kako da se skroz posveti tom projektu, bez obzira na ono kad je Budvanima obećao da će rEšiti pitanje tamošnje vlasti, kad mu drmaju ovi blokaderi ispred nosa i ne daju mu da počine ni po ure. Tako to traje, žali se on samome sebi, više od godine.  Skočili mu za vrat blokaderi i ne dahz mu  da diše. Zalud odovud iz Crne Gore pristižu moleban revolucionari. Upinju se iz petnih žila da ga održe i zadrže, ali nešto ne ide, pa ne ide. Da od đece izgubi, on Aca od dva metra. Bruka nad brukama koju će teško podnijeti.
Srbija će progledati, jasno je i njemu takvome. Nije jedino ovdašnjim toboš poklisarima. Kakva će to bježanija da nastane, grđa no ona četničkih hordi na sve četiri strane svijeta, 1945. godine.
Živi bili pa viđeli.