U Kotoru nema običnoga dana

Piše: Dubravka Jovanović

Koji god da je dan u Kotoru Gradu od mirakula, svaki je poseban.

Ni jedan ne liči drugome, jer se na bini svake njegove pjace i pjacete ponovo rodiš u kotorskom osmijehu i ugasiš sa feralom kad god pasa njegov ćitadin karocom života u vječni mir.
Kotorskim krvotokom protiču bezbrojni svjetovi. Dodiri njegovi pripitomljavaju. I kruh je dobar a ljudi se raduju.
Sjene i svjetlosti od Gurdića do Parila, od  Madudine do Vrmca spaventaju i bumbižaju i pomame sva čula i sve čega se dovatiš pretvoriće se u mali život.
A on se kotrlja u valovima.

Koji je to ritam, koje kretanje, energija, kakva čarolija i ludilo, da vam je znati?
Koliko očiju, pokreta, glasova,mužike,treptaja krvi, legendi, ljubavi, zavjeta u kaletama, na citadelama,duž parapeta,od aorte do čela zaliva, pa drito u svaki novi dan koji se otvara kao cvijet.
Zato su u Kotoru srebrne kiše pod kojima se sniva i plače, i zlatno podne u kvadru od žukve stvorene od sunčanih kapi. U tom domu zrikavaca koji iz njenoga žbuna orkestriraju, Kotorani bi zatancali.
Jer je tome šempijanome svijetu su malo zadovoljnom, samo bokun potrebit da učine bulikan od fešte. Od škeraca i od mota. Od nepodnošljive lakoće radovanja.

Ta borba protiv banalnosti i praznine vremena uz tradicionalnu toleranciju Kotorana prema svim mentalitetskim promjenama,davala je mome Gradu mogućnost da izrazi i razvije smisao svakodnevice i života uopšte.Jer treba se osvojiti pravo na radost.

I  baš kao što je Kotor svojim kičmenim stubom oslonjen na Venecijansku vedrinu duha kroz karnevalske fešte,osobito Bokešku noć, tako ja želim da zaustavim i prenesem za trajno sjećanje iskre duha i vedrine, crtice života negdanjeg Kotora, nijanse finoga humora koji nikoga ne vrijeđa i koji nikada nije pretendovao svoje savršenstvo. To nije naivnost, već mudrost.
Otud i moje lične štorije  u ovome libru, priče socio-kulturološkog karaktera i trajanja i nesagledive dubine duše rodnoga mi Grada koji me oblikovao a koje su tajna svih kultura i mentaliteta.

U kome su i danas golubovi štambilj  na svetom pismu njegovog  trajanja.

I kad bi me neko pitao zašto uopšte pišem danas, odgovorila bih zbog oblaka, šutnje i prolaznosti.
Zbog  grafike prvog mraka i svijetla ferala usnulih u sopstvenu tišinu, pod  kojima se više  ne čuju serenade.
Tinjaju u škuribandi gradske duše s mojom nostalđijom.