Kako smo postali sačekuše

Piše: Slavko Mandić

E, kukala nam majka što sami sebi učinismo. Od zemlje koja je bila primjer slobode i časti postadosmo sačekuša. I to prijatelja, onih koji nam nijesu pamtili zlu rabotu kakvu smo činjeli po Dubrovniku, zaogrnuti crnim velovima tadašnje idelogije. Prijatelja koji su nam pružili ruku i pomogli da nas zagrli civilizacija, ośećajući valjda tu istinsku iskru koja je izbijala iz surovog crnogorskog krša, šaljući poruku da smo razumjeli i da nam se više nikada neće desiti moralni i ljudski sunovrat. Ali, ako je i postojala takva namjera, a sigurno jeste kod značajnog dijela našeg naroda, pa čak i ako smo je nekim radnjama manifestvovali, žmurili smo kad god bi se ta nesojska ideologija zakrvavljenih očiju probudila, stavljajući nam do znanja da je tu i da samo čeka momenat. Zato i nije nikakvo čudo što je tako snažno dobačila iz tih zloslutnih devedesetih sve do ovog vremena današnjeg. Jer je bila bez prestanka među nama, pokrivana raznim obavezujućim uputstvima. Govorili su nam da nije momenat sada, a to je značilo da nije vrijeme ni tada a ni danas da se takne u gnijezdo osinje. Ćutali smo kad su u valovima nasrtali na naše slavne tekovine. Pušti ih da se izduvaju, zborili su tadašnji vlastodršci. Ne talasaj za boga miloga. Proći će. I prošlo je. Vrijeme se zaustavilo 31. avgusta 2020. godine. Samo se kratko zadržalo u tom stanju mirovanja i onda su kola krenula niza stranu. Sve po unaprijed načinjenom scenariju. Koji je napisan tamo đe je odavno činjena svaka zla urota protiv Crne Gore, njenog naroda, njene svijesti i savjesti, njenog čojstva i ljudskosti. Cilj je da joj se još iskopaju oči slobode. Da vidi mrak mrkli i tminu u koje svjetlost odavno više ne svrće.

Zato su naše prijatelje dočekali na skretanju za Ugnje. Pod velom noći združeni beščasnici, naručeni kapuljaši, mantijaši i slične bjelosvjetske protuve zaustavile su navijače reprezentacije Hrvatske, koja večeras igra sa Crnom Gorom utakmicu u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Utakmica koja je bez ikakvog razloga proglašena visokim rizikom. Tim prije što nema baš nikakve rezultatske važnosti, jer će sve biti na kraju utakmice kao što je bilo i na početku. Hrvatska se već plasirala, a Crna Gora je već ispala. Pa zašto onda prvo gostovanje hrvatskih prijatelja proglašavati visokim rizikom?
U Crnu Goru su na ovu „utakmicu vijeka“ došli Vučićevi ćaciji. Pravi batinaši. Oni sa tribina tamošnjih stadiona, koji su, na povike protiv diktatora, uskakali da biju miran svijet koji je sa đecom došao da navija za svoje ljubimce. Ali, što će oni ovamo? Niti im je Crna Gora na srcu niti za nju mogu navijati. Da, to je makar potpuno jasno. Ali mogu učiniti nekakav zvek. Izazvati incident i po ko zna koji put bačiti ljagu na Crnu Goru i njeno poznato gostoprimstvo. Zato ih je Vučko poslao. Da zamute ovamo, ne bi li bar na tren skrenuli pažnju tamošnjeg naroda sa heroine Dijane Hrka, koja je sad postala ikona i simbol borbe protiv diktatora. Na nju ne mogu bezbol palicama, mada, ta rulja puštena s veza ne bi ni od toga prezala. Kad je majci puštala pjesmu užasa „Pošla majka da potraži sina“, ta gomila monstruma je sigurno na sve spremna.

Zašto baš na Ugnje, a ne recimo na cetinjski kružni tok. Tamo đe je svijetlo. Đe se vidi nesojluk i zna počinitelj. A zna se i bez toga. Makar znaju oni kojimja je posao da znaju. Kukavna je to rulja koja samo po mrkloj noći može djelovat. Ili pod zaštitom onih koji bi morali ga ih pošalju tamo đe im je i mjesto. A ne da ih obezbjeđuju, jer, bože moj, mnogo ih je pa da ih ne čačkaju previše. Bruka i sramota. Nijesmo naučili ništa od sramote koja nam se s Turcima dogodila. Kad je policija hapsila turske državljane i proglašavala ih krivim a da oni nijesu bili ni blizu mjesta gdje se (ne)namjerni incident dešavao.

Zanimljivo je kako policija nije znala da će navijači Hrvatske reprezentacije putovati na utakmicu noću i to saobraćajnicom od Budve do Cetinja i dalje prema Podgorici. Jer da jeste, obezbijedila bi potrebnu pratnju tako da od ove bruke koja se dogodila ne bi bilo ništa. Ili je možda neko sve to znao. Neko kome je ova sramota milija potreba. Znaće se i to jednoga dana, mada je jasno da se i danas zna.
Treba samo malo uključiti mozak i eto odgovora. Ali koji mozak? Da ga je bilo, ovih danas ovđe ne bi bili.

Neće Hrvatska blokirati evropski put Crne Gore. I zbog toga meštar od ćacija toliko ludi. Pa uzalud šalje svoje batinaše. Hrvatskoj je stalo da Crna Gora uđe u Evropsku uniju prvenstveno zbog sebe. Jer je svakome normalnom važno da mu suśed nije sirotinja, nego da ima i da može  drugoga pomoći ako kad zatreba. To ćaci ne razumije jer se kosi sa njegovim shvatanjima države i vlasti. Oko njega definitivno samo su njegovi bogati. Ostali su gola sirotinja.

Još jedan šamar primio je Vučko od Dijane Hrka. Ona je prekinula štrajk glađu jer je razumjela molbu studenata i građana da je za dalju borbu ka demokratiji važnija živa. To će raznovrsni srbijanski vladajući informeri teško primiti. Greote!