Eskalacija zloupotrebe moći ministra Šaranovića

„Pokazao sam ličnu i profesionalnu odgovornost. Iako je postojala jasna sugestija Uprave policije da, kada smo imali organsko djelovanje omladine sa Zabjela – jer im je bio povrijeđen drug, komšija i sugrađanin – ja sam pošao na lice mjesta, poznajući te ljude i situaciju, s namjerom da doprinesem nastavku dalje eskalacije svega toga. U određenoj mjeri smo u tome i uspjeli“.

Tako je, u prilično neartikulisanom, govoru u Skupštini Crne Gore u ponedjeljak, 11. novembra, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović pokušao da objasni svoju ulogu tokom dramatičnih kesenofobnih, antiturskih i fašističkih divljanja na Zabjelu i širom Podgorice 26. i 27. oktobra.

Ostavićemo po strani više nego nepristojno samohvalisanje ministra da se, bez obzira na „sugestiju Uprave policije“, pojavio među ruljom koja je odlučila da „uhapsi“ i linčuje turske državljane za koje je policija ,,utvrdila“ (pokazaće se: uhapsila pogrešne ljude) da su nepunih 24 sata ranije povrijedili nožem jednog mladića sa Zabjela.

Sam ministar reče da su to njegovi Zabjelčani, da ih poznaje, pa samim tim, proizilazi, nije ni postojala bilo kakva opasnost po njega. Bio je to samo marketing. Da javnosti predstavi kako je on „hrabro“ ušao među rulju. I potpuno je u pravu kada je iz skupštinske sale poručio, iako je mislio da je značenje rečenice koju je saopštio potpuno drugačije, da je „doprinio nastavku dalje eskalacije“.

A možda i nije greška u izražavanju ministra Šaranovića, moguće da je svojim ponašanjem doprinio podizanju tenzija. Jer, nekoliko sati kasnije – počeli su da se demoliraju lokali koje drže turski državljani. Tako ej Šaranovićev ,,hrabri potez“ bio – kontraproduktivan. Utisak je da je to i bila namjera.

Jer dok se ministar „borio“ sa svojima na Zabjelu, oglasio se premijer na mreži X, u 22 sata i 14 minuta, isaopštio: „Sjutra po hitnoj proceduri donosimo odluku o privremenom ukidanju bezviznog režima za državljane Turske“… Ostatak objave je nebitan.

I tako su ministar unutrašnjih poslova i njegovi Zabjelčani, a vjerovatno i neki drugi malo dalje od Zabjela i Crne Gore, u združenoj akciji, „doprinijeli nastavku dalje eskalacije“. Jer, ‘oće jezik na pravo.Uslijedili su fašistički, ksenofobni, islamofobnimarševi maskiranih hordi huligana podgoričkim kvartovima s prijetećim porukama Turcima da idu, demoliranje objekata u vlasništvu Turaka u nekoliko crnogorskih gradova, uništavanje njihovih automobila…

Policija je za to vrijeme „doprinosila nastavku dalje eskalacije“. Ponizno su obezbjeđivali fašističke marševe naočigled preneražene javnosti. Bez ikakve reakcije. Logično, jer zvaničan stav države Crne Gore je bio – Turci više nijesu poželjni u našoj zemlji. I treba da idu – milom ili silom.

Kako je i počelo, fašističko divljanje je isto tako odjednom stalo. Kao po komandi. A i ministar je prestao da „doprinosi nastavku dalje eskalacije“.

Ispostavilo se da je sve bilo proizvod kampanje dezinformacija – od početne informacije, koja je objavljena u bezbjednosnom sektoru bliskom mediju, nepunih dva sata prije nego su se Šaranovićevi Zabjelčani okupli da oni hapse Turke, pa do zvaničnih informacija koje je policija saopštavala crnogorskoj javnosti.

Medijska objava bila je suštinski laž – da su prethodne noći na Zabjelu, iz čista mira, jednog mladića napala trojica turskih državljana, tukli ga i izboli noževima, a onda pobjegli, te da je on teško povrijeđen. I sve to je, „teško povrijeđen“ on posvjedočio tom mediju.

Pokazaće se da je istina potpuno drugačija. Niti su turski državljani napali tog mladića, već on i njegovi drugovi njih, a povrijeđeni mladić nije teško ranjen, već je, srećom, prošao sa lakšim povredama.

Ova brutalna laž, međutim, nekome je bila potrebna. Kao alibi za fašističko divljanje, za naprasnu i, ispostaviće se, brzopletu odluku da se turskim državljanima uvedu vize, za izostanak adekvatne policijske reakcije, odnosno ono policijsko postrojavanje četrdesetak Turaka uz zid jedne stambene zgrade na Zabjelu, kao da su pred vodom za strijeljanje… I njihovo privođenje u policiju, da bi se ispunila volja Zabjelčana.

Jer, kako nam je ministar Šaranović, Zabjelčanin po sopstvenom priznanju, saopštio u ponedjeljak iz skupštinske sale – „Zabjelčani su, inače, ljudi koji vole neke stvari sami da riješe, a onda ih rješavaju sa institucijama ako ne mogu da ih riješe sami“?!

Ministar Šaranović je saopštio još jednu laž, jer Zabjelčani nijesu huligani, kako ih je ministar pokušao predstaviti. Kao rođena Zabjelčanka, a i malo starija od ministra, autorka ovog teksta dobro zna da su Zabjelčani ljudi koji poštuju državu, zakone, propise. Kao i svuda, ima izuzetaka.

Te noći dok je ministar prilježno radio na eskalaciji problema na Zabjelu, iza brave su se našli jedan Azerbjedžanac i Turčin pod optužbom da su napali i ranili Zabjelčanina. Uzalud su bili njihovi vapaji da te noći nijesu izlazili, da su bili kod kuće…

Na njihovu sreću i sami incident na Zabjelu snimile su sigurnosne kamere, a pod video nadzorom je i objekat u kojem žive. Snimci su potvrdili njihov alibi da su te noći bili kod kuće.

Tek nekoliko dana kasnije uslijedilo je saopštenje policije u kojem su objasnili kako su uhapsili pogrešne ljude. Naravno, nijesu krivi oni. Tužilac im je naredio, jer je ranjeni mladić baš njih dvojicu „prepoznao“ kao napadače. I Unutrašnja kontrola je ekspresno ustanovila da policija nije ništa kriva – iako nije ni uviđaj odradila po propisima.

Isto kao što ,,nije kriva“ što je bez reakcije obezbjeđivala fašistička orgijanja i utjerivanje straha, ne samo turskim državljanima, već svim građankama i građanima, kroz Podgoricu.

– Ne štitim sebe lično, jer ja kao ministar unutrašnjih poslova ne nastupam operativno na terenu, ja dam svoj doprinos, kao što sam te večeri pošao, takođe, kao žitelj Zabjela da kroz razgovor sa mještanima dam doprinos nastavaku doprinos dalje eskalacije i tako dalje dok je sve to bilo u fazi organskog djelovanja – reče ministar Šaranović u ponedjeljak u skupštinskoj sali.

Ali, nije bilo opozicije u parlamentu da ga pita da li je baš zato što je on „žitelj Zabjela“ izostala reakcija policije, da li je takvim postupanjem zloupotrijebio službeni položaj, zašto je javnost bila zasuta dezinformacijama na osnovu kojih je premijer požurio da „smiri strasti“ ministrovih Zabjelčana i saopšti da će turskim državljanima sjutradan biti uvedene vize…

Duguje ministar Šaranović sijaset odgovora, no nije imao ko da ga pita. U skoro praznoj plenarnoj sali imao je samohvalisavi monolog koji su prekidali poslanici iz njegove partije – Demokratske Crne Gore, kako bi ga motivisali da nastavi dalje, da grade heroja od njega – mučenika kojeg opozicija, dio civilnog sektora imedija, te slobodni građani i građanke kinje i zahtijevaju odgovornost. Mučeni ministar je, kako proizilazi iz njegovog nastupa u Skupštini, žrtva hibridnog djelovanja. I on i bezbjednosi sektor kojim rukovode „pravedne“ Demokrate.

Jedno je ministar Šaranović u pravu – bezbjednosi sektor jeste žrtva hibridnog djelovanja. Djelovanja koje brutalno atakuje na stabilnost Crne Gore, njen evropski put, njene antifašističke temelje.

Svaku priliku upravo ministar Šaranović koristi za kampanju dezinformacija i destabilizacije.

Jedan od najogavnijih primjera je njegov nastup u Skupštini Crne Gore u julu kada je euforično saopštio da on zna ko je i po čijem nalogu ubio savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore Gorana Žugića, 2000. godine. Spin majstori Demokrata smislili su ovu strategiju spašavanja Šaranovića, kako bi skrenuli pažnju javnosti sa mafijaških likvidacija koje su tih dana dogodile i on izbjegao pitanja o odgovornosti zbog činjenice da je jednu od žrtava ubio muškarac za kojim je policija mjesecima navodno intenzivno tragali, a koji je nakon ubistva opet nestao bez traga.

Sve što se poslije plasiranja ove lažne informacije dogodilo Šaranoviću i Demokratama nije bilo važno. Jer, cilj je bio plasirati žestoku dezinformaciju koja će potpuno potisnuti aktuelna dešavanja.

I kada je nedavno vrhovni državni tužilac Milorad Marković saopštio da Šaranović tokom saslušanja u tužilaštvu, koje je uslijedio nakon što je „aktivirao lažnu bombu“ u Skupštini, nije saopštio ništa novo u slučaju ubistva Gorana Žugića, niti bilo što značajno što bi doprinijelo rasvjetljavanju ovog zločina, već da je iznosio operativne podatke koje je javnost imala priliku ranije da čuje.

I, naravno, muk. I Šaranovića i njegovih Demokrata. Imali su kratkoročni cilj koji je ispunjen. Posljedice laži koje saopštavaju su nevažne.

Pa je tako funkcioner i ideolog Šaranovićevih Demokrata Boris Bogdanović opet, na društvenim mrežama, prije dva dana, ponovio da je Šaranović razotkrio ko je ubio Gorana Žugića.

Širenje dezinformacija, nažalost, kontinuitet je Šaranovićevog ministarskog mandata. Bez odgovornosti. Samoreklamerstvo, reklo bi se. Nažalost, samo tako izgleda. Posljedice su mnogo teže i kompleksnije. Mnogo opasnije po društvo. Sve ukazuje na znatno širu i ozbiljniju agendu.

Crna Gora je dugo pod malignim uticajima i hibridnim djelovanjem trećih strana, a sve tri vlade nakon avgustovskih izbora 2020. godine proizvod su tih procesa. Njihovo zalaganje za evropski put Crne Gore samo je deklarativno. Suštinski, cilj je da naša zemlja ne postane dio Evropske unije.