ŽARKO KRIVOKAPIĆ RIJEČ KAO BEDEM SLOBODE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Novinarska profesija oduvijek je bila i izazov i iskušenje, poziv koji traži hrabrost, znanje i odgovornost pred društvom, pred sobom. “Sloboda štampe je možda ona sloboda koja je najviše postradala od postepenog propadanja same ideje slobode.“ – Albert Kami piše u svojim esejima (Otpor, pobuna i smrt). Sa ovim citatom najljepše je definisana ne samo suština novinarske profesije već i vjekovna borba čovjeka za slobodu govora, jer novinarstvo bez slobode postaje prazna forma, a društvo koje izgubi kritički glas ostaje bez vlastitog ogledala i bez mogućnosti da razlikuje istinu od laži. Vrijeme u kome živimo nameće nam borbe, kako one novinarske, tako i intelektualne i medijske, jer upravo kroz njih društvo stiče sposobnost da sagleda sopstvene slabosti, zablude i potencijale. U jednoj od tih borbi nezaobilazno je ime Žarka Krivokapića, novinara koji svojim radom pokazuje da istina i satira mogu da budu najjače oružje u rukama čovjeka spremnog da se suprotstavi stereotipima, propagandi i površnosti. Žarko Krivokapić vodi već sada kultnu emisiju „Na kraju dana“ na “TV E“ u kojoj sa prepoznatljivom dozom ironije i britkog komentara sumira neđeljna dešavanja iz Crne Gore, ali i iz okruženja, spajajući ozbiljnost analize sa duhovitošću satire. Njegov pristup u emisiji svjedoči o tome da se i kada su teška i složena vremena može stvoriti prostor za autentičan glas, koji ne samo da informiše već i provocira na razmišljanje, otvara dijalog i podstiče gledaoce da ne budu pasivni posmatrači već aktivni učesnici društvene stvarnosti. Na taj način, Krivokapić postaje jedan od rijetkih savremenih junaka medijskog prostora, čije djelo pokazuje da novinarstvo još uvijek može biti profesija od povjerenja, snage intelekta i slobode.

Borba za Crnu Goru, za montenegristiku, za identitet, za svetu i apostolsku Crnogorsku pravoslavnu crkvu, za crnogorski jezik u Žarku se najbolje manifestuje, noseći u sebi ono gorštaško nasljeđe i vizionarstvo koje krasi mnoge čije je porijeklo Katunska nahija. Njegov angažman svjedoči o tome da hrabrost nije samo u riječima, već u dosljednosti i spremnosti da se brani ono što se doživljava kao sopstveno biće i sudbina. Ili kako je zapisao veliki filozof Ruso u svom kapitalnom djelu Društveni ugovor (Du Contrat social, 1762): „Odricati se slobode znači odricati se ljudskog dostojanstva, prava čovječanstva, pa čak i svojih dužnosti. Sloboda se ne sastoji u tome da činimo sve što želimo, već u tome da ne budemo robovi tuđe volje.“

 Žarko Krivokapić u toj borbi nije poklekao, već je istrajno koračao putem koji traži i hrabrost i žrtvu. On predstavlja simbiozu poput drevnih Spartanaca, u kojima su se stapali snaga i čojstvo, disciplina i odanost zajednici, spremnost da se za ideale podnese i najveća cijena. Njegova borba nije lišena onog što je Albert Kami u uvodu „Pobunjenog čovjeka“ nazvao stvarnošću našeg vremena „stvarnošću smišljenog zločina“. Dok Kami upozorava da živimo u epohi u kojoj se zločini pravdaju ideologijama, Krivokapić se u medijskom prostoru suprotstavlja upravo toj logici, raskrinkavajući licemjerje i dovodeći u pitanje navodne alibije moćnih. Kao što Kami ističe da „nije bitno proniknuti u prapočetak stvari, već, budući da je svijet to što jeste, saznati kako da se u njemu vladamo“, tako i Krivokapićeva misija u novinarstvu i satiri traži odgovor na pitanje  kako opstati, misliti i govoriti slobodno u društvu koje je rastrzano podjelama i manipulacijama. Njegov glas postaje pobuna protiv nihilizma i ravnodušnosti, pobuna koja podśeća da novinar i intelektualac, ma koliko ranjiv bio, ipak mogu biti stožeri borbe i čuvari dostojanstva.

Oštar, samokritičan, nepokolebljiv i uporan, nosi onu sintagmu čovjeka koji ne pristaje na kompromise kada su u pitanju istina i sloboda. U njemu se prepoznaje duh onih rijetkih pojedinaca što ne traže alibi ni zaklon, već izlaze pred javnost sa uvjerenjem da je riječ najoštrije oružje, a kritička misao najsigurniji štit. On ne dopušta da ga zavede trenutna popularnost niti ga može slomiti pritisak svakodnevice, jer zna da novinar koji odustane od samokritike postaje samo glasnogovornik tuđih interesa. Upravo u toj dosljednosti i istrajnosti krije se njegova snaga, snaga da u vremenu zbrke i manipulacije održi jasnu liniju između činjenica i obmana, između hrabrosti i konformizma, između vizije i oportunizma. Njegova oštrina nije samo snažno negodovanje, već duboko promišljena pobuna samokritičnost mu ne lomi duh, već ga snaži nepokolebljivost ga izdvaja iz mase, a upornost ga svrstava među one koji ne prestaju ni kada su umorni, jer znaju da je borba za slobodu i identitet borba za sve buduće generacije.

Kada napadi na novinare postanu svakodnevica, od uvreda na društvenim mrežama do ozbiljnijih prijetnji, tada se jasno vidi koliko je njihova profesija izložena i ranjiva. Novinar se ne brani oružjem niti silom, već onim što najbolje zna riječju, argumentom i upornošću da istinu stavi ispred straha. U tim trenucima, novinar se pretvara u ogledalo društva koje mnogi žele da razbiju samo zato što pokazuje ono što bi radije sakrili. Napadi, međutim, nisu samo lični udari na pojedince koji se usuđuju da govore, već i pokušaj da se zastraši i ućutka čitava profesija, da bi se stvorio prostor za manipulaciju i propagandu.

Kako je lucidno primijetio Džordž Orvel u svom eseju “The Prevention of Literature” iz 1946. godine: „Ako sloboda išta znači, ona znači pravo da ljudima kažeš ono što ne žele da čuju.“ Upravo u tom pravilu krije se suština novinarskog poziva da se ne poklekne pred onima koji bi najradije živjeli u iluziji, nego da se probudi svijest i ukaže na ono što je neprijatno, bolno i često surovo. U tom smislu, svaki napad na novinara nije samo lični obračun sa jednim čovjekom ili ženom, nego direktan udar na samu ideju slobode. Jer, ako se oduzme pravo da se javno kaže ono što „neko ne želi da čuje“, onda se gubi i posljednja brana između stvarnosti i totalitarne laži.

Novinari se dakle, brane činjenicama, hrabrošću i vjerom da istina, ma koliko osporavana bila, ipak ima trajnu snagu. Njihova upornost podśeća da novinarstvo nije prijatna profesija, već stalna borba sa preprekama, nerijetko i sa ličnim rizicima. Međutim upravo ti rizici potvrđuju vrijednost posla onaj ko se izloži napadima i ostane dosljedan, pokazuje da je spreman da plati cijenu za slobodu svih nas. I zato je uloga novinara u savremenom društvu neprocjenjivi jer Krivokapić je bedem istine na kojima se lome talasi laži i manipulacija.

Orvel nas dodatno podśeća i u svom eseju Politics and the English Language da „u našoj dobi nema takve stvari kao što je “držati se po strani politike”. Svi su problemi politički problem, a politika sama je masa laži, izbjegavanja, ludila, mržnje i šizofrenije.“ Kada se ovo primijeni na novinarstvo, jasno je zašto su napadi na novinare toliko žestoki  jer oni svojim pitanjima i analizama razbijaju iluziju da je moguće živjeti u „neutralnom prostoru“. Novinar je htio to ili ne, uvučen u samu srž društvenih sukoba i političkih podjela, i upravo zbog toga postaje meta. Ali snaga profesije ogleda se u tome da i pored svih pritisaka ostane dosljedan u svojoj misiji. Na kraju, odbrana novinara ne leži u ćutanju niti u povlačenju, već u neumornoj borbi da se nastavi govoriti, pisati i istraživati. Jer svako ćutanje pred napadom na novinare nije samo izdaja pojedinca, već izdaja slobode. A sloboda, kako nas uči Orvel nije luksuz ona je osnovno pravo da se kaže ono što drugi ne žele da čuju. I to je smisao njihove borbe, to je štit kojim se brane i mač kojim śeku tamu velikosrpskog nacionalizma.

Pisac svjetskog ugleda, Danilo Kiš, u nacionalizmu je vidio najrašireniju bolest Balkana, bolest koja je kroz istoriju ostavljala duboke brazde krvi i suza u brdovitoj zemlji seljaka. U svom ogledu „O nacionalizmu“ Danilo Kiš ističe da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi navikli na post mišljenja i na liniju manjeg otpora. Nacionalizam naziva prije svega paranojom  i kolektivnom i pojedinačnom koja proizlazi iz zavisti, straha i gubljenja individualne svijesti. Kada pojedinac nije u stanju da se ostvari kao slobodno biće, pribjegava kolektivnim mitovima i postaje dio zajednice koja iza paravana „svetinja“ i tradicije skriva vlastitu nemoć. Upravo protiv takvih mehanizama, koji Kiš prepoznaje kao najrašireniju balkansku bolest, svojim novinarskim radom bori se Žarko Krivokapić. On ne dopušta da se paranoja i mitologizacija pretvore u društvenu normu, već svojom satirom i kritikom razobličava one koji se kriju iza „nacionalnih svetinja“ i „velikih ideala“ kako bi poricali slobodu i gušili identitet.

Na kraju reći ću ponosan sam na Žarka Krivokapića, jer je potekao sa krša Katunske nahije, đe su sloboda i riječ imale onu najveću snagu i najskuplju cijenu. To je kameniti prostor na kojem se mjerilo čojstvo, đe se za svaku riječ stajalo uspravno, pa makar se plaćala i glavom. Iz takvog nasljeđa ponio je onu gorštačku istrajnost i spremnost da ne ćuti, da ne poklekne ispred istine ni onda kada je najopasnije govoriti.

Hijene tame koje ga napadaju, zaklonjene oreolima nacionalističko-šizofrenih velikosrpskih dogmi, ne razumiju da svaka njihova prijetnja samo osnažuje smisao njegovog rada. Jer napadi na njega nijesu samo lični to je pokušaj da se ućutka i zastraši slobodna Crna Gora, da se obeshrabri svaki glas koji se ne uklapa u matricu jednoumlja i “srpskog sveta”. Ali kao što krš Katunske nahije ne popušta pred olujama, tako ni Žarko Krivokapić ne popušta pred tim hijenama tame. On ostaje uspravan, satiričan, britak i nepokolebljiv, jer zna da je riječ jedini pravi mač protiv dogmi i mraka. I zato je njegovo ime danas simbol i znak da Crna Gora još ima sinove koji nijesu spremni da prodaju ni slobodu ni istinu.

Na kraju podśetiću na riječi Petra II Petrovića Njegoša, koje je uputio austrijskom oficiru Fridrihu Oreškoviću prilikom razgraničenja 1840. godine: „Meni nije potrebno u mojim planinama ni zlato ni drago kamenje, to ne može moje dostojanstvo ni smanjiti, ni povećati.“ U toj rečenici sadržana je suština crnogorskog duha  dostojanstvo koje ne zavisi od tuđih darova, privilegija ili prijetnji, već od unutrašnje snage, slobode i vjernosti svom identitetu. To isto dostojanstvo, koje je Njegoš branio sa plamenim ognjem i mačem stvorenim vrhovima Crne Gore, danas kroz novinarsku riječ brani Žarko Krivokapić. Kao što planine ne mogu promijeniti svoju visinu pred udarima oluja i bura, tako ni on ne mijenja svoju riječ pred napadima onih koji bi da ućutkaju slobodno mišljenje i podrede Crnu Goru dogmama velikosrpskog ludila. Njegoševa riječ našla je u Žarku svog nasljednika on zna da se istina i sloboda ne kupuju, niti prodaju, a da dostojanstvo ostaje jednako veliko pred svakim ko ga ne umije razunmjeti.