Poruka s Maksimira upućena je Hrvatima, ali i Crnogorcima: oni koji su gađali Dubrovnik danas bi palili i Crnu Goru

Na Maksimiru se sinoć dogodilo nešto što nadilazi nogomet. Dok su Kramarić i društvo parali mreže, dok su se tribine tresle od navijačkih pjesama, u jednom trenutku iz Zagreba je prema Dubrovniku, ali i prema cijelom Balkanu, odaslana poruka koja je jača od svih rezultata i statistika.

Oko pet stotina crnogorskih navijača razvilo je transparent: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

I stadion je zapljeskao. Aplauz za jedno civilizacijsko izvinjenje, aplauz za gestu koja presijeca tri i pol desetljeća šutnje, straha i kolektivne krivnje.

Povijest jedne rečenice

Da bi se razumjelo koliko je ovo veliko, treba se vratiti u 1991. Na Cetinju, dok su Miloševićeve jedinice razarale Dubrovnik, Liberalni savez Crne Gore okupio je najmanje deset tisuća ljudi na antiratnom prosvjedu. Atmosfera je kipjela od bijesa i mržnje prema Miloševićevom režimu.

Tadašnji vođa LSCG-a, Slavko Perović, izgovorio je rečenicu koja je postala povijesna: “Država koja u svojim temeljima ima jedan sprženi Vukovar, neće nikada biti sretna!” Masa je tada zapjevala: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!”

To je bio trenutak kad je antifašistička Crna Gora pokazala svoje drugo lice – ono koje ne pristaje na razaranje susjeda, koje se srami umjesto da slavi velikosrpsku agresiju. I dok je crnogorski režim tada služilo Beogradu, desetine tisuća ljudi jasno su rekli: “Ne u naše ime!”

Godinama kasnije, 2000., Milo Đukanović će se u Cavtatu zvanično ispričati Stjepanu Mesiću i Hrvatskoj. Lijepo je to zvučalo, ali bila je to diplomatska obaveza. Isprika s Cetinja 1991. i ona s Maksimira 2025. – one su iskrene, narodne, proizašle iz duše.

Od paljevine do katarze

Nije nimalo slučajno da su navijači uzeli upravo te stihove. Oni su u ratnim godinama bili perverzno preokrenuti u oruđe mržnje. “Sa Lovćena vila kliče” značilo je tada: hajdemo na Dubrovnik, hajdemo paliti i rušiti.

Sada je ta sintagma vraćena tamo gdje pripada – u ljudskost, u oprost, u priznanje krivnje. “Oprosti nam, Dubrovniče.” Četiri riječi koje su jače od svih generala, od svih Miloševića i svih Bulatovića. Četiri riječi koje bole, opominju, ali i liječe.

Što znači jedno “oprosti”

S pravom će mnogi u Hrvatskoj pitati: što nam znači jedno “oprosti” na tribinama, kad država Crna Gora nikada nije donijela rezoluciju, kad nikada oficijelna delegacija nije došla na Stradun s vijencem?

Ali upravo u tome je snaga. Ovo nije protokol, nije PR kampanja. Ovo su ljudi – većinom mladi, rođeni poslije rata – koji govore umjesto države. Koji kažu: ne želimo živjeti u laži.

To “oprosti” znači da nova generacija ne pristaje biti taocima srpskog sveta. To “oprosti” znači da Dubrovnik prestaje biti simbol osvojenog plijena i ponovo postaje – susjed, prijatelj, brat.

Buđenje građanske Crne Gore

I zato treba pitati: je li ovo samo epizoda s Maksimira ili početak građanskog buđenja uspavane Crne Gore? Jer znamo kako zemlja danas izgleda. Podgoricu drži Andrija Mandić sa svojom svitom, u Nikšiću se vijore tuđe zastave, a Beograd i dalje upravlja koncima. Srpski svet Crnu Goru vidi kao provinciju, kao još jedan kotar “srpske zemlje”.

Ali postoji herojsko Cetinje. Postoji onih 10.000 iz 1991. Postoje oni koji su 2021.pokušali spriječiti nasilnu intronizaciju patrijarha. I sada postoje ovi mladi ljudi na Maksimiru. To je kontinuitet građanske Crne Gore, koja spava, ali se budi kada je najpotrebnije.

Transparent u Zagrebu zapravo je poziv Cetinja cijeloj Crnoj Gori: “Vila kliče, hoćete li je čuti?”

Kako će reagirati Beograd i Podgorica

Ne treba imati iluzija – Beograd će poludjeti. Tabloidi će već sutra grmjeti:

“Izdajnici kleče pred Hrvatima”,

“Sramota u Zagrebu – Crnogorci protiv vlastitih junaka”,

“Dubrovnik važniji od Srbije”…

U Podgorici će Mandić i družina odmah umanjivati značaj. Reći će: “To je samo šaka ljudi, to su plaćenici.” I opet će promašiti bit: nije važno koliko ih je bilo, važno je što su rekli. A rekli su ono što čitav jedan narod šuti već desetljećima.

Hrvatska dimenzija

Za Hrvatsku, ovaj transparent je ogledalo. On pokazuje da u Crnoj Gori postoje ljudi koji žele oprost, priznanje i normalan suživot. Zagrebačka publika je to osjetila i zato je aplauz bio iskren, eruptivan.

Ali, on je i upozorenje hrvatskoj politici: da prestane flertovati s Dodikom, Vučićem i njihovim jatacima, i da prepozna one snage na Balkanu koje grade građansko društvo. Ako Hrvatska ne prepozna ovu šansu, propustit će povijesni trenutak.

Dubrovnik kao rana i simbol

Dubrovnik nije samo grad. On je rana Hrvatske, rana Europe. On je grad koji je 1991. obasipan četničkim granatama, a danas prima tisuće crnogorskih turista. I svaki od njih, dok šeta Stradunom, trebao bi u sebi čuti onaj stih: “Oprosti nam.”

Transparent s Maksimira tu simboliku vraća u javni prostor. On podsjeća da mir nije zaborav, nego priznanje.

Hoće li poruka preživjeti?

Opasnost je da ovo postane samo viralna vijest, da nestane za 48 sati s portala. Zato građanska Crna Gora mora napraviti ono što je najteže: prenijeti ovu poruku s tribina u institucije.

To znači: Rezoluciju u Skupštini o napadu na Dubrovnik. Javnu ispriku predsjednika i premijera u Dubrovniku. U Dubrovniku, ponavljam! Istinu u udžbenicima. Bez toga, “oprosti nam” ostaje samo grafit u zraku.

Vila kliče, ali čuje li je cijela Crna Gora?

Transparent u Zagrebu nije samo navijačka gesta. To je povijesni trenutak u kojem crnogorski narod vraća sebi čast. To je signal da Crna Gora nije i nikada neće biti provincija srpskog sveta koliko god se Vučićevi gaulajteri upinju da to postane.

I zato je pitanje: hoće li građanska Crna Gora čuti vilu s Lovćena i slijediti je?

Jer neka se ne lažemo – isti oni što su palili Dubrovnik danas bi da pale Crnu Goru. Samo što se ovoga puta ne kriju iza uniforme JNA, nego iza mantije i srpske zastave. Ali poruka s Maksimira im je poslana jasno i glasno:

“Nikad više!”

Ako Crna Gora prihvati tu poruku, ako Cetinje probudi uspavanu Podgoricu, onda Maksimir neće biti tek stadion, nego početak oslobođenja cijelog jednog naroda.