Paralelna realnost i plasirane šarene laži premijera Milojka Spajića

,,Rekonstrukcije Vlade će biti – možda sjutra, možda za godinu, a možda za dvije godine.“ A možda i – nikad…

Dobro, ovo posljednje – da možda nikad neće biti rekonstrukcije Vlade – premijer Milojko Spajić stvarno nije rekao. Ali, mogao je, komotno, Spajki i to da kaže: ta bi se nebuloza, da je izrečena, baš uklopila u buljuk premijerovih ne mnogo smislenih, priprostih, pa i prostačkih, pokušaja duhovitosti.

PREMIJEROV BIJEG OD ISTINE

Bilo je zaista mučno juče gledati i slušati premijerovo uporno izbjegavanje odgovora na svako malo složenije novinarsko pitanje na konferenciji za medije koju je organizovao skupa sa bugarskim kolegom.

A neke premijerove ocjene, osim što su banalne, vrijeđaju inteligenciju. Jer, kad premijer Milojko kaže da neće da priča o crnogorskoj državnoj bruci postavljanja i seljakanja kipa četničkog koljača Pavla Đurišića – jer su mu to ,,seoske teme“, onda lider PES-a pokušava da maglom laži zamaskira sliku i o sebi, i o svom Pokretu Evropa sad.

U stvari, kad tobože urbani Spajki iz Pljevalja tobože ne želi da priča o takozvanim ,,seoskim temama“ – onda šalje šifrovanu poruku cnogorskim građanima. Koja, otprilike, ovako zvuči: možda bi, da smije od koalicionog partnera Andrije Mandića, možda bi, da smije od svog ujaka Metodija Ostojića, mitropolita Crkve Srbije, možda bi premijer Spajić i osudio glorifikaciju ratnog zločinca i nosioca Hitlerovog gvozdenog krsta.

Ali, eto ne može, jer bi tako premijer ugrozio koaliciju PES-a sa četničkim vojvodom, koaliciju koja –  je li – gura Crnu Goru pravo u Evropu; djeluje tako da se čovjek prosto sažali na premijera i lidera PES-a.

Samo, taj narativ, koji pokušavaju da proguraju i Spajić i njegovi pesovci – u potpunosti je lažan.

ČLAN SALCA, MINISTAR, PREMIJER…

Jer, ne treba zaboraviti političke početke Milojka Spajića.

Ono kada je 2020. godine kao mlađani aktivista, član lobističke srpsko-američke grupe SALC, iz sve snage podržavao litijaški pokret protiv Đukanovićevog, kako je govorio, ,,diktatorskog režima koji progoni i zatvara hrišćane u Crnoj Gori”.

Uz tadašnjeg ambasadora Srbije u Crnoj Gori Vladimira Božovića, mlađani Milojko je žario i palio u brojnim televizijskim emisijama, pod pokroviteljstvom i SALC-a i Crkve Srbije.

Iako se nije nalazio u prvim redovima na brojnim litijaškim okupljanjima, Spajić je bio jedan od najznačajnijih ljudi u apostolskom timu premijera Zdravka Krivokapića, Vladi Crne Gore koja je direktno sastavljana u Manastiru Ostrog.

I poslije je, baš kao ministar-apostol, usred korone išao u Hercegivinu na sahranu, da cjeliva leš Atanasija Jeftića, sveštenika Crkve Srbije u Bosni i Hercegovini, poznatog po odvratnim ocjenama o ljudima druge vjere ili nacije.

MUČNA ISTINA

Ovi kroki-izvodi iz bliske istorije pokazuju motive Spajićevog bježanja od novinarskih pitanja. Jer, ako bi Milojko Spajić želio da zaista bude iskren, odmah bi se razotkrila istina.

Mučna istina: da crnogorski premijer pred Evropljanima samo glumata građanistu naklonjenog Evropi, dok – kada ostane sam – i dalje intimno podržava mnogo od politike Andrije Mandića.

I nema ništa protiv toga što Crkva Srbije glorifikuje Pavla Đurišića ili što je proglasila za svece koljače žena iz Drugog svjetskog rata – Macu Vukojičića i Slobodana Šiljka.

E, zato Milojko Spajić ne bi rekonstrukciju i pravljenje evropske vlade – jer se boji da ne ostane bez vlasti. I da, baš zato ne bi premijer da napadne neofašističke stavove srpskih sveštenika –  jer bi se tako suprotstavio Crkvi koja ga je dovela na vlast.

I suprotstavio vrijednostima koje, na žalost, i on zastupa.

LAŽNA OBEĆANJA KAO POLITIČKI PROGRAM

Ali, ako bi mu rekonstrukcija Vlade bila uslov da dobije podršku Evropljana da ostane na vlasti – e, onda bi Milojko Spajić vrlo spremno smijenio neke ministre. Ako treba, ne samo iz Bečićevih Demokrata, već i iz sopstvene stranke.

Opet, ako bi mu uticajni zapadni partneri garantovali da će Vlada politički preživjeti ako se baš premijer oglasi protiv veličanja fašizma koje zagovara Crkva Srbije, Spajić bi se odmah deklarisao kao antifašista.

Ili, što bi se reklo, nije Spajićeva riječ kao u kamen isklesana. I ne bi mu bilo prvi put da baš i ne bude iskren u javnosti.

Naročito kad, kao premijer i lider stranke, obećava revolucionarni napredak Crne Gore –  da bi poboljšao sopstnevi i rejting svoje stranke.

Sjećate li se kampanje pod naslovom ,,Crna Gora raj za biznis”?

To je ono kad je obećao milijardu eura investicija iz Japana, ili kad je svojim sugrađanima najavio ulaganje od pola milijarde i hiljadu novih radnih mjesta – samo za rodna Pljevlja. Ili onaj Montenegro biznis distrikt na Ćemovskom polju – obećanje da će tamo na prostoru od tri kvadratna kilometra – da, dobro ste čuli: tri kvadratna kilometra – biti već ove godine predstavništva najvećih svjetskih kompanija.

Ili ova najnovija – iz parlamenta – da Crna Gora ne smije da propusti priliku i 35 milijardi eura investicija samo od Muhameda Alabara. Što je zaista impresivno obećanje, s obzirom na činjenicu da je od nezavisnosti 2006. godine do 2023, u Crnoj Gori bilo svega 14,8 milijardi direktnih investicija…

SUMORNA BUDUĆNOST

Tako bi se redom mogla ređati sva ta obećanja, sve te divne stvari koje Spajić vidi u bliskoj budućnosti – a kojih nema u realnom životu. Već samo u paralelnoj realnosti Spajićeve prizemne, populističke politike.

Da je Milojko Spajić neki nebitan lik sa margine političkih dešavanja, možda bi sve ličilo na neku vrstu komičnog, balkanskog barona Minhauzena. Međutim, Milojko Spajić je lider PES-a u crnogorskom parlamentu najbrojnije poslaničke grupe, partije kojoj je na izborima povjerenje dalo najviše crnogorskih građana.

To baš i nije za neki veliki smijeh: ako građani Crne Gore najlakše vjeruju u šarene laži praznih obećanja, onda možda i nije najbitnije kada će Crna Gora postati članica Evropske unije.

Bitnije je kakva će Crna Gora postati ako se njena budućnost gradi na temeljima lažnih obećanja.