CRNA GORA DANAS: Zaborav heroja i laži o izdajnicima

,,Danas, 13. januara 1944. godine, osuđen sam na smrt vješanjem. Vješanje će se izvršiti u 3 sata poslije podne na Balšića pazaru“.

Tako je, na zidu ćelije zatvora u Bogdanovom kraju, ispisao dvadesetdvogodišnji Gojko Kruška. Bio je to njegov posljednji zapis u životu.

Ali ne i posljednje riječi koje su ostale u istorijskom pamćenju crnogorske revolucije.

Tog 13. januara, Njemci su očistili od snijega dio trga gdje su namještena vješala, a građane Cetinja silom su kamionima doveli da gledaju samrtne ropce dvojice momaka.

Dvojice crvenih bandita, kako su govorili Njemci: Gojka Kruške i njegovog druga i saborca, partizanskog kurira iz Skadra – Muse Buta Hodžića, kojeg je četnička milicija zaskočila kada je donosio šifrovane poruke do obavještajca Kruške.

Dva mjeseca nakon kapitulacije Italije, novembra 1943, Gojko Kruška je tražio da sa mjesta obavještajca na Cetinju, što je radio tri godine, pređe na teren, među svoje partizane, u otvorenu borbu protiv njemačkih fašista, četnika i drugih izdajnika.

Molili su ga da sačeka koji mjesec. Sačekao je, na žalost: četničku policiju koja je 24. decembra te godine provalila Gojka Krušku i još dvojicu skojevaca. Odmah su predati Njemcima.

Iako je žestoko mučen, Kruška nikoga nije odao…

JUNACI I IZDAJNICI 

Na Balšića pazaru, pod granama brijesta, njemački narednik, Oto Majnhofer mu je bilo ime, prije nego što će navući omču na vrat Gojka Kruške, zajedljivo ga je upitao: ,,Je li ti je žao što ideš u smrt?”

I odmah je crnokošuljaš dobio dobio prkosan odgovor: ,,Ne, jer ginem kao čovjek, a vi ćete svi ginuti kao izdajnici!”.

Dok mu je omča bila oko vrata, spazio je majku u masi prisilno dovedenog naroda: ,,Zar plačeš pred ovim bijednim razbojnicima?!”

Prestala je da plače, a Gojko je počeo da pjeva: ,,Oj svijetla, zoro majska mila/ sa Lovćena kliče vila/ Crna Goro majko mila…“ .

To je sve što je mogao da ispjeva. Odmah su i njemu i Musi Hodžiću izmakli postament ispod nogu.

TRI JANUARSKA DANA

Tri januarska dana, dok je sipila susnježica, tijela dvojice mladića visila su na brijestu. Okupacioni komandant Cetinja nije dozvolio da se sahrane, da bi i mrtvi bili opomena živima koji podignu glavu.

Tek treću noć Njemci su dozvolili majci Gojka Kruške da ga sahrani, baš tokom noći.

A već narednih dana, domaćim kvislinzima su gestapovci odali priznanje. U “Crnogorskom vjesniku”, okupacionom listu, objavljeno je da se onima koji su učestvovali u hvatanju, kako je napisano, crvenih bandita, po naredbi feldkomandanta Vilhelma Kajpera dodjeli specijalni dodatak u životnim namirnicama. Vreća žita za izdaju!

Ali, uzalud nagrade, kažu da je onaj grleni glas, da su riječi pjesme o Crnoj Gori i Lovćenu, dugo još brujale ulicama drevnog grada, crnogorskog sjedišta i ishodišta.

Mnogo decenija kasnije, kada je Crna Gora već kretala ka referendumu i nezavisnosti, Olga Kruška, udata Jovićević – koja je imala deset godina kada joj je brat Gojko obješen – govorila je o toj posljednjoj pjesmi koju je pjevao njen brat-heroj, kao budućoj himni nezavisne Crne Gore.

“Otkad znam za sebe, znam i za svijetlu majsku zoru, za Lovćen, slobodu… Dok god budem živa biću vezana za one stihove i bratova vješala. Zato – danas kad je čujem kao himnu – srce mi drhti, a suze iskre…“ , govorila je Olga reporteru dnevnog ista Pobjeda.

REVIZIONISTI 

Zašto danas podsjećamo na herojski primjer Gojka Kruške, skojevca, srednjoškolca?

Strijeljan je januara 1944, prije 81 godinu. Nije, dakle, neki okrugli datum kada je heroju ugašen život, nije ni dan njegovog rođenja, a odavno nema ni onog starog brijesta na Balšića pazaru, da podsjeća na vrijeme heroja i izdajnika.

Ali, i u današnjoj Crnoj Gori ima onih, i vrlo su brojni, koji, sramotnom revizijom istorije, žele zaborav heroja i pravljenje od izdajnika i zločinaca – novih heroja.

I nijesu ti ljudi koji bi da kroje novu istoriju margina društva, već čelnici države Crne Gore ili vjerni sljedbenici ratobornih sveštenika Crkve Srbije u Crnoj Gori. Na čelu Skupštine je četnički vojvoda koji ne priznaje četničku izdaju Crne Gore, niti genocid u Srebrenici. Na čelu crkve su dva mitropolita: Joanikije Mićović– ponavljač i Metodije Ostojić -padobranac.

Obojica ne znaju, i neće da znaju, za istoriju Crne Gore.

KOVAČI ČETNIČKE BUDUĆNOSTI 

I nije ih stid.

Mitropolita Joanikija koji je, više puta, za Pavla Đurišića, koji je rukovodio masovnim klanjem više od 10.000 muslimanskih staraca, žena i đece – kazao da je bio “junak nepobjedivog karaktera”.

Ili, mitropolita Metodija, koji komanduje da se kip četničkog koljača Đurišića unese u crkvu, potom u Manastir Đurđevi Stupovi, i stavi baš pored ikona Isusa Hrista ili Marije Bogorodice – i na taj način počini primarni grijeh idolopoklonstva i bogohuljenja.

Propagiranje istorijskih laži nije tek neki hir ili ispad – već planski pokušaj zatiranja antifašizma, kao temelja moderne Crne Gore. Otuda i veličanje četništva i kraljevine Aleksandra Karađorđevića, kao želja za ponavljanjem one najgore istorije – kada Crna Gora nije postojala na političkoj mapi Evrope.

Takvima je potreban zaborav heroja Ljuba Čupića, Joke Baletić ili Gojka Kruške, da bi se pisala – ne samo neka nova istorija – nego nova budućnost Crne Gore.

SRAMOTA ŠUTNJE 

I zato je neshvatljivo i neprihvatljivo za moderno društvo, uporno ćutanje parlamentarnih partija građanske Crne Gore. Nema reakcija ni čelnika Demokratske partije socijalista, tek usputno ljudi iz vrha Evropskog saveza…

A nema reagovanja institucija koje bi morale da brane istorijske istine; uporna je šutnja Crnogorske akademije nauka, ali i brojnih crnogorskih intelektualaca, sem časnih izuzetaka.

Tišina je znak ravnodušja, a ravnodušnost nije zalog za bolju budućnost. Naprotiv: ovakva Crna Gora ovako juri, ne ka Evropskoj uniji, već ka Evropi tridesetih godina, obamrloj u smradu minhenskih pivnica i Hitlerovog nacizma ili talijanskih marševa i Dučeovog fašizma.