Miša Brkić: Treba li „srpskoj Boki“ zaštita Uneska

Autor: Miša Brkić

Izvor: Danas

Boka kotorska ključa. Nije to zbog obilnog izvora pitke vode na kotorskom Gurdiću, niti zbog turista koji i ovog ljeta pohode „nevjestu Jadrana“. Boka vri na političkoj žeravici koju je potpalio jedan crnogorski ministar, u namjeri da je razbaštini i oduzme joj (skoro pedesetogodišnji) status svjetske baštine pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UNESKO).

Ministar-piroman u pokušaju zadužen je u Vladi Crne Gore za prostorno planiranje, urbanizam i državnu imovinu, i visoki je funkcioner Nove srpske demokratije.

Vjerovatno mu to nije bila namjera, ali je sebi pribavio mjesto u istoriji – biće upamćen po pozivu Bokeljima da se na referendumu ispišu iz civilizacije i napuste UNESKO, jer ta organizacija, po njegovom mišljenju, radi protiv njihovih interesa, uzima im hljeb iz usta, a pokazala se i kao kočnica prosperiteta Kotora i Boke „u svakom smislu – saobraćajnom, turističkom, ugostiteljskom“.

Ministar-piroman u pokušaju silno se uzbudio poslije julskog zasijedanja UNESKO Komiteta za svjetsku baštinu u Parizu, čiji je zaključak da je ozbiljno pogoršana očuvanost prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, pa je pomenuta i mogućnost da taj grad bude stavljen na Listu svjetske baštine u opasnosti.

Od Crne Gore zatraženo je da uvede moratorijum na dalje građevinske projekte u zaštićenom području koje obuhvata djelove opština Kotor, Tivat, Herceg Novi i Cetinje.

UNESKO je primijetio da Crna Gora godinama ne ispunjava njegove ključne preporuke i da je problem nedostatak stručnjaka, nepostojanje studije zaštitne zone, neusaglašeni zakoni i nedovoljna transparentnost u planiranju.

Osim obustave izdavanja građevinskih dozvola, UNESKO zahtijeva reviziju planova urbanističkog razvoja, izmjene zakona koji se tiču zaštite kulturnog nasljeđa, zabranu eksploatacije prirodnih resursa u zaštićenoj zoni… i traži da sve te mjere Vlada Crne Gore sprovede do februara 2026. godine.

Dakle, UNESKO procjenjuje da su Kotor i Boka u urgentnoj opasnosti od sopstvene (crnogorske) vlasti. Bruka i sramota.

Nigdje nije decidno napisano, ali ocjene i prijedlozi UNESKO sugerišu da bi korupcija (uz nestručnost), povezana s građevinskim sektorom, mogla biti jedan od razloga devastacije Boke kotorske i zabrinutosti međunarodne stručne javnosti.

To je bio okidač. Ministar za prostorno planiranje i urbanizam se, izgleda, prepoznao kao odgovorna adresa, ali i kao razotkrivena opasnost po Kotor i Boku, pa je odmah krenuo u medijsku turneju stigmatizacije Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu – poznate kao UNESKO – predlažući da se Crna Gora ispiše iz nje.

„Treba razmisliti je li nam više korist da budemo u UNESKO, ili nam je veća korist da možemo da gradimo. Ogromne štete su to“, bio je jedan od crnih bisera ministra. Usput se založio za otvaranje javne rasprave o statusu Kotora, koja podrazumijeva „da se raspiše referendum za građane Boke, da se vidi šta dalje i da li treba biti i dalje u UNESKO“.

Ministar tvrdi da Crna Gora odmah ima direktnu štetu prema svim investitorima koji su dobili dozvole da grade u Kotoru i Boki. U maniru iskusnog demagoga, ministar je javnosti poturio lažnu dilemu „ili razvoj ili UNESKO“, kako bi spriječio raspravu o vlastitoj (resornoj) odgovornosti za stanje svjetske baštine u Boki kotorskoj.

Suština sukoba nije dilema „ili razvoj ili UNESKO“. S politikom koja poštuje znanje, interese građana i međunarodne standarde – moguć je i razvoj i UNESKO. Ali je zato ključno pitanje, na koje odgovor traže i UNESKO i crnogorska javnost – kako su izdavane građevinske dozvole?

Da li je opravdana sumnja da je bilo korupcije u njihovom izdavanju i da li se u tom postupku vodilo računa o zaštiti baštine na prostoru Kotora i Boke?

Sumnju izaziva nervoza kojom ministar brani „pravnu državu“ i poštovanje ugovora. „Mi smo obveznici u ugovoru sa svakim investitorom pojedinačno“, kaže ministar poslije odluke UNESKO da traži moratorijum i za građevinske projekte za koje su već izdate dozvole.

Čini se da je UNESKO, insistiranjem na dosljednoj zaštiti bokeljske svjetske baštine, dirnuo u osinje gnijezdo crnogorske vlasti i otvorio škakljivo pitanje načina izdavanja građevinskih dozvola na teritoriji pod njegovom (odnosno, međunarodnopravnom) „zaštitničkom“ jurisdikcijom.

Umjesto započete žustre polemike unutar crnogorskog političkog prostora, vlast u Podgorici bi – ako joj je stalo do transparentnosti i dobrog upravljanja – racionalno postupila predlažući državnom tužiocu da, prije bilo kakvog referenduma, a u okviru debate koju predlaže ministar, ispita osnovanost primjedbi (pa i optužbi) o kojima se u julu izjasnio UNESKO.

Dakle, odmah i neizostavno skinuti odgovornost državnih organa za eventualne mahinacije pri izdavanju sumnjivih građevinskih dozvola. U kotorskoj javnosti kruže informacije o navodno dvadesetak takvih dozvola.

Istraga to treba da provjeri, ali bi morala i da objavi informacije ko su investitori i pod kojim su uslovima dobili dozvole, da li je neko iz vlasti na bilo koji način pogodovao određenim investitorima, nije li neki investitor dobio građevinsku dozvolu pomoću korupcije i ima li državnih službenika „s rukama u pekmezu“.

Nije slučajno UNESKO od Crne Gore izričito zahtijevao obustavu daljeg odobravanja građevinskih i razvojnih projekata unutar zaštićenog područja i bafer zone, dok se ne usklade svi planski i institucionalni okviri – na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou.

Ta poruka iz Pariza nagovještaj je ozbiljnog međunarodnog nesporazuma Crne Gore sa Ujedinjenim nacijama – nije to nikakva domaća politička ujdurma.

Da bi demonstrirala svoju posvećenost očuvanju svjetske baštine na svojoj teritoriji, Crna Gora bi morala da insistira i na međunarodnoj istrazi pod okriljem UNESKO, kako bi se utvrdilo da li je svojim djelovanjem i na bilo koji način crnogorska vlada ugrozila tu baštinu u Boki kotorskoj.

Ako se pokaže da jeste, onda je ministrov predlog referenduma samo bacanje prašine u oči i skretanje odgovornosti na „međunarodni faktor“ koji navodno ugrožava prosperitet Boke i Crne Gore.

Ako je sve bilo čisto u izdavanju dozvola investitorima za gradnju po Boki, onda je čast za Crnu Goru da sa uglednom svjetskom organizacijom, kakva je UNESKO, dalje posvećeno radi na zaštiti svjetske baštine na svojoj teritoriji. A ministra za prostorno planiranje trebalo bi vratiti u školsku klupu – da još jednom utvrdi gradivo o neprocjenjivoj vrijednosti Boke.

Pokušaj resornog ministra da, poslije 46 godina, brani Boku kotorsku od njenih međunarodnih zaštitnika neminovno budi i neke asocijacije iz (ne tako slavne) bliske prošlosti i poređenja s gradom udaljenim samo stotinak kilometara od Kotora i takođe pod zaštitom UNESKO – riječ je, naravno, o Dubrovniku.

Frapantno je kako je cilj isti – zatrti svjetsku baštinu – samo drugim sredstvima. Kad se prije tridesetak godina iz svih artiljerijskih oruđa pucalo iz Crne Gore po Dubrovniku, jedan od tadašnjih trebinjskih „slavnih vojskovođa“, Božidar Vučurević, imao je naum da stalnim bombardovanjem poruši taj grad pod zaštitom UNESKO, pa „ako bude trebalo – napravićemo još ljepši i stariji“. Podrazumijeva se, naravno, da je mislio na srpski Dubrovnik.

Crnogorski ministar prostornog planiranja i urbanizma bi da, u ime prosperiteta (most na Luštici i klonirana stambena naselja po ugledu na Kostanjicu i Dobrotu), poruši stari Kotor i Boku i napravi ih „ljepšim i modernijim – u svakom smislu: saobraćajnom, turističkom, ugostiteljskom“. S obzirom na političku opciju koju zastupa, ne bi čudilo da je ministar zamislio da to bude – srpska Boka.