ZAIM AZEMOVIĆ DESET GODINA OD SMRTI ČUVARA DUŠE SANDŽAKA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Ove 2025. godine, 25. i 26. jula, navršilo se tačno deset godina od smrti Zaima Azemovića (1935–2015), doajena književnosti Rožaja i Crne Gore, pjesnika, pripovjedača, sakupljača narodnih umotvorina, legendi, poslovica i predanja. U svojoj misaonoj i književnoj sintagmi, Zaim Azemović je više od pola vijeka neumorno bilježio duhovnu supstancu jednog prostora, vremena i naroda. Njegov opus svjedoči o čovjeku koji  je svojim radom zaslužio trajno poštovanje.

Rođen u Bukovici, sazrijevao pod zvjezdanim nebom Rožaja, učio i stvarao u duhu Sandžaka, Novog Pazara i Kosova, Zaim Azemović je u svojim djelima brižno utkao jezik predaka, mudrost sela i stihove čiste lirike. Njegova poezija i proza ne govore samo o zavičaju one ga čuvaju. Njegove misli, oblikovane jednostavnošću, ali prožete dubinom, predstavljaju prometejski put za nove generacije koje traže smisao u riječima koje nisu izgubile dušu.

Zaostavština koju je ostavio nije samo književna ona je kulturna, duhovna i identitetska. Njegovo djelo ne poznaje granice između žanrova, niti između savremenog i tradicionalnog on je znao da stane na raskršće i zapiše ono što bi vrijeme pregazilo da nije bilo njegove ruke i srca.

Ako Bog da, do kraja ove godine biće objavljena posthumno knjiga Brojalice i brzalice iz Sandžaka, kao i monografija posvećena njegovom životu i djelu. Time će se zaokružiti još jedan važan segment njegovog rada, ali i potvrditi da je Crna Gora, Rožaje i bošnjačka-književna zajednica imala, i ima, pisca čiji je život bio posvećen istinskoj kulturi, jeziku i narodu.

 Nikada nije tražio pažnju, niti se nadmetao riječima  njegove su riječi dolazile iz potrebe, a ne iz sujete. Govorio je onda kad je imalo smisla mirno, promišljeno, s mjerom mudraca. Bio je čovjek unutrašnjeg sklada, skroman u pojavi, ali velik u duhovnom integritetu koji je ostavio. Kako se sjećanja povlače pred zaboravom, kao šaka pijeska, Zaim je znao da će sve nestati ako ga niko ne zapiše. Zato je tragao i bilježio poslovice, predanja, bajke, brojalice, jezik sela i staraca jer je osjećao odgovornost prema narodu, jeziku i zemlji. Sa rijetkim osjećajem za mjeru i pravdu, pomirujući ljude i misli, on je čuvao i duh Bošnjaka, ali i zajedničke niti svih naroda koji su stoljećima živjeli na surovim, vjekovima lomljenim granicama. U njegovim bilješkama sačuvan je autentični bosanski jezik koji se rijetko čuje, ali se snažno pamti. Djelo Zaima Azemovića ne pripada samo književnosti Bošnjaka, već svima koji vjeruju da riječ može sačuvati ono što ni istorija ne uspijeva  identitet, dostojanstvo i sjećanje.

Podsjećanje na pomnogo ćemu velikog Zaima Azemovića iz monografije u pripremi  o njemu. Neka mu je vjačna slava i hvala za sve što je uradio za narode Crne Gore.

 ZBIRKA „MIJENE“

(Pjesme)

Zbirka „Mijene“ objavljena je 1977. godine u izdanju Književnog kluba „Vladimir Mijušković“ iz Nikšića. Na 47 stranica, i kroz 34 pjesme autor donosi pjesnički iskaz prožet motivima promena, unutrašnjih i spoljašnjih, koje oblikuju ljudsku sudbinu. Recezenti zbirke bili su Miroslav Đurović i Janko Brajković čija imena potvrđuju književnu vrijednost i umjetničku zrelost ovog poetskog rukopisa.

Zbirka pjesama „Mijene“ Zaima Azemovića predstavlja poetsko putovanje kroz tri tematska ciklusa: Nigdje smirka, Isto tijelo i Zavičajni toponimi. Ova zbirka nije samo lirska refleksija, već i duboko promišljanje o sudbini pojedinca, njegovom odnosu prema prolaznosti, identitetu i zavičaju. Kroz prepoznatljiv jezik i snažne slike, Azemović oblikuje poeziju u kojoj se prepliću lična i kolektivna iskustva, nemir i čežnja za nečim trajnim. Njegovi stihovi odražavaju ritam života, neumitnost promjena i potrebu za vraćanjem korijenima, pa „Mijene“ postaju ne samo pjesnički zapis, već i intimna hronika duše uronjene u tokove vremena.

NIGDJE SMIRKA

Ponekad sam voda nadolazim,

obalu svaku prelijem,

ropstvu oblika izmaknem,

svaka stopa nova mijena.

 

I duh odsutnog sanjara,

što u naporu da svijet objasni

ćutanje prevodi na jezik čuđenja.

Dodatom na rast planine

 

Oblaci ostanu ispod ramena,

u ponebljenim očima

naslađujem se odrazom svijeta

i napone klica novih žetvi

osjećam krvlju kroz kožu tabana.

 

U sjemenu svakom sažeto vrijeme

početak i kraj

sva cvjetanja svog sjemena vrijede,

varku sreće neka ne dokažu

zamišljeni mladići i kose osijede.

 

I sve upoznato me sa počinka diže

bez sobe i zavičaja učini strancem,

rad novih predjela i lica nepoznatih ljudi

nek me nose konji vrani za suncem.

POEZIJA KAO ODRAZ UNUTRAŠNJIH PREVIRANJA

Pjesma „Nigdje smirka“ Zaima Azemovića iz istoimenog ciklusa otkriva temeljnu nit njegovog pjesničkog izraza  potragu za smirenjem koje izmiče, za identitetom koji se neprestano mijenja, i za mjestom koje bi pjesnički subjekt mogao nazvati domom. Već sam naslov sugeriše odsustvo spokoja, lutanje bez predaha, egzistencijalnu rastrzanost između prolaznosti i trajanja, između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ova pjesma je slojevita lirska refleksija, pjesnički dijalog sa sopstvom i svijetom, đe se kroz simbole i slike oslikava neprekidno kretanje fizičko, duhovno i misaono. Azemović ovđe ne nudi statičnu sliku postojanja, već njegovu stalnu mijenu, stalno odmotavanje sudbine u neuhvatljivom vremenu.

U prvim stihovima pesnik se identifikuje sa vodom:

 

“Ponekad sam voda nadolazim,

obalu svaku prelijem,

ropstvu oblika izmaknem,

svaka stopa nova mijena.“

Ova strofa postavlja osnovnu paradigmu pjesme pjesnički subjekt je fluidan, neuhvatljiv, u neprekidnoj promjeni. Voda simbolizuje ne samo prolaznost, već i snagu, mogućnost oblikovanja, ali i nemogućnost da se zadrži u jednom obliku. On „preliva obale“, mijenja se ne dozvoljava sebi da ostane zarobljen u jednoj formi kao što ni pjesnički izraz ne može biti statičan, jer bi to značilo kraj duhovnog rasta. Pojam „ropstva oblika“ naglašava otpor pjesnika prema definisanju identiteta, njegovu potrebu da se izmakne rigidnim okvirima koji bi ga sveli na jednoznačnost. Mijena, promjena, neizvjesnost  to su suštinske karakteristike ovog lirskog glasa.

“I duh odsutnog sanjara,

što u naporu da svijet objasni

ćutanje prevodi na jezik čuđenja.“

Ovim stihovima Azemović iznova potvrđuje da je pjesnik uvijek između sna i jave, između tumačenja svijeta i nemogućnosti da ga u potpunosti izrazi. Odsutni sanjar je onaj koji vidi svijet dublje od drugih, ali se suočava sa jezičkom nemoći riječi su nesavršene, a ćutanje je često moćniji izraz od govora. Pjesnik se ovđe oslanja na filozofsku premisu da je svijet teško objasniti riječima – ostaje samo jezik čuđenja, divljenja pred tajnom postojanja. Azemovićeva pjesnička misao se ovim motivima približava Raineru Mariji Rilkeu, koji je u Devinskim elegijama govorio o nemogućnosti da se sve pretoči u govor i o suštinskoj usamljenosti pjesnika pred univerzumom.

 “Oblaci ostanu ispod ramena,

u ponebljenim očima

naslažujem se odrazom svijeta

i napone klica novih žetvi

osjećam krvlju kroz kožu tabana.“

Oblaci ispod ramena simbolizuju pjesnikovu visoku perspektivu  on posmatra svijet iznad njega, ali ga istovremeno nosi na svojim leđima. Njegove oči su „ponebljene“, zamagljene neizvjesnošću, ali i prošlošću, snovima, sjećanjima. Slaganje odraza svijeta u očima pjesničkog subjekta ukazuje na njegovu sposobnost da upija stvarnost, ali i na težinu tog saznanja. Povezanost sa zemljom, koja je izražena kroz osjećanje krvi „kroz kožu tabana“, daje pjesmi dodatnu fizičku dimenziju – tijelo pamti, stopala osjećaju svaku promjenu zemlje  pod sobom, kao što čovjek osjeća svaku promjenu sudbine na sebi.

 

“U sjemenu svakom sažeto vrijeme

početak i kraj

sva cvjetanja svog sjemena vrijede,

varku sreće neka ne dokažu

zamišljeni mladići i kose osijede.“

Ovi stihovi donose motiv cikličnosti  svako sjeme nosi u sebi i rađanje i umiranje, početak i kraj su nerazdvojivi. Pjesnik prepoznaje vrijednost svakog cvjetanja, svake nade, ali istovremeno ostaje skeptičan prema sreći, koju naziva „varkom“. Mladići zamišljaju budućnost, ali kose osijede prije nego što je dosegnu ovim stihom Azemović sažima gorku istinu o vremenu i ljudskom postojanju. Sreća je često samo privid, a život neumoljivo teče bez obzira na čovjekove nade i iluzije.

“I sve upoznato me sa počinka diže

bez sobe i zavičaja učini strancem,

rad novih predjela i lica nepoznatih ljudi

nek me nose konji vrani za suncem.“

Završni stihovi donose osjećaj otuđenosti, iskorijenjenosti. Sve što je nekada bilo poznato sada budi nemir, svijet se mijenja, a pjesnik ostaje stranac – čak i u sopstvenom životu. Motiv konja koji nose pjesnički subjekt „za suncem“ evocira antičke i mitske slike putovanja u nepoznato, kretanja ka neuhvatljivom svijetlu, ka nečemu što ostaje vječno izvan dosega. Ovaj završetak pjesme nosi u sebi i elemente eskapizma – kao da pjesnik ne želi da se suoči sa realnošću, već se prepušta nekom metafizičkom putovanju, vođen nejasnom, ali moćnom silom. „Nigdje smirka“ je pjesma o pjesniku koji ne može da pronađe svoje mjesto  ni u svijetu, ni u sebi. On se preobražava, mijenja, odolijeva fiksnim oblicima, ali mu ta sloboda donosi nemir. Azemović kroz simbole vode, oblaka, sjemena i konja gradi složenu sliku trajne mijene, đe je svaki trenutak samo prolazna stanica u neizvjesnom putovanju. Njegova vizija poezije, nalik Andrićevoj viziji života, svodi se na ideju da je svijet nestalan, da se stalno troši, ali i da u tom beskonačnom kretanju leži njegova suština. Kao i kod Meše Selimovića, ovđe se osjeća filozofska težina misli pjesnik zna da ne može uhvatiti smirenje, ali ga ipak traži, jer je potraga jedino što čovjek zaist ima.

SAMAČKA NOĆ

 (seoskom učitelju)

 

Ko me to svu noć zove

iza prozora

Glasovi ulaze u san

nedovoljno obojeni.

Tama je zavijala oblike.

Ko me to zove iz vjetra:

zemljaci iz tuđine,

rodbina odvojena,

nenađena djevojka,

nerođeni sin,

gladne ptice,

neutješni siromasi,

nenađeni zavičaj,

nenapisane pjesme

da li se to pričinjavaju

glasovi mojih đaka

ili si ti to došao prijatelju

da me liječiš od samoće.

 

NOĆ SAMOĆE I GLASOVI PROŠLOSTI

Pjesma “Samačka noć“ iz ciklusa “Nigdje smirka“ Zaima Azemovića oslikava atmosferu tišine, samoće i unutrašnjeg dijaloga pjesničkog subjekta sa prošlošću, uspomenama i osjećanjem iskorijenjenosti. Posvećena „seoskom učitelju“, ova pjesma nosi u sebi ne samo ličnu tugu i usamljenost pojedinca, već i univerzalnu priču o onima koji su ostali neđe na marginama svijeta, služeći zajednici, a istovremeno bivajući sami. Kroz ritmičnu strukturu, kratke i direktne stihove, Azemović gradi osjećaj sablasnog prisustva prošlih vremena, neispunjenih snova i ljudi koji su se izgubili neđe na raskršću života. Noć u ovoj pesmi nije samo mrak ona je metafora unutrašnjeg preispitivanja, teskobe, ali i osluškivanja onoga što neprestano odjekuje iznutra.

Pjesma počinje pitanjem:

„Ko me to svu noć zove iza prozora“

Već u prvim stihovima Azemović postavlja okvir pjesme pjesnički subjekt ne spava, on osluškuje, pokušava da prepozna glasove koji mu dolaze iz noći. Prozorsko okno postaje granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, između sigurnosti sobe i nepoznatog, tajanstvenog svijeta koji noć nosi sa sobom. Glasovi koji ulaze u san su „nedovoljno obojeni“, nejasni, neprepoznatljivi, kao da pripadaju nekom davnom vremenu ili su samo odjeci prošlih dana. Ovaj motiv sugeriše da je pjesnički subjekt zarobljen, nesiguran da li su ti glasovi stvarni ili su samo dio njegovog sopstvenog unutrašnjeg monologa.

„Ko me to zove iz vjetra“

Vetar je u Azemovićevoj poeziji čest simbol promjene, prolaznosti, ali i glasova koji dolaze iz daljine. On nosi sudbine i sjećanja, donosi slike onih koji su otišli, ali ih pjesnik još uvek osjeća bliskima.

Sledi niz motiva koji oslikavaju sve ono što je izgubljeno, ono što pjesnički subjekt osjeća kao deo svoje prošlosti i tuge:

„Zemljaci iz tuđine“ – aludira na iseljeništvo, na one koji su otišli daleko, u svijet, u potrazi za boljim životom, ali su ostavili prazninu u domovini.

„Rodbina odvojena“–razdvojenost porodice, osamljenost, fragmentisanost nekadašnje bliskosti.

„Nenađena djevojka, nerođeni sin“ – simboli neispunjenih životnih planova, propuštenih ljubavi, mogućnosti koje su ostale samo u sjećanjima.

„Gladne ptice, neutješni siromasi“– slike oskudice, ne samo materijalne, već i duhovne, slike ljudi koji nisu pronašli svoje mjesto u svijetu, koji su ostali gladni nečega što im život nije dao.

„Nenađeni zavičaj“ – možda najpotresniji stih, jer implicira da se zavičaj više ne može pronaći, da on postoji samo u sjećanjima, ali više ne u realnosti. Ovo je poseban pjesnički motiv kod autora koji pišu o migracijama i iskorijenjenosti đe je zavičaj često neuhvatljiv, izgubljen među vremenima i prostorima.

„Nenapisane pjesme“ – simbol neostvarenog stvaralaštva, neizgovorenih misli, neispunjenih umjetničkih potencijala koji su ostali zarobljeni u pjesniku.

Ovim nizom slika, Azemović ne prikazuje samo pojedinačnu sudbinu pjesničkog subjekta, već sudbinu cijelog jednog prostora i vremena – sudbinu onih koji su ostali, onih koji su otišli i onih koji su zauvijek izgubljeni.

U završnom dijelu pjesme dolazi do važnog pitanja:

„Da li se to pričinjavaju glasovi mojih đaka

ili si ti to došao, prijatelju,

da me liječiš od samoće?“

Pjesnik ovđe dostiže vrhunac unutrašnje dileme da li su svi ti glasovi samo plod njegove mašte, njegovih sjećanja, ili je neko zaista tu neko ko bi mogao razbiti samoću? Motiv „glasova đaka“ sugeriše da je pjesnički subjekt možda učitelj, osoba koja je život posvetila prenošenju znanja drugima, ali je ostala sama. Ovaj detalj daje pjesmi još dublju dimenziju učitelj je simbol onoga ko daje, ko oblikuje budućnost, ali često ostaje zaboravljen, prepušten samoći. Završni stih, u kojem se subjekt obraća prijatelju, donosi poslednju nadu da možda postoji neko ko će mu pružiti ruku, izliječiti ga od samoće. Međutim, sama struktura pjesme i njen ton sugerišu da taj prijatelj možda ne postoji, da je on samo još jedna sjenka u noći, još jedan glas iz prošlosti.

“Samačka noć“ je pjesma o neizrecivoj usamljenosti, o osjećaju iščezavanja u tišini noći. U njoj Azemović kombinuje realne slike sa metafizičkim motivima, brišući granicu između sna i jave. Njegov pjesnički subjekt nije samo pojedinac, već arhetip svih onih koji su ostali usamljeni među sjećanjima, svih onih koji su nekada imali nekoga, ali su sada ostavljeni samo vjetru i tami. U tome je sličan Meši Selimoviću, čiji junaci, poput Ahmeta Šaba iz Derviša i smrti, žive u sopstvenim mislima, boreći se sa sjećanjima koja su jača od stvarnosti. Takođe, ova pjesma se može uporediti sa Andrićevim vizijama kasabe u Na Drini ćupriji – mestima u kojima se osjeća neizbježan protok vremena i gubitak svega što je nekada bilo važno. Azemovićeva Samačka noć nije samo pjesma o jednom učitelju u nekoj zaboravljenoj kući to je pjesma o svima koji su ikada osluškivali noć i pitali se da li im se samo pričinjavaju glasovi ili je neko zaista tu, makar kao sjenka iz prošlih vremena.

 

ISTO TIJELO

Ovo isto tijelo

rađalo se i umiralo

ovo isto tijelo

razna imena nosi

krunu su mu stavljali

na krst razapinjali,

na vatru spaljivali,

u molitvama spominjali,

jezik zbog riječi kratili,

riječi mu u zlo okivali.

 

Ovo isto tijelo prah

u dubinama zemlje,

besmrtno sjeme u utrobi žene,

diže se do zvijezda bez granica,

spušta se do svojih bezdanica.

 

Ovo isto tijelo će proći,

ovo isto tijelo će ostati,

ovo isto tijelo će ponovo doći.

VJEČNO TIJELO ISTORIJE I IDENTITETA

Zaim Azemović u pjesmi “Isto tijelo“ iz istoimenog ciklusa stvara poetsku meditaciju o neprekidnom krugu postojanja, prolaznosti i trajnosti, ali i o identitetu koji, uprkos mijenama kroz istoriju, ostaje neizbrisiv. Ova pjesma na suptilan, ali snažan način aktuelizuje pitanje bošnjačkog identiteta, ne postavljajući ga eksplicitno, već ga upisujući u tijelo koje je kroz vrijeme doživljavalo transformacije, nosilo različita imena, bilo progonjeno i veličano, ali nikada zaboravljeno.

Već u prvim stihovima pjesnik predstavlja misao:

“Ovo isto tijelo rađalo se i umiralo

ovo isto tijelo razna imena nosi.“

Tijelo ovđe nije samo fizičko biće pojedinca, već je simbol naroda, kolektivnog postojanja koje je bilo izloženo iskušenjima, preobražajima i nepravdama. Azemović izbjegava direktne etničke odrednice, ali kroz sljedeće stihove čitamo istorijsku sudbinu naroda koji je kroz stoljeća trpio pritiske, bio razapet između različitih sila i kultura, i neprestano morao da potvrđuje sopstveni identitet.

“Krunu su mu stavljali

na krst razapinjali,

na vatru spaljivali,

u molitvama spominjali,

jezik zbog riječi kratili,

riječi mu u zlo okivali.“

Ovi stihovi nose duboku simboliku, prikazujući tijelo kao istorijski subjekt koji je bio i slavljeno i ponižavano, i moćno i ranjivo. Kruna sugeriše vrijeme kada su Bošnjaci imali političku snagu i vlast, ali razapinjanje i spaljivanje ukazuju na represiju, na stradanja kroz koja su prolazili pod različitim režimima. Posebno je značajan motiv jezika i riječi – ono što određuje identitet, ono što se može smatrati najsnažnijim simbolom narodnog postojanja. Kroz istoriju, bošnjački jezik i kultura su bili osporavani, zatirani ili potiskivani, a pjesnik upravo kroz ovaj segment oslikava borbu za očuvanje tog identiteta.

Drugi dio pjesme uvodi slike koje sugerišu dualnost – prolaznost i vječnost, smrt i ponovno rađanje:

“Ovo isto tijelo prah

u dubinama zemlje,

besmrtno sjeme u utrobi žene,

diže se do zvijezda bez granica,

spušta se do svojih bezdanica.“

 

Ovđe Azemović prelazi iz konkretne istorijske slike u univerzalniju metaforu o životu i smrti, o tijelu koje nestaje, ali koje se iznova rađa. „Besmrtno sjeme u utrobi žene“ označava trajanje naroda, neuništivost identiteta koji se prenosi sa generacije na generaciju. Dok se tijelo može sahraniti, dok se može poništiti fizičko postojanje, ideja, kultura i sjećanje ostaju vječni.

Završni stihovi donose moćnu mantru opstanka:

 

“Ovo isto tijelo će proći,

ovo isto tijelo će ostati,

ovo isto tijelo će ponovo doći.“

 

Azemović ovđe dostiže vrhunac lirskog izraza, nudeći istovremeno pomirenje sa prolaznošću i potvrdu neuništivosti. Ono što prolazi, ne nestaje, ono što ostaje, mijenja oblike, ono što se vraća, nije isto, ali nosi isti duh, istu suštinu. Ovi stihovi mogu se čitati i u kontekstu istorijskih ciklusa – Bošnjaci su kroz istoriju gubili svoju državnost, bili su potisnuti, ali su se uvijek vraćali, uvijek iznova potvrđivali svoje postojanje. Azemović u Istom tijelu koristi univerzalniji, metafizički izraz, ali u osnovi ostaje ista poruka – narod može biti potlačen, ali ne može biti uništen, jer ono što ga čini narodom nije samo teritorija, već i jezik, kultura, duh i neuništiva potreba za opstankom.

Pjesma “Isto tijelo“ Zaima Azemovića nije samo pjesma o tijelu kao fizičkom obliku, već o tijelu kao metafori naroda, o njegovoj neprekinutoj niti postojanja. Kroz jednostavne, ali moćne stihove, pjesnik otkriva dublju istinu o identitetu – on nije vezan za jedno ime, jednu epohu ili jednu formu, već za neprekidni tok historije u kojem se, bez obzira na promjene, uvijek vraća u svom izvornom obliku.

SLUGA SIROMAŠNIH

 (Piscu š. Muhamedu Užičaninu, pogubljenom zbog slobodoumlja 1750. godine kod Rožaja)

 

Propištala od zuluma sirotinja,

a ti pred janjičarima silnim

ustao protiv nasilja.

 

Da ne potežeš mačeve pravde

potrebne narodima svim

opljačkaše ti i spališe knjige

 

Na progonstvo iz Užica osudiše

i dušu smišljahu da ti uzmu

kao da je ona poklon njihov.

 

U sporu ko da klekne pred kim

ti u poslanicama paši napisa:

“Neka sila klekne pred učenim!“

 

SLUGA SIROMAŠNIH POEZIJA OTPORA I IDENTITETA

 

Poezija Zaima Azemovića predstavlja izuzetnu sintezu istorije, identiteta i univerzalne ljudske borbe, smještene u kontekst bošnjačke i šire balkanske književnosti. Njegova pjesma “Sluga siromašnih“, iz ciklusa “Isto tijelo“, svojim simboličkim i metafizičkim značenjem nadilazi jednostavne pjesničke forme i postaje snažan iskaz o trajnosti naroda, otporu i neuništivosti identiteta. Azemović nije samo pjesnik koji tematizuje prošlost, već je i hroničar ljudske istrajnosti, onaj koji kroz slike potlačenih, spaljenih knjiga i pogaženih prava gradi snažan most između istorijske konponente i savremenog trenutka. Ovđe analiziram kako Azemović u svojim stihovima gradi priču o istorijskom kontinuitetu, nepravdi i snazi duha, postavljajući univerzalna pitanja o sudbini naroda i pojedinca u vrtlogu vremena.

Pjesma “Sluga siromašnih“ donosi snažnu sliku borbe pojedinca protiv nasilja i nepravde, pri čemu se subjekt suprotstavlja janjičarima i sistemskoj represiji. Kroz stihove:

„Propištala od zuluma sirotinja,

a ti pred janjičarima silnim ustao protiv nasilja.“

Azemović jasno oslikava odnos između potlačenih i tlačitelja, naglašavajući hrabrost onih koji se bore za pravdu. Njegov lirski subjekt nije samo posmatrač istorije, već njen aktivni sudionik  onaj koji, uprkos silini moći koja mu se suprotstavlja, ne pristaje na ćutanje. Ovaj motiv otpora i suprotstavljanja zlu može se uporediti sa sličnim lirskim strategijama Maka Dizdara, đe pojedinac, iako nemoćan pred silom, simbolizuje neuništivi duh naroda. U Dizdarovoj poeziji često srećemo figure otpora, likove koji se opiru sudbini ili čija su tijela metafora naroda koji odbija da se pokori – upravo taj element vidimo i kod Azemovića.

Kroz naredne stihove pjesme, Azemović dodatno produbljuje ideju borbe za pravdu:

 

„Da ne potežeš mačeve pravde potrebne narodima

svimopljačkaše ti i spališe knjige.“

Ovđe pjesnik povezuje pravdu sa znanjem, pokazujući da je obrazovanje jednako važno kao i oružani otpor. Spaljivanje knjiga simbolizuje pokušaj brisanja identiteta i istorijskog sjećanja čin kojim se osim tijela, nastoji zatrti i sama svijest o postojanju jednog naroda. Ova simbolika je posebno snažna u kontekstu bošnjačkog identiteta, jer se kroz istoriju često pokušavalo osporiti njegovo kulturno i duhovno nasljeđe. Azemovićeva pjesma ovdje evocira i slike iz proze Meše Selimovića, posebno iz Derviša i smrti, gdje je znanje moćnija sila od mača, ali i opasnija jer ugrožava one koji žele da vladaju silom.

U završnim stihovima:

 

„U sporu ko da klekne pred kim

ti u poslanicama paši napisa:

neka sila klekne pred učenim!“

Azemović dostiže vrhunac pjesničke misli. Poruka nije samo otpor nepravdi, već i uzdizanje znanja i obrazovanja iznad sile. Ovakav stav podsjeća na filozofiju prosvetiteljstva, đe se intelektualna moć suprotstavlja tiraniji. Međutim, ovđe je ta ideja dodatno obogaćena istorijskim kontekstom kroz sliku paše i poslanica, pjesnik oživljava vrijeme kada su riječi bile oružje, kada su učenjaci mogli stati rame uz rame sa vladarima, ne zbog vojske kojom su raspolagali, već zbog znanja koje su posjedovali. Ovaj završetak pjesme nosi duboku simboliku sila je prolazna, ali znanje ostaje. Narodi koji gube oružje mogu se ponovo uzdići, ali oni koji izgube jezik, kulturu i pismenost nestaju u istoriji. Zato Azemovićeva poruka nije samo lirskog karaktera, već ima i snažnu društvenu, pa čak i političku dimenziju.

Zaim Azemović u “Slugi siromašnih“ iz ciklusa “Isto tijelo“ postavlja temeljnu dilemu postojanja naroda kroz vrijeme  kako ostati vjeran sebi uprkos svim pritiscima? Njegova poezija nije samo umjetnički iskaz, već i svojevrsni dokument o borbi, otporu i upornosti. Kroz metaforu tijela, on nas podsjeća da snaga jednog naroda ne leži samo u teritoriji ili političkim okvirima, već u jeziku, kulturi i neuništivoj potrebi za opstankom. Pjesma “Sluga siromašnih“ može se uporediti i sa stihovima Abdulaha Sidrana, koji u svojim djelima često tematizuje sudbinu običnog čovjeka u kontekstu velikih istorijskih previranja. Dok Sidran u svojoj zbirci “Sarajevskom tabutu“ slika pojedinca satjeranog u ćošak istorije, Azemović u “Slugi siromašnih“ slavi otpor tog istog pojedinca, dajući mu snagu da se suprotstavi. U oba slučaja, riječ ostaje posljednji bastion slobode – neuništiva, čak i kada su knjige spaljene i ruke vezane. U tom smislu, Sluga siromašnih nije samo pjesma – to je manifest o istrajnosti, hronika vječne borbe i testament jedne nepokorene duše. Azemovićevi stihovi ne oslikavaju samo prošlost, već i sadašnjost, a njihova poruka ostaje jednako važna i danas, jer pitanje identiteta, pravde i borbe za istinu nikada ne gubi na aktuelnosti.