Piše: Zoran Majski  

Dok mi je dragi prijatelj cinično predlagao da diogenovski nabavim fenjer i krenem u potragu za Srbima u Crnoj Gori koji ovih dana osjećaju stid, intelektualno i nacionalno poniženje, ošamareni činjenicom da su, u skarednoj trinaestojulskoj mobilizaciji srpstva primat dobile individue kojima je osnovna stvaralačka osobenost necivilizovani antiintelektualizam, beznadežno umotan u pseudo umjetničku formu, a najveći kreativni domašaj ozloglašena sprega starosvatovskog mudrovanja i vjetrenja, nijesam odustajao od te, kako on reče, zaludnje samoobmane, vjerujući da ipak postoje i da će se oglasiti – prije ili kasnije.

Nemoćan da se oduprem utisku da je dodjela prestižne nagrade svedena na počasni tretman u seoskom okupljanju oko rakijskog kazana, gdje, ako mene pitate, i rakiju – a i kazan –  ni krive ni dužne uvodimo u kontekst koji ne zaslužuju, ipak sam istrajavao u nadi da će se pojaviti makar neko ko će reagovati na ovo nacionalno poniženje i javno reći da se radi o blamaži koja za Srbe u Crnoj Gori predstavlja crvenu liniju i – pa neka bude i uz bre – odlučno i hrabro podviknuti: e sad je dosta. I evo, još tvrdoglavo čekam, spreman da istrajavam i dalje, iako me ovaj moj prijatelj svakoga jutra ironično propituje: ima li što novo?

Nije zato samo tema što je sve Andrija Mandić, nedostojni predsjednik Parlamenta, spreman da priredi Crnoj Gori i svemu crnogorskom, dok, raščerečen ličnim strahovima i preuzetim obavezama, efikasnije od bilo kojeg tužioca, ipak, skoro pa dnevno, izvodi dokaze koji upućuju na ono što je oduvijek bilo jasno – u Crnoj Gori je na djelu permanentni državni udar.

Ne manje važno je postaviti pitanje do kada će se Andrija Mandić, uz asistenciju postavgustovskih političkih struktura, izrugivati  sa srpskim korpusom u Crnoj Gori – dakle svima onima koji su te večeri bili svjesni poniženja, a ipak su otćutali, vjerujući da ih i ova nacionalistička kič parada štiti od zlih Crnogoraca, koji bi da im uzurpiraju njihovo poimanje Crne Gore, što god to značilo.

Tačku na zločin, učinjen te večeri prema svojoj državi i građanima, stavila je ostrašćena partijsko- bezbjednosna kamarila u nastajanju, koju zloslutno formira i nad njom gazduje Aleksa Bečić. Nasrćući policijskim kordonima i hemijskim sredstvima na okupljene građane, koji su u malom broju i bez objektivne mogućnosti da ugroze ovo brukanja Crne Gore, željeli skrenuti pažnju da je u toku realizacija necivilizovanog blaćenja najvažnijih državnih  tekovina, dokazali su što je osnovni cilj zakonski neutemeljenog, a populistički zvučnog vetinga Alekse Bečića. Naravno, tako je očigledno da je u toku stvaranje lojalističke bezbjednosne strukture, homogenizovane da bude efikasna logistika projektima svojevrsne implozije naše države i društva, koja se sve intenzivnije očituje u nazadnim, antidržavnim i građanski neosviještenim istupima lojalista Aleksandra Vučića, formatiranim da kapilarnim političkim prisustvom realizuju najodvratnije agende. Šta se tu još može dodati posle večeri u kojoj smo svjedočili državnom poniženju u kojem su naše najznačajnije priznanje – Trinaestojulsku nagradu – primitivno, i bez elementarne svijesti o posljedicama, dodijelili parolašima i provincijalnim dangubama, pretvarajući je u još jedno sredstvo kojim se nagovještava etnofederalizacija Crne Gore. I sve to pod patronatom jedne od najvažnijih državnih adresa.

Ovaj bljutavi pokušaj sahrane temeljnih vrijednosti države Crne Gore je svojevrsna pokazna vježba stvarnih ciljeva ove bratije, neuvjerljivo relativizovana jasno čitljivim batrganjem Andrije Mandića i nesrećnih laureata, svjesnih potrebe da se pred međunarodnim svjedocima predstave kao pomiritelji, kojih uzgred budi rečeno nije bilo ni u tragovima, ako zanemarimo ambasadora Republike Srbije, kome je taj kontekst, bio i ostao, apsolutno nepotreban. To jadno i neiskreno dodvoravanje nije moglo sakriti njihove prave ciljeve.

Pogotovo to nije moglo očigledno odsustvo državnog vrha, koji je, u duhu već preuzetih obaveza, izbjegao, čak i za njih, blamantno učešće u besprizornom omalovažavanju najznačajnije državne nagrade. Vjerujem da je to odsustvo bilo više rezultat običnog političkog kalkulanstva, nego li neslaganje sa estetskim posrnućem, nacionalnim hegemonizmom i brutalnim revizionizmom koji smo vidjeli na djelu, pod strogim okom srpskog klera iz prvog reda, koje Mandić, sve da je htio, nije smio da ne uvaži počasnim mjestom u obraćanju prisutnima. Upravo taj izostanak najvažnijih državnih adresa nagovještava unutrašnju konfuziju crnogorske vlasti, a prenijela se i na prijem koji je povodom 13. jula  organizovao predsjednik Crne Gore, u čemu, između ostalog, treba tražiti razloge sve težeg i sve očiglednijeg srljanja iskusnog i uobičajeno lukavog Andrije Mandića, dok manirom svog nalogodavca Aleksandra Vučića, nacionalnom homogenizacijom nagovještava u što bi mogla da se pretvori Crna Gora, ako bi se obistinile sve češće, za sada samo špekulacije, da se priprema stanovita promjena u Vladi Crne Gore koja njegovoj politici, a ni njemu lično, ne bi donijela ništa dobro. Strah je izrazitiji jer bi takve okolnosti možda revitalizovale i neka nedovršena pitanja oko državnog udara

E to su strahovi, a znamo da bokser na konopcima može opako da udari. Zato je i prisutna strepnja koju Mandić vješto plasira, dok provocira strpljenje građanske Crne Gore, urbi et orbi šaljući signal da se Crna Gora može pretvoriti u poprište, koje svojim liderstvom i uticajem, poput vučićevski lažnog stabilokrate, pred eventualnim naletima opšteg ekstremizma, jedino mirnim može održati on i njegova politička struktura. Za to vrijeme proizvodnjom kriznog patriotizma i sabornosti, svaka normalnost koja bi došla iz srpskog korpusa u Crnoj Gori, uz asistenciju uslužnih medija Aleksandra Vučića, predstavlja se kao izdajstvo nacionalnih interesa.

Nije realno da u Crnoj Gori nema Srba koji će prepoznati da se njihovom budućnošću igraju najgori među njima, predstavljajuću taj užas od nazadnjaštva kao pravednu i iskrenu borbu za prava navodno ugroženog Srpstva. Upravo suprotno! Ovo je samo i jedino borba za dominaciju političkih kreatura koje ispunjavaju strategiju Aleksandra Vučića, čiji su voljni ili nevoljni taoci i prirepci. Ako je EU cilj da integracijama pacifikuje Zapadni Balkan, to neće učiniti orbanizacijom Crne Gore u kojoj dominira liderstvo Andrije Mandića, pogotovo ne institucionalno –  teritorijalnom raspodjelom, dok se  od države stvara provizorijum, kojim ne vladaju institucije, već lojalistički i partijski koalicioni ključ.

U nadi da su ovo tako očigledne stvari i da intelektualno i društveno ostvareni Srbi u Crnoj Gori ovo vide i osuđuju, još iščekujem njihov valjan otpor ovom zlu, koje nam svima podjednako donosi nespokoj, bili Srbi, Crnogorci ili neko treći. Pa neka mi se pomenuti prijatelj ruga koliko mu drago.