Žderanje na (pro)slavi policijskog biber spreja

Piše: Slavko Mandić

Ljubim ruke šjor bradati od mantije pope, odzvanjale su zaklete zakletve srbijanskih političara na privremenom radu u Crnoj Goru ispred Vile Gorica. Uz ritualno cjelivanje ruke Joanikija II, helikopterom ustoličenika, jer džadom mu Cetinjani nijesu dali ni da se primarne Kruševom ždrijelu i Dražinog izaslanika s onoga svijeta,  zakletog Vučićevog vojvode od parlamenta, počeli su kokardaši slavu povodom nezakonite dodjele Trinaestojulske nagrade. Ne bi oni umjeli da je dijele zaslužnima, jer u njihovim redovima,  iz kojih crpe lažne laureate,  takvih jednostavno nema.
Naravno, znaju to beštije Aca Srbina, pa im je u fokusu u noći slave vlastitog poraza na dnevnom redu raskubanje koljenica i papaka svih rasa iz fonda jedinstvenog koalicionog papka Jokaša. I dok su popovi  u stavu mirno, zajedno sa četničkom bratijom  klanjali partizanima antifašistima, drug Rozi je oko trpeze trčao počasni krug. Čuo se lom krmetine  daleko do ispod kapije otete Vile Gorica, đe je Ljaljova policija nad  mirnim i hrabrim crnogorskim mudrim glavama dokazivala “vlastito čojstvo i poštenje”, sipajući im u oči zloćudni biber sprej. Bijedo ljudska, da te bog ubije, pjesmom bi im zahvalio narodni guslar, nastavljajući pokaznu storiju o takvima Njegoševim stihom: …kome zakon leži u toplu,  tragovi mu smrde nečovješstvom…

Na slavi soptvenog poraza, opet je dominirala laž kao srpska potreba, kako je njihovo činodejstvovanje definisao poodavno Dobrica, opšreprihvaćeni otac nacije toga doba. Vojvoda ni prije nije umio istinu da zbori, a tek sad kad je vlast mu takvo neko slovo ne nalazi puta ni načina. Laž, prevara  falcifikat, podmetanje, izvrtanje istine, besramni pokušaji otimačine svega crnogorskog, i svašta još što je na štetu Crne Gore, govore o takvom se tumači “Kuće bezkućnika” radi. Zato mu se 13. jul pričinja kao šansa koja će mu konačno ostvariti snove da taj veliki datum na silu uđene sve što se u četničkom brlogu valjalo tih godina herojske partizanske borbe za slobodu Crne Gore. Jer, tice znaju, a istorijski fakti kazuju da su antifašisti bili partizani, odvažni i hrabri, junaci koji neprijatelju mrskom nijesu htjeli dat ni pedalj  zemlje svoje. A ovi drugi, vojvodini kokardovići, oduvijek su bile sluge pokorne, neprijateljevi potkazivači i izdajnici svoga naroda. To nije bila kraljeva vojska, kako bi cetnički vojvoda htio svojima da zamijeni biografije, već bezumna Banda krvoloka i zlikovaca koji nose zasluženo ime domaćih izdajnika, kvisliga i dostojnih  slugu nacističkih zavojevača.
I nije bila vojska no crne horde zlokobne, zna to vojvoda  ali želi da vjeruje da ne zna omladina što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu. Pa im pogano servira lažavinu da je to bo bratoubilačka pogibija. To je bila partizanska borba crnogorskih partizana protiv Hitlerovih fašista,  domaćih četnika  i svih ostalih prirepaka  koje su na svoje udarili.
Ali, nije to vrhunac sarkazma. Vojvoda od parlamenta, kome pristaje ponajprije iskopavanje oružja i nekažnjeni javni poziv  za novi udar na svoje zemljake, prijatelje, kumove i rod rođeni, izazvao je vrhunac divljenja kod njegove lične publike koja se davila u pečenoj krmetini na slavi za neslavne laureate.. Za još nenapisanu knjigu ovaj skupštinski tajnovidac, je u Bećirovom još nenapisanom “djelu” ’Kuće beskućnika’ za koje je nezakonito nagrađen,prepoznao koliko važni negator Crne Gore prodire u dubine ljudske duše i oslikava našu stvarnost na način dostojan najvećih imena srpske književnosti. Fenomenalno, zaista. Duboka duša dubokog dvojca u dubokoj državi. Ovaj pitomac raznovrsnih Metodija i Jovanikija  metodama rusko srpske laži, prevara i falsifikatata i svirepe bezdušnosti uspio je u Bećiru pronaći dušu, koju  ni on sam nije znao da ima. I nema, ali mu je ova mrtva duša bijednog cinika namjestila da je inađe, i nju i preko 14.000 eura, što je i od duše važnije.

Nevidljive stelt  Demokrate  i slični joj  PES, uz “pricipijelne” manjine, nijesu bili na četničkoj bogougodnosti (jer su imali važnu biber policijsku zadaću). Bili su na novoj verziji krmenijade i zidarsko, što priliči vojvodi i njegovim hormonima.  Kao i onda kad su pekli prasca u šatorskom  naselju ispred Skupštine cio mjesec a današnji ih puštali da se demokracija ne naljuti.
Pa se neko pita otkud Vučku ideja za šatorski Ćacilend. A od Aca Srbina evo nama uvezene policijske brutalnosti.
Ko ne plati na mostu, zna se, platiće na ćupriji.