Crnogorskim jezikom ne pozivaju se paravojne formacije

Crnogorski jezik nije nametnut, nego uspostavljen u skladu s realnošću. I upravo zato smeta. Jer je dokaz da se državni identitet može temeljiti na nauci, a ne na kultu mitova. Da razlika ne mora da bude povod za sukob – već prostor za slobodu

Sonja Orlandić

Za poslanicu Jelenu Božović crnogorski jezik je „nakaradan“, „nametnut“ i „varijanta srpskog jezika“. Riječi vrijedne svakog truda da Trinaestojulska nagrada ostane u rukama onih koji dijele ovakve uvide i koji bi, da mogu, 13. jul najradije pretvorili u parastos.

Gospođa Božović je, podśetimo, završila studije srpskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Kragujevcu, što bi podrazumijevalo bar osnovno razumijevanje savremenih lingvističkih principa. A među njima je temeljno polazište: ne postoje „nakaradni jezici“. Jezik se, još od Sosira, ne posmatra kao zbir statičnih pravila, već kao dinamičan sistem razlika u upotrebi i značenju, ukorijenjen u konkretnim društvenim praksama.

Edvard Sapir, pretpostavljam da ga profesorici ne treba posebno predstavljati, davne je 1921. odbacio ideju da je moguće rangirati jezike po vrijednosti: „I jednostavni i složeni tipovi jezika, s neodređenim brojem varijacija, mogu se govoriti na svakom mogućem stupnju kulturnoga razvoja. Što se tiče jezične forme, Platon hoda zajedno s makedonskim svinjarom, Konfucije s lovcem na ljudske glave iz Asama.“

Nazvati crnogorski jezik „nakaradnim“ nije ni stručno, ni tačno, ni prihvatljivo. To je, međutim, jasan pokazatelj nerazumijevanja osnovne ideje lingvistike: da su svi jezici jednako legitimni izrazi ljudske sposobnosti da misle, govore i oblikuju svijet. No, takvo osporavanje nema veze ni s naukom ni sa strukom, već s potrebom da se ospori sve što ne ide pod jednu ideološku kapu, onu čupavu.

Upravo ono što poslanica Božović pokušava diskreditovati jeste ono što savremena lingvistička nauka ističe kao vrijednost: da je crnogorski standard oblikovan uvažavanjem govorne prakse u Crnoj Gori, s punom sviješću o gramatičkim specifičnostima, ali i nasljeđem srpskohrvatskog jezika koji je dugo bio u službenoj upotrebi.

Crnogorski jezik nije svetinja, ali jeste distinkcija. I to ne ona koja nosi pušku, nego riječ

Drugim riječima – crnogorski nije nametnut, nego uspostavljen u skladu s realnošću. I upravo zato smeta. Jer je dokaz da se državni identitet može temeljiti na nauci, a ne na kultu mitova. Da razlika ne mora da bude povod za sukob – već prostor za slobodu.

Crnogorskim se jezikom ne poziva na oružje. Za razliku od politike koju Božović zastupa – a koja je, podśetimo, prijetila iz skupštinske klupe paravojnim jedinicama koje će „znati što im je činiti“ – crnogorski jezik se ne brani formacijama. Njega ne čuvaju kolone, već njegovi govornici i govornice.

Zato je i postao meta. Niti se pokorava niti traži poslušnost.

U istom duhu osporavanja jezika danas se pokušava izvršiti i simbolička demontaža Trinaestojulske nagrade. Nagrada koja je nekada slavila slobodu, antifašističku borbu i narod koji je ustao protiv okupatora, sada se pokušava pretvoriti u priznanje onima koji negiraju samu osnovu te borbe: identitet i ideju da Crna Gora pripada njenim građanima.

Crnogorski jezik nije svetinja, ali jeste distinkcija. I to ne ona koja nosi pušku, nego riječ. Ne crta mete, već se čuje na svakom koraku države Crne Gore i zapisuje u knjigama. Ne podvikuje, ne prijeti, ne poziva „one koji znaju što im je činiti“ – nego govori. Mirno i slobodno!