Kruševo ždrijelo: Strašilo je slušat što se radi!

Piše: Goran Sekulović

Ima nekih pojava i događaja u društvu (a dojava i odgođaja za autoritarnu, neodgovornu i bahatu vlast!), koji bez obzira na sve njegove podjele i unutrašnjee animozitete i konflikte, dotiču u najdubljoj ljudskosti i čovječnosti njegov cjelokupni supstrat i sve njegove građanke i građane. Bez ikakve sumnje to je slučaj sa dva nezapamćena zločina na Cetinju, od kojih se prvi desio evo uskoro tri godine, a drugi na samom početku ove godine.

Krupni događaji kao Rubikoni se obično tako ‘’definišu’’ i u javnosti predstave, da je poslije niih sve ostalo ‘’samo’’ – Istorija. A ona je kažu učiteljica života. U slučaju dvije ogromne i do kraja nesagledivo bolne cetinjske

tragedije, neprikosnovena je činjenica da se to nije desilo, isključivo zahvaljujući autokratskoj, neodgovornoj i bahatoj vlasti, jer, kako je rečeno u najnovijem obraćanju javnosti organizatora i učesnika blokada i protesta na Kruševom ždrijelu, ne bi bilo drugog masovnog zločina da se usvojio onda kada su isti predlagali ‘’ ‘Markov i Mašanov zakon’, zakon koji bi značio život, sigurnost, red i odgovornost.’’

Nije odavno u našoj javnosti stvoren i obznanjen ozbiljniji, društveno senzibilniji, odgovorniji i strateškiji, a ljudskiji i čovječniji, etičniji, pošteniji, univerzalni program obnove naše ukupne crnogorske prije svega duhovne zajednice, svega onoga što nas i čini onim što jesmo, bez obzira na sve druge pripadnosti, na sva  druga osjećanja i pogled na svijet

bilo kojeg pojedinca u našoj zemlji, koje su plod i proizvod lepeze raznovrstnih antropoloških, etničkih, istorijskih, etičkih, kulturoloških i inih uslova, situacija i (ne)ograničenja našeg ukupnog ontološkog bivstvovanja i postojanja na ovom grubom, ‘’posnom tlu’’, o kome je pisao i sveti Petar cetinjski. Takav je ovaj program i javni poziv – upućen što bi se reklo vlastodršcima i njihovoj namjeri da ućutkaju glas bola, bola tako ljudskog, čovječnog, glas slobode, nezavisnosti duha, razuma, glas duboke tuge i savjesti ljudske – zato što je nastao iz dakle najdubljeg mogućeg ljudskog bola i iz najdubljeg saznanja da se život ipak, uprkos svemu i uprkos vječnom neprebolu, mora nastaviti dalje, a da se jedino što se može ‘’vratiti’’ poslije takve dvije tragedije nalazi u nadi, želji i volji, koja se evo vlasti i predočava i predlaže, da se nešto isto ili slično nikada više i nikome ne ponovi.

A kako vlast odgovara na ovaj neizmjerni ljudski vapaj nastao u stradalništvu nepojmljive ljudske žalosti i tragedije? Tako što namjerava da donese zakon koji bi drastično kažnjavao sve one koji bi se drznuli da svoj bol, svoju tugu, stav, svoju tragediju, svoje mišljenje, svoj poziv na empatiju – ne zbog puke empatije već empatije i solidarnosti u funkciji organizovanja društva da se u budućnosti sve učini da se ništa isto ili slično ne ponovi – slobodno iskažu i učine predmetom javnog okupljanja, zborovanja, protesta, pobune, i svega onoga što spada u osnovna ljudska prava i slobode. Nevjerovatno je da već u startu, nakon početne najave jednog ovakvog diskriminatorskog i nedemokratskog zakona, nijesu reagovali iz Institucije Ombudsmana ili iz Institucije Predsjednika Crne Gore iz koje su, bez obzira na mnogo što-šta što je kod njih za objektivnu kritiku, ipak do sada ne rijetko i oštrije i glasnije kritikovali neke mjere i politike vladajuće većine čak i od same sadašnje opozicije (đe bi navi čas na uzbunu trebao da digne ‘’sve živo’’  njegov savjetnik za ljudska prava i slobode ako uopšte takav postoji, a ako postoji ako mu je takvo nešto uopšte i ‘’u opisu posla’’!?)  Nevjerovatno je da jedna vlast, u cjelini gledano, bez obzira na njenu u osnovi klerofašističku komponentu – jer ju je osnovala i iznjedrila Srpska pravoslavna crkva sa upravo jednim takvim ‘’bagažom’’ i iz ranije i nedavne prošlosti, ali i sadašnjosti – dozvoljava sebi da se ponaša na isti, sličan pa čak i mnogo gori način, od one prijašnje, ranije vlasti, koju je dok je bila opozicija s pravom optuživala, barem u tom dijelu, da je bahata i ogrezla u neodgovornosti, jednoumlju i uskraćivanju ljudskih prava i sloboda. Da, bahatila se ranija DPS-ovska vlast – i to kako se primicala svom kraju sve više, teže i očiglednije – ali se i sadašnja itekako bahati, čak bahati i preko bahaćenja, i to će dakako građani kad-tad ocijeniti i kazniti, baš kao i one prethodne vlastodršce, ma kako se sadašnjim vlastodršcima činilo da će biti vječno na vlasti. Prosto, demoni zla, autokratije, korupcije, nasilništva, nedodirljivosti, otuđenja, grabeži i svega drugog što prati svaku vlast od nastanka ljudskog roda, ne mimoilaze ni ovu, kao i, dakle, svaku, odnosno bilo koju vlast.

Ali, ovđe nije samo riječ o tome. Prosto je nezamislivo bilo, do sada makar, da se neko sa vlasti može na ovako jedan drastično neljudski, nečojski, agresivno-nasilnički i necrnogorski način (čojstvo prevazilazi etničke, nacionalne, vjerske i jezičke međe i pripadnosti, to je civilizacijski proizvod, jer moral je moral upravo zbog svoje univerzalnosti i svečovječnosti) odnositi na najveću ljudsku bol i najveću ljudsku tragediju koja je zadesila žitelje naše Prijestonice. Staviti katanac na takvu i toliku ljudsku bol, bol koja prevazilazi sve ideološke, političke i nacionalne, bilo koje, razlike i pripadanja, može samo neko ko ne samo da ne poznaje biće, srce i dušu Crne Gore i svih njenih građanki i građana ma kako se oni osjećali i iskazivali, već i neko ko čak ni sa svoga najužeg i najličnijeg materijalnog i vlastoljubivog interesa sebi ne misli i ne radi dobro, već samo ubrzava svoj politički i ‘’državnički’’ pad, da o etičkom i moralnom, duhovnom i ljudskom sunovratu i ne govorimo.

Nešto slično nije radio ni DPS, a bio je mnogo duže na vlasti, pa čak su aktuelni vlastodršci u Crnoj Gori prevazišli i svog mentora iz Srbije, koji se nije usudio, barem do sada, da nešto slično uradi. Da li je igra brojki u pitanju pa se našim vlastodršcima čini da se mogu praviti jakima i moćnima prema jednom malom broju ljudi naspram stotinama hiljada kojih je makar do sada bilo na protestima u Srbiji? Bilo je dakako i ovđe hiljade ljudi na protestima neformalne studentske grupe

‘’Kamo Śutra’’ koji su nastali kao izraz nemirenja sa neodgovornošću vlasti u slučajevima cetinjskih tragedija, nešto slično kao u Srbiji kad su studenti pozvali na bunt povodom tragičnog urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. U Crnoj Gori je vlast sa vladajućom sebi podređenom akademskom zajednicom u liku prije svega državnog Univerziteta, ali i svih drugih, privatnih univerziteta, sve učinila da se tim protestima učini kraj i u čemu je dakako i uspjela. Ovo je sada samo završni udarac naše ‘’moćne’’ vlastodržačke mašinerije. To pokazuje i što znači odstupanje i povlačenje, nestajanje buntovnog i protestnog duha, ustupanje tog prostora vlasti koja potom sistemski i sistematski ugušuje svaki takav i sličan mogući ‘’projekat’’ i onemogućava čak i u zametku sva slična dešavanja.

Vjerovatno će vlasti u Crnoj Gori sada vjetar u jedra biti i najnoviji događaji u Srbiji koji se odnose na očigledni, barem za sada, neuspjeh studenata da u konačnici odnesu pobjedu nad tamošnjom autokratijom i nedemokratijom i otvore neke optimističnije i evropskije dveri za cjelokupno srpsko društvo.

Međutim, ovđe se postavlja jedno suštinsko pitanje van svih političkih, ideoloških i nacionalnih podjela i pripadništava u Crnoj Gori. Da li je aktuelna ‘’crnogorska’’ vlast toliko ogrezla u bahatosti i neviđelu da je izgubila svaki ljudski kriterijum dobra i zla, onoga što je časno ili nečasno raditi, onoga zbog čega se nešto mora osuditi bez obzira ko ga donosi i bez obzira ko ga osuđuje, jer je riječ o univerzalnim dobrima i osjećanjima časti, ponosa i ljudskog dostojanstva, u koje se ne smije dirati i vrijeđati ga, a kamoli nasilno ograničavati, kažnjavati i javno mu se zapravo  rugati i promovisati ga kao antidruštveno i antidržavno zlo? Takvim predstavljati nešto što je potpuna, apsolutna suprotnost svemu tome, i na čemu se kao humanističkoj i moralnoj osnovi zapravo i mjeri prisustvo, obim, kakvoća i količina svega onoga što je zlo i destrukcija, mogu samo oni koji su već debelo i dobrano zadrigli, ogrezli i prešli u neljudskost, nečojstvo i zlodjelo iz kojega se dalje veoma teško izvaditi i iskobeljati, osloboditi i učiniti ipak i pored svega čovjekom i ljudskim bićem makar porijeklom iz ove naše Crne Gore koja je i opstala i danas upravo kao takva bitiše isključivo na tome što je takva kakva je, a to znači ona duhovna zajednica koja osuđuje svako nepoštenje, svaku besramnost, svako nečojstvo i svaku mrlju nemoralnosti i netičnosti!

Valjda će i u ovoj ovakvoj vladajućoj trenutnoj većini u Crnoj Gori da se nađe neko ko će ipak stati u odbranu svih ovih principa, u odbranu sebe i Crne Gore, u odbranu onih ljudi koji iz svog najdubljeg bola traže da se onemogući u budućnosti svako slično ili isto zlo i ništa više, i koji će odbaciti taj užasni zakon u pripremi kojim se ukida pravo na slobodu iskazivanja bola i ljubavi prema svojim najbližima. Valjda će naša nova Antigona – a obraćanje javnosti bolnika i vapajnika sa Kruševog ždrijela nosi snagu, poruku i duhovnu moć upravo ove vječne antičke tragedije – naći odziva u današnjim vlastima, makar samo kod nekih, jer za neke u njoj izgleda nažalost da povratka nema i da je njihovo opoziciono djejstvovanje bilo samo šminka da bi se dočepali vlasti i da se jednom za svagda, odnosno vječno u tom vršenju takve totalitarne vlasti zabranilo svakoj Antigoni crnogorskoj da žali i oplakuje svoje najbliže! Valjda će, opet se nadam, u toj velikosrpsko-klerofašističkoj s jedne i alabarsko-investiciono-šićardžijskoj frakciji s druge strane, naći neko ‘’treći’’, neko najrazumniji od njih ili mimo njih i reći ‘’Dosta!’’ bahatostima i neljudskostima tako očiglednim na pripremama oko donošenja zakona o drastičnom kažnjavanju javnog okupljanja i tzv. ‘’blokadera’’ puteva. Ako ne bude toga, ostaće nesumnjivo da je ova vlast bila ne jedna od već najnečasnija i najneljudskija vlast u istoriji Crne Gore.

Nijedna vlast nije vječna – uostalom ovo pitanje uopšte i ne dodiruje ideologiju, politiku i vršenje vlasti kao same vlasti – ali jeste vječno pitanje, kako poručuju Marko Miljanov i Njegoš, da li biti moralan i etički ispravan, ili amoralan, nečojstven, i neljucak. Kao ‘’Damaklov mač’’ ova razlika, ova dilema, ova moćna, strateška raskrsnica, ova mogućnost, ova stvarnost, lebdi nad vladajućom većinom danas i sada u Crnoj Gori. Hoće li vlast dozvoliti da svaki čovjek u našoj zemlji može slobodno iskaz(iv)ati svoj bol i svoj stav i mišljenje (Volter: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”) ili će nahrupiti totalni, apsolutni mrak u kojemu su, kako piše Helderlin, ‘’sve krave crne’’. A takvo nasljeđe i ostavština jedne vlasti pokazuju da od nje nema i ne može biti gore vlasti. Barem je to u Crnoj Gori tako. Njegoš ne bi bio Njegoš da nije svaki njegov stih univerzalnog, svečovječanskog stava, poruke i snage, kako je primijetio i Borislav Pekić u besjedi prilikom primanja Njegoševe nagrade. ‘’Svaki nešto, ne ostade ništa; strašilo je slušat što se radi! Malen svijet za adova žvala, ni najest ga, kamoli prejesti!’’ Nije Njegošev stih samo za ono prošlo, njegovo vrijeme i za najezdu vojske tadašnje moćne Turske carevine na Crnu Goru. Stih je to moćan, istinit i odvažan, dostojanstven i uman, i za današnje stanje i odnose, jer je Njegoš simbol borbe protiv svake tiranije, svakog nasilja i svake torture i neljudske najezde na čovjeka i na ljudski rod. Zato se i ovaj Njegošev stih i može i čak i mora (jer samo je tako Njegoš uistinu Njegoš, veliki i svečovječanski pjesnik i humanista) tumačiti kao protest i pobuna čovjeka kao pojedinca i naroda kao kolektiva protiv svake tiranije i svakog nasrtaja na njihovu slobodu, nezavisnost duha i ljudskost. Ovi stihovi su u osnovi svake demokratske, razumne i opravdane sa stanovišta prirodnog prava pobune čovjeka i naroda protiv svake autokratske, totalitarne i nenarodne vlasti. Može se prihvatiti da je čak i u osnovi tzv. ‘’litija’’ moglo biti jedno ovakvo u osnovi mitsko, ali i razumno i patriotsko kolektivno (o)sjećanje pobune i nezadovoljstva ‘’masa’’ koje su postale fenomen naročito u modernom dobu počev od XX-og vijeka i koje su u našem slučaju, dakle, bile primijećene, uvažene i tretirane (s njima se radilo!) mnogo, čak neuporedivo više od strane jedne crkve, a ne od države i društva i to u jednom forlmalno gledano sekularnom društvu (bez obzira koliko u biti zloupotrijebljeno i dozirano, slično onome stanju u vremenu tzv. ‘’antibirokratske revolucije’’, što pokazuje da je sve ili gotovo sve u organizovanju društva i ‘’masa’’), ali je nesumnjivo da će biti prisutno kad za to dođe vrijeme i u ocjenjivanju i vrednovanju i aktuelne vlasti u Crnoj Gori.

Junaci bola sa Kruševog ždrijela koji su se uzdigli iznad svoje najličnije tragedije do društvenog i državnog, domovinskog i svenarodnog, patriotskog i otadžbinskog vapaja za kolektivnim građanskim redom, nadom u sigurnost i opšti društveni napredak, imaju najveću moguću potrebu, snagu, opravdanje i ‘’moć’’ da upravo sa stanovišta prethodno iznijetih Njegoševih stihova nastave svoju i našu borbu za bolju Crnu Goru! U to i u njih ne treba sumnjati! A da li i koliko kao pojedinci i ukupno kao društvo im pomažemo u  tom njihovom nesumnjivo vrhunski časnom i odvažnom, svetom radu i naporu, postignuću i dostignuću, i već sada najvećem moralnom kapitalu? (Volter: ‘’Čast je dijamant na prstenu kreposti.’’)

Sveti Petar Cetinjski je na pomen da je zbog krvne osvete jednoj babi ubijen unuk jedinac kojega je ona pokušala da krvnicima nekako sakrije i da na njega zaborave, otišao do nje lično i nakon posjete i razgovora sa njom rekao svojoj pratnji da se od njihove najbolje manastirske koze od tada babi stalno šalje mlijeko, jer je bila puka sirotinja. Zapitajmo se samo kako se vlast u Crnoj Gori ponaša prema porodicama tragično nastradalih na Cetinju i nevoljnicima sa Kruševog ždrijela, a što su i kako poručivali i Njegoš i Sveti Petar Cetinjski i stihom, i riječju, i duhom, i vjerom, i činom i djelom?!