Nije čelo đe rečeno, no je čelo đe su ljudi

Piše: Slavko Mandić

“Budućnos”t naše fudbalske Budućnosti pod ovom vlašću smjestila se prije nekoliko dana u prvom redu na paradi prvopoređanog niskovrijednog pojedinačnog i zbirnog neukusa u svakom smislu. Sve jedan do drugoga, ili druge, kako ko voli, „sportisti“ i „sportski radnici“ od formata i istorijskog značaja za trofejni Klub, čije su velikane i tvorce decenijskih uspjeha politički nahodi smjestili na periferiju isprazne manifestacije samoprikaza vlastodržačkih polupolitičkih bicepsa i tricepsa. Vođeni ljubavlju i istinskim poštovanjem prema kolektivu kojemu su poklonili najljepše godine svoga života i rada, proslavljajući se uzajamno, istinski velikani ovog sporta se nijesu osvrtali na bijedne porive neuspjelih organizacionih simulatora. Jer, oni su ono veličanstveno srce koje bez prestanka kuca za Budućnost. Oni su znak prepoznatljivosti i neprolazna vrijednost koja se pažljivo čuva i njeguje u istorijskom śećanju, daleko od svake prizemnosti i pojedinih ispraznih umišljenika vlasti, koji su se dokopali škanja u prvom redu, pa im se učinjelo da su odjednom postali važni. Zaigrale bi te minijature i na evropskoj sceni, što da ne, ne smeta im znanje. Važna je vlast, a ona obezbjeđuje da se loša slika o takvim pojavnim oblicima, najčešće neartikulisanim, argumentom gole sile demonstrira guranjem u prve redove. Ne shvatajući prolaznost koja ih već sada sustiže i zaborav u koji će trajno uroniti.

Ta skupina slabomislećih, dokazano oskudnoga znanja i prilično nesigurnog obrazovanja, nije u dosluhu s narodom. Zato na proslavi koju su osmislili za samoreklamiranje, nije bilo navijača, bez kojih ni jedan klub ne može da postoji. Kao što ne može ni bez igrača, trenera, stručnog tima i svih u lancu koji, svako na svoj način, daju sve od sebe da se Klub uzdiže, raste i stasava u rasni sportski kolektiv. Ali, njima to nije važno. Važno je čelo, da ih ufati kamera, da im se oćale ne cakle i da ih reflektori previše ne osvijetle. Oni nijesu nikada čuli za onu narodnu mudrost, koja je definisala davno te i takve: Nije čelo đe rečeno no je čelo đe su ljudi. Zato su iz publike pozdravljali one iza prvoga reda. Jer ispred, izgleda nikoga nije ni bilo. Njima se aplaudiralo, i pozivalo śećanje da pomogne ne bi li se još jednom ispričali događaji koji su titogradski fudbal uzdizali i dovodili ga uz one koji su bili neprolazne veličine jugoslovenske škole, nadaleko poznate i priznate. Velikani, kojima imena neću pominjati, jer to njima nije potrebno, slavni treneri i direktori vodećih svjetskih klubova pokazali su po ko znaji put koliko vole svoj grad i svoju „Budućnost“. Śeli su đe su stigli, jer za njih politikanti nijesu obezbijedili mjesta. Za njih koji se pamti bilo je ono: śedi đe stigneš, od petoga reda pa na dolje.

Da je neznanje car zla svakojega, posebno kada je u akciji, bilo je vidljivo tokom „proslave“ ovog značajnog jubileja. Vjerovati je da greške nijesu načinjene namjerno. Nemaju oni pojma ko je ko i što je što u Crnoj Gori. Niti znaju osnove iz kulture, istorije i tradicije koja je za ponos i kojoj se dive. A kamoli da što o fudbalu znaju , o Fudbalskom klubu „Budućnost“ i njegovom stogodišnjem trajanju. I to ne samo u ovom primjeru, koji je samo pokazni ogled sveukupne nesposobnosti i bijedne osionosti trenutnih vlastodržaca.