Portreti crnogorske pojavnosti

Izložba slika “Likovne minijature” Slobodana Boba Slovinića, biće otvorena danas u galeriji “Most” u Podgorici. Umjetnik u razgovoru za “Vijesti” najavljuje izložbu, govori o svom stvaralaštvu, motivima, slikanju i pisanju, crnogorskom društvu i savremenoj sceni

Iako tvrdi da za umjetnost u Crnoj Gori ne cvatu crvene ruže, već se tužno njišu ljubičaste perunike, eminentni crnogorski umjetnik, arhitekta, slikar i publicista Slobodan Bobo Slovinić – Liberto, jedan je od onih zahvaljujući kojima je umjetnička scena živa, dinamična, kompetetivna, puna energije i stvaralačkog podsticaja, što dokazuje i svojom novom samostalnom izložbom koju najavljuje u razgovoru za “Vijesti”.

Izložba “Likovne minijature” Slobodana Slovinića, povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, biće otvorena danas, 20. maja u Podgorici, u 19 časova, u galeriji “Most” čiji je osnivač i vlasnik Branko Kovačević, još jedna od onih persona koja je svojim angažmanom pružila značajan doprinos crnogorskoj likovnoj, ali i sveukupnoj kulturnoj i društvenoj sceni. Izložbu organizuju Galerija “Most” i Kulturno-informativni centar “Bijeli Pavle” iz Danilovgrada.

Slovinić smatra da su sudbina i položaj umjetnosti, umjetnika, galerija, galerista i ljudi koji (za) umjetnost žive, slika vremena, vrijednosti, društva i države, a ta slika u Crnoj Gori nije niti dobra niti optimistična.

“Sudbina prve privatne Galerije ‘Most’ slična je sudbini brojnih ostalih galerija kod nas. Kome su danas potrebne galerije i čemu one služe? Koga interesuje umjetnost? Da li je iko posljednjih godina u Vladi ili Skupštini, pomenuo termine: umjetnost, umjetnik, galerija? Davno sam taj problem kvalifikovao, i sada ponavljam: umjetnost je ukras na reveru moćnika kada krenu audijem u švaleraj”, ocjenjuje Slovinić.

U galeriji “Most” on predstavlja najnovija djela, minijature nastale 2025. godine, uljem na kartonu. Više o samoj izložbi, stvaralaštvu, inspiraciji, Crnoj Gori, ali i odnosu sa “Mostom” i prema njemu”, Slobodan Slovinić otkriva u razgovoru za “Vijesti”. Pored toga, najavljuje i posljednji dio svoje književne trilogije “Herbarijum”, koji će uskoro naći svoj put do čitalaca, a u kojem donosi priču o sopstvenom životu…

Jedan ste od 18 umjetnika koji su bili zastupljeni na izložbi na otvaranju galerije “Most” prije nekoliko decenija. Kako doživljavate današnju izložbu i ima li ona dublje značenje za Vas, ali i samu Galeriju?

Dugo živim i pratim decenijama uvaženu Galeriju “Most”, što kao jedan od prvotnih izlagača, zatim kao likovni kritičar, kao posjetilac i kao dobrodošao prijatelj. Kada mi je vlasnik, poštovani Branko Kovačević predložio da priredi eksplikaciju mojih minijatura, zdušno sam prihvatio predlog. Više i ne pamtim koje je to po redu moje samostalno predstavljanje, zasigurno preko pedeseto. Nadam se da objema stranama čini čast.

Šta će publika moći da vidi ovom prilikom?

U prvoj privatnoj galeriji, Galeriji “Most” u Podgorici, 20. maja u 19 časova, predstaviću javnosti oko četrdesetak likovnih minijatura, ostvarenih uljanom tehnikom na kartonu, realizovanih 2025. godine.

S obzirom na to da na izložbi predstavljate manje formate, koliko su oni izazovniji za rad i kako nastaje jedna takva slika?

Decenijama sam supstituisao brojna djela, srednjeg – galerijskog i velikog formata, uljanom tehnikom na prepariranom platnu ili kartonu. Dok radim uljem na većim formatima, dešava se katkada da korigujem određene arealitete na slici, špahtlom skidam hromatske slojeve i najčešće tu umiksanu koloritnu masu, odlažem na kartone malog formata, kojih stalno ima pored mog štafelaja. Oni se vremenom suše, ja ih povremeno dopunjujem, mali formati se multipliciraju i sakupljaju uz mene. U kasnijem postupku, prilazim im sa puno više pažnje i oživljavam, udahnjujem im životne sokove. Doslikavam, slikam, istjerujem atmosferu, nestaju male, a rađaju se velike slike. To se upravo desilo ove godine, oživio sam više likovnih minijatura i objedinio ih.

Postavka u galeriji “Most” je već realizovana, a motiv koji povezuje sva djela je priroda, pejzaž. Koliko Vas i dalje inspiriše crnogorski ambijent, krš, more, horizont, Vaša Budva i ostrvo Sveti Nikola, što ste više puta i naglašavali?

Želim da naglasim, mada vjerujem da se vremešniji čitaoci prisjećaju, moji likovni počeci, moje prvotne slike, upravo su i tematski i slikarski bile vezane za vedute starih primorskih aglomeracija, za Budvu, Školj, Petrovac, Katiče, za more, ponte, grote i škrape. Kasnije sam se bavio ljudskom figurom – Le Corps. Međutim, moram konstatovati da oba temata pripadaju figuralnoj sferi, kako to shvataju i tumače Francuzi. Figuralno je sve što obuhvata ljudsku i animalnu figuru, te sve što je vidno i konkretno, pejzaž, mrtva priroda…

Kolorit, motivi, ali i nazivi kreiraju specifičnu priču i atmosferu koja se širi “Mostom”. Svaki rad ima naziv iza kojeg se naslućuje priča koja kao da se krije iza slike. Šta bi to najčešće bilo? I šta je to što želite da ispoljite putem kartona ovoga puta, a šta da prenesete posjetiocima?

Insistiram da slika dobije svoj istinski lik i autentičnu atmosferu, kada se rodi, kada dođe na svijet, ja je krstim – imenujem je kao živo biće. Jer ona tada počinje da živi i da traje svoju umjetničku sudbinu. Po mojem shvatanju, naziv slike je u njenoj vlastitoj funkciji, da joj obezbijedi multiznačnost, zagonetnost i tajnovitost. Ove moje minijature su de facto odrazi, portreti mediteranske – crnogorske pojavnosti, planina, priobalja i mora. Posjetiocima podarujem segmente moje rodne i najljepše zemlje na svijetu.

1 / 10 Foto: Privatna arhiva/Jelena Kontić

Galerija “Most” je, kao što ste i sami rekli, prva privatna i najstarija takva u Crnoj Gori. S obzirom na Vaše iskustvo, kako ocjenjujete njen položaj danas, ali i stanje po pitanju privatnih galerija, galerista i kolekcionara u našoj zemlji?

Bojim se da ću izraziti svoj izuzetno pesimistički stav. Danas u cijelom svijetu, a posebno u našoj zemlji, za Umjetnost ne cvatu crvene ruže, već se tužno njišu ljubičaste perunike. Sudbina prve privatne Galerije “Most” je slična sudbini brojnih ostalih galerija kod nas. Kome su danas potrebne galerije i čemu one služe? Koga interesuje umjetnost? Da li je iko poslednjih godina u vladi, ili skupštini, pomenuo termine: umjetnost, umjetnik, galerija. Davno sam taj problem kvalifikovao: Umjetnost je ukras na reveru moćnika kada krenu audijem u švaleraj.

Kako generalno vidite savremenu crnogorsku likovnu scenu?

Umjetnost se kod nas tužno batrga, pokušava da dođe do vazduha, pacijentu je neophodan kiseonik, vještačko disanje. Mislim da umjetnost žalosno tavori, dovoljna samoj sebi. U kojem našem dnevnom listu postoji stalna rubrika “Kultura”, na četiri strane? Možda je u elektronskim izdanjima nešto bolja situacija? Koje naše glasilo ima svog stalno zaposlenog istoričara umjetnosti – likovnog kritičara? Objavljuje li se kod nas duže vrijeme, neki stalni specijalizovan časopis iz umjetnosti? Žalosno i tužno.

Uskoro će se pred publikom naći i posljednja knjiga iz trilogije “Herbarijum”. Treći roman, “Pitore Liberto”, donosi priču o Vama. Šta publika može očekivati, kada i kako biste opisali proces koji je za Vama?

Velika je istina da svako zlo – nije za zlo, a moram konstatovati da se takva situacija desila u mojem slučaju. Trošim devetu deceniju i krećem se uz pomoć najboljeg druga – štapa. Duže relacije savladavam uz pomoć mojeg mališana, živahnog – Smarta. Vezan sam prvenstveno za radni sto i ordinator. Uspio sam zadnjih nekoliko godina da napišem i objavim tri romaneskne knjige, dvije ilustrovane putopisne brošure, a trenutno je u radu zbirka pripovijesti “Život i more” (33 kratke priče – 33 minijature). Nastavljam svoju umjetnost, stvaram, izlažem i neću prestati do zadnje ure. I naravno, stalno se pitam čemu sve to, kome i zašto? Tješim se svakoga dana i opstajem – Svojim precima & Svojim potomcima.

Neumorni ste stvaralac, što iznova potvrđujete. Šta Vam umjetnost donosi, da li je to nasušna potreba, poriv, želja, inspiracija ili nešto drugo?

Davno sam odabrao umjetnost kao vlastitu sudbinu. Rođen sam u horoskopskom znaku ovna. Neumoran sam, tvrdoglav, istrajan, uporan, otvoren i pravičan. Glavom kroza zid! Bavljenje umjetnošću, donijelo mi je mnogo radosti i mnogo tuge. Pratile su me enormne količine emocija, sve sam crpio iz duše, često i primao dušom. To me je snažno drmalo. Ogromno zadovoljstvo doživljavam samim činom stvaranja, bilo za štafelajem, bilo za kompjuterom. Često sam u oba položaja, dok stvaram, izgubim se iz odvratne sadašnjice. Krenem da plovim obalama snohvatice i fikcije. Onda se teško vraćam u sukobe, ratove, proteste, demonstracije, hapšenja, etiketiranja, tvitovanja, balamućenja i krivokletstva.

Odgovarate zovu umjetnosti kroz različite forme… Na čemu trenutno radite?

Već sam djelimično odgovorio na to pitanje. Ipak bih dodao, dugo sam se bavio likovnom kritikom, bila je to kratka, zgusnuta i kondenzovana forma. Bio sam se potpuno svikao da sve saopštim zgusnuto u dvije i po šlajfne. Kada sam prešao na dugu formu romana, morao sam se sasvim drugačije ponašati. Napraviti globalnu šemu, utvrditi osnovnu trasu, zabilježiti rukavce, pritoke, fiksirati glavne ličnosti i pobočne, sekundarne. Bio je to pravi projekat koji je teško bilo sagledati u kontinuitetu. Sada, kada se ponovo bavim kratkom formom, pripovijestima, čini mi se da je to nešto lakši vid, lakše se sagleda u cjelosti.

Pronaći mjeru koliko se obnažiti pred čitaocima

Da li je knjiga “Pitore Liberto” autobiografska i kako Liberto zaokružuje priču “Don Đura” i “Šjor Anta”?

Trilogija “Herbarijum” posvećena je jednoj uglednoj staroj primorskoj familiji, čiji su davni preci iz Dalmacije, sa otoka Hvara iz malog mjesta Postire, doplovili svojom gaetom na jedra, bacili sidro i armižali se u porat antičke Butoe. Više generacija je rođeno u Budvi, moj đede Niko, moj stric don Đuro, moj otac šjor Ante i moja malenkost – Pitore Liberto. Posljednja knjiga – roman je autobiografskog karaktera, ali globalno sam naznačio biografske podatke, jer su oni mnogo puta objavljeni i manje-više poznati u povodu mojih izložbi. Temporalno sam prošao kroz bremenitu životnu odiseju. Teško je bilo odlučiti, da li se sasvim obnažiti pred čitaocima. Mislim da sam pronašao pravu mjeru. Konačno, cjelokupan moj život bio je častan, nemam se bilo čega stidjeti ni sramiti. Pa ko želi neka čita, ili nek ne prati! Mislim da će se roman lako apsorbovati.