Čovjek koji je razgorjeo staru nadu-Nova knjiga Gorana Sekulovića ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa (Đilasovi politički i filozofski pogledi)’’           

Nova knjiga Gorana Sekulovića ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa (Đilasovi politički i filozofski pogledi)’’

Čovjek koji je razgorjeo staru nadu

Iz štampe je izašla knjiga dr Gorana Sekulovića ’’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa (Đilasovi politički i filozofski pogledi)’’. Izdavači knjige su Crnogorski kulturni forum sa Cetinja i Crnogorski portal – Crnogorski medijski forum iz Podgorice.

Knjiga sadrži Đilasove političke poglede na komunističku utopiju i na vrijeme kada utopija postane vlast i pretvori se u dogmu, zatim analizu vremena kada je bio revolucionar-marksista, kao i njegov otklon od ideje revolucionarnog jednopartijskog socijalizma, boravak u zatvoru i njegove poglede i razmišljanja koje je iznosio u pismima porodici iz zatvora, kontroverze oko nastanka njegove kultne knjige ‘’Nova klasa’’, kontroverze oko ubistva braće Tadić u Pivi u toku Drugog svjetskog rata i polemiku sa akademikom prof. dr Ljubomirom Tadićem,  analizu njegovih književnih djela, odnos prema Crnoj Gori, crnogorskom pitanju i crnogorskoj naciji, kao i odnos prema Njegošu kroz analizu njegovih knjiga o Njegošu.

Navodimo samo nekoliko mišljenja o Đilasu i njegovom kontroverznom, ali  epohalnom i višedimenzionalnom djelu koje autor navodi kao moto knjige: „Stav prema Đilasu promeniće se onda kad antifašizam bude prihvaćen kao kamen temeljac savremene kulture i politike.” (Aleksa Đilas) „Pred vlastitom istorijom ne može valjda niko imati čistu savjest.” (Zigfrid Lenc) „Za ljudsku ličnost bolji je i pakao od bezličnog i neljudskog blaženstva.” (Nikolaj Berđajev) „Milovan Đilas je bio čovek koji je mislio svojom glavom, spreman da da i život za ideje u koje je verovao i nije bio korumpiran… Đilas je bio neko ko je bio spreman da se se bori za vlast iz ideala i da se onda odrekne vlasti zbog ideala – i prvo, a posebno ovo drugo su prava retkost u našoj sredini, ali i šire… Kako neko takav da bude uzor današnjim elitama ili onima koji imaju takve aspiracije ili pak glasaju za njih” (Dejan Đokić, profesor istorije sa Goldsmits koledža Univerziteta u Londonu)

Takođe, navodimo Đilasovo mišljenje o Mojkovačkoj bitci i o odnosu vladike Rada prema Rusiji. „Srbijanska vlada je pripomogla da se crnogorska vojska ne povuče za srpskom, kako se s krajem rata ne bi našle dvije vojske i dvije dinastije, što bi otežalo, a možda i onemogućilo stvaranje zajedničke države… Žalost na Srbijance, na braću, zadugo je ostala, mučna i golema. Zar je morala da se uvali u sram slava i čast naša? Zar su morali baciti oružje oni koji su ga već više od trista godina sticali otimanjem od neprijatelja? Bolesna sjen pala je na divni san o Ujedinjenju, prije no je ovo i ostvareno. Razumije se, Srbijanci nijesu krivi što su naši – crnogorski – vrhovi bili sagnjili u nasilju i samovolji. Ali ih oni nijesu smjeli gurkati na put sramotnog poraza koji je ranjavao dušu čitavog naroda, a da i sebi ne udare žig nebratstva. Zar se sve velike stvari moraju ostvariti na prljav i zao način? Izgleda da je takav udes – bar ove zemlje. Veličina mojkovačkog kreševa nije bila u pobjedi, jer ove nije ni bilo – neprijatelj je tu samo zaustavljen, a država je istovremeno propala, nego u tome što je to bila bitka u kojoj se ispoljilo neizmerljivo i neobjašnjivo junaštvo i žrtvovanje, s jednim ciljem da se radije umre no podlegne sramotno – u smrti nema ni poraza ni sramote. Kad nešto hoće da je veliko, onda to bude do kraja i u svemu. … S Mojkovačkom bitkom skršila se crnogorska država: i sinulo, zadnjim sjajem, crnogorsko oružje. Ali je ona bila i ponos za ljude koji su je vodili i za narod čiji su oni bili, pa i za crnogorske glavare. Glavari su se našli iza rata u prilikama kao da ni ratovali nijesu. Dali su im penzije, mahom. Ali su bili iščišćeni iz života, zapostavljeni i odbačeni. Ni vojnicima, ni vojsci crnogorskoj ništa nije bilo priznato. Mojkovačka bitka ostala je nepriznata. Jedva zabilježena, kao i krv i muke vojske crnogorske. Ali je nastala i ostala legenda o njoj.”

„I za Vladiku Rada je Rusija dubinsko, mitsko osjećanje. Ali i realnost. Od nje se on odvojiti ne može i kad bi htio – ne bi ga poslušali ni Petrovići, a kamo li njegov narod pravoslavni. Ali onaj njegov trzaj 11 ka Francuskoj otkriva da je u njemu počeo da se ruši pravoslavni ruski pritisak i naslijeđeni ruski mit. Naizgled će i kasnije sve ostati kako jeste – Rus Popov će 1842. godine obradovan, zapaziti imperatorovu sliku na vladičinom stolu. Ali oko 1837. godine, suština odnosa između Crne Gore i Rusije se mijenja, bar utoliko što postaje jasnija, nesentimentalnija – Vladika Rade se duhovno osamostaljuje, svodeći faktički odnose na političke i materijalne interese. Politiku treba voditi sa svima, prema vlastitim interesima i mogućnostima – pouka je koju je on izvukao i iz odnosa s Rusima i poruka koju je ostavio. Ali, on je sve to morao propatiti. … Budući da ruska vlada daje i novčanu pomoć, sve se to događa uz naša, uz Njegoševa ponižavanja.”

U zaključku autor piše da je Milovan Đilas pokušao i da nije uspio, njegova misao nije postala stvarnost unutar Jugoslavije u okviru koje je i imala ambiciju da se realizuje zarad njenog i svih njenih građana dobra, opstanka i daljeg prosperiteta i napretka, nije zapravo ni dobila šansu da pokuša napraviti pozitivan otklon od slobodno se može reći strukturalne i temeljne greške i ograničavajuće osnove ideologije na kojoj je počivala. Pobjeda Đilasa što se tiče ostvarenja njegovog proroštva da marksistički, komunistički socijalizam, takav kakav je i bio i ostao, nema nikakve mogućnosti da preživi i bude produktivna misao i praksa savremenog čovječanstva – Pirova je pobjeda! Ostala je uspomena na jednu žrtvu, ali i misao koja – ako ne u cjelini a ono barem u jednom njenom dijelu – i danas inspiriše i pobuđuje ne samo na razmišljanje i nove ideje, već i na potrebu oživotvorenja i praktičnog ostvarivanja demokratskih i ljudskih prava. Kao jedan od proroka, Đilas je još jednom „razgorjeo staru nadu”. Meša Selimović kaže: „Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava… Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije.”

To je Milovan Đilas, zaključuje autor i podsjeća na misao Latinke Perović iz njenog prikaza Đilasove knjige „Raspad i rat, Dnevnik 1989–1995”: „U Dnevniku ima jedno mesto koje daje možda najprecizniji odgovor na pitanje: Ko je bio Milovan Đilas? U belešci od 15. avgusta 1994. godine, Đilas piše kako je Nik Vagner za bazelsku televiziju snimao biografski film o njemu. Došli su u zatvor u Sremskoj Mitrovici u kome je Đilas robijao i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. U jednom trenutku Vagner je upitao Đilasa: „Kako ste, šta osećate?” „ Ništa specifično – odgovorio je Đilas – Javljaju mi se raznovrsne uspomene. A osećao sam se kao u snevanoj potresnoj stvarnosti – ne osećam svoje kretnje i sebe, iako svesno, prisebno postupam”. Najzad, Vagner ga je upitao: „Da li biste savetovali Vašem sinu da dođe ovde zbog ideala? Obnemeo sam. Prva reakcija u sebi: život je vredniji od svake ideje, život je najviša – jedina ideja. Odgovorio sam: Da, savetovao bih mu i on bi tako postupio. Ali se nadam i verujem da se to neće dogoditi.”