Sjećanje na Lava Crne Gore: Godinu dana bez Brana Mićunovića

Piše: Milan Brdar

Prošla je godina otkako nas je napustio Branislav Brano Mićunović – ne samo čovjek, nego simbol. U vremenu kad se duhovna vertikala ljulja pod naletima zaborava i revizije, ime Brana Mićunovića ostaje uklesano u kamenu crnogorskog bića, poput gromade koja ne dopušta talasima istorije da izbrišu istinu.

Mićunović nije bio običan akter epohe, već njen suštinski oblikovatelj – hodajuća metafora otpora, dostojanstva i neukrotive volje. Ako bi Crna Gora imala glas, bio bi to njegov glas: tih, dubok, promišljen, sa dahom gorštačkog ponosa i kulturnog aristokratizma. On je bio onaj što u jednom pogledu sabira hiljadu godina slavne prošlosti i u jednoj rečenici otkriva viziju onoga što dolazi. Ne onoga što se samo nada – već onoga koji stvara.

U vremenu kad se mnogi lome između pripadanja i odricanja, Brano je stajao uspravno. On nije “bio za Crnu Goru” – on je bio Crna Gora. U njemu se ogleda stara crnogorska maksima da je sloboda ne samo pravo, nego i obaveza. On je znao da se sloboda ne baštini samo grbom i pjesmom, već i odgovornošću, kulturom, obrazom.

Bio je Lav ne samo po nadimku, već po držanju, pogledu, tišini koju je znao da nosi kao najubjedljiviji govor. Njegova figura nije tražila pažnju – ona ju je prirodno zračila. U njegovom prisustvu nijesi osjećao strah – već poštovanje, ne prema moći, nego prema moralnom kapitalu koji je decenijama gradio, hodajući po ivici života, po granici između svjetlosti i tame, ali nikad ne gazeći ni ljude ni ideale.

Danas, godinu dana kasnije, dok mnogi pokušavaju da ga smjeste u kalupe, da mu nacrtaju lik po sopstvenim potrebama, istina o Branu Mićunoviću ostaje veća od svih narativa. Jer on je pripadao rijetkima koji ne trpe umanjenje, koji ne traže dozvolu za postojanje, i koji, čak i kad fizički odu, ostanu snažnije među nama nego mnogi što dišu.

Crna Gora bez Brana nije ista. Ali Crna Gora s Branom – onom vječnom, dubinskom prisutnošću u narodnom sjećanju – i dalje hoda svojim ponosnim korakom. Njegova sjenka nije teret, već zaklon; njegova prošlost nije kraj, već izvor; njegova smrt nije tišina, već odjek.

U ovom vremenu posrnuća ideala, dok se vrijednosti kaleme prema tržištu, Brano nas podsjeća da postoji nešto veće od pojedinačnog interesa – a to je ljubav prema Domovini. Ne ljubav deklarativna, već ljubav mukotrpna, borbena, strpljiva, stamena. Ona što se ne predaje. Ona što zna da sloboda nije konačno stanje, već vječiti izazov.

Zato, Brano, nijesi mrtav. Jer onaj koji se utkao u dušu naroda – vječno traje. Tvoje ćutanje danas zvoni jače od mnogih riječi. Tvoj odlazak je podsjetnik da borba za dostojanstvo nikad ne prestaje. A tvoj život – testament svima nama da je moguće ostati svoj, kad je najteže.

U tvoju čast, Lave Crne Gore, podižemo ne spomenik, već misao. Jer misao traje duže od kamena.

VJEČNA TI SLAVA ĐENERALE