ALEKSANDRA VUJOVIĆ- ŽENSKI EHO NA PLANINAMA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Kada se rodiš u kamenom moru Katunske nahije, među vjetrovima koji ne poznaju predah i u tišini koju samo srce planine razumije tvoj duh se oblikuje snagom predaka, borbenošću žena koje su nosile ognjišta na plećima i hrabrošću što ne traži potvrdu u tuđim riječima. Sa sobom nosiš vječno uspravljeno čelo, dostojanstvo koje ne poklekne pred izazovima i čast koja se ne kupuje titulama. Iz tog svijeta potekla je Aleksandra (Veljkova) Vujović, žena čije ime u sistemu Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG) danas čini jaku viziju, istrajnost i istinsku posvećenost. U vremenu kada se mnoge moralne vrijednosti doživljavaju krizu i pad a ljudsko prisustvo u prirodi često svodi na prolaznu fotografiju za društvene mreže, Aleksandra ostaje primjer autentičnog službenika prirode, edukatora koji ne govori iz obaveze, već iz uvjerenja. Njeno prisustvo u promociji i edukaciji nacionalnih parkova Crne Gore traje godinama  ne kao forma, već kao sadržaj. Struka zna njen trud. Kolege poštuju njeno znanje. A planine pamte njene korake.

Širli Čizom američka spisateljica i političarka, jednom je rekla: “Nikad nećete stići do napretka ako budete stajali po strani, žalili se i prigovarali. Napredovat ćete isključivo primjenjivanjem vlastitih ideja.” Upravo te riječi čine okosnicu ličnosti Aleksandre Vujović žene koja nikada nije stajala po strani. Naprotiv, uvijek u srcu terena, sa kolegama, sa učenicima, sa planinarima, među turistima i edukatorima, gazila je ne pored vukova, već zajedno s njima, noseći sa sobom znanje, harizmu i nepokolebljivu želju da planine budu ne samo zaštićene, već i voljene. U njenom društvu pređene su mnoge staze – Lovćena, Durmitora, Skadarskog jezera… Sa rancem punim brošura, ali i srcem punim ideja, Aleksandra zna da se priroda ne promoviše flajerima, već primjerom. Na licu joj je uvijek osmijeh, u govoru toplina, u pogledu sigurnost, a u hodu ritam žene koja zna svoj put. Njena misija edukacije nije ograničena na učionicu ili salu  njen prostor je priroda, a metoda je razgovor, iskustvo, posmatranje i uvažavanje. Zajedno sa mnogim kolegama iz JPNPCG, bila je i ostala  oslonac u projektima, predvodnica u radionicama, saveznik u kriznim trenucima, i ono najvažnije ženski stub jednog sistema u kojem su žene nerijetko morale davati dvostruko više da bi bile jednako primijećene i prihvaćene.

U svijetu prirodne zaštite, entuzijazam nije samo emocija  on je pokretač i motivator. A Aleksandra ga ima napretek. Ne kao prolaznu inspiraciju, već kao svakodnevnu,  plamteću vatru koja ne prestaje da gori. Taj entuzijazam je ona ugradila u stotine edukativnih radionica, promotivnih kampanja, izleta s đecom, programa za turiste, saradnji sa školama, lokalnim zajednicama, i međunarodnim partnerima. Njeno ime je postalo sinonim za profesionalnost i posvećenost. I dok mnogi gledaju na prirodu kroz ekonomsku ili turističku prizmu, Aleksandra nikada nije izgubila onaj poetski, duboko ljudski odnos prema kraju. U njenim očima svaka vrtača ima svoju priču, svaki izvor je svetinja, a svaki put je i metafora i konkretna veza između čovjeka i planine. Gradeći ne samo turističke, već i duhovne staze one koje povezuju znanje i emociju, racionalno i intuitivno, čovjeka i prirodu. U takvoj ženi, s takvim pozivom, prirodno se rađaju i prijateljstva, ali i nesuglasice. Jer istinska posvećenost ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Kao što si i sam napisao  u svijetu đe se gradi, često moraš znati i da se boriš. Aleksandra je prošla i kroz izazove, kroz sistemske prepreke, kroz trenutke u kojima se činilo da priroda traži više nego što čovjek može dati. Ali nije stajala. Jer žene poput nje nisu navikle da odustanu. One ne idu ispred kolone da bi bile vođe one idu zato što put znaju. Pored svih drugih uvaženih koleginica koje krase sistem JPNPCG, Aleksandra ostaje posebna. Ne zbog jedne nagrade ili jednog projekta, već zbog kontinuiteta. Jer u vremenu često prisutnog amaterizma, neznaja i površnosti, ona je primjer trajanja. U vremenu formalizma, ona je primjer iskrenog djelovanja. U vremenu narcisoidnosti, ona je primjer časnog služenja većem do sebe prirodi, zajednici, vrijednostima.

Veliki Miroslav Mika Antić jednom je zapisao: “Ja sam sakupljač neobičnih stvari. Neka drugi sakupljaju značke i marke. Ja sakupljam dane, časove i trenutke.” I zaista, ako se po nečemu Aleksandra razlikuje, to je upravo sposobnost da pretvori trenutke u značaj, obične dane u male pobjede, a ljude oko sebe u saborce. Zato, dok drugi broje godine staža, Aleksandra broji uticaje koje je ostavila na đecu koja su prvi put vidjela snijeg na vrhovima Durmitora, na tinejdžere koji su naučili razlikovati bukvu od jele, na žene koje su osnažene kroz radionice u prirodi, i na kolege koji znaju da će kad se Aleksandra prihvati zadatka, on biti doveden do kraja  sa poštovanjem, s mjerom i s nečim što se ne uči sa osjećajem.

U svijetu istinske nauke, znanja i profesionalizma Aleksandra ostaje živi dokaz da postoje heronine one koje se bore za svoje mjesto u društvu punom predrasuda, zavisti i lične “dogme”. Da postoje žene čija snaga prevazilazi institucionalne okvire. Da postoji predanost koja ne traži priznanje, jer joj je priroda i iskrene kolege već odavno izrekli zahvalnost. Ovaj esej je moj skromni hobi, kako kaže i Mika Antić, moj doprinos sakupljanju onih priča koje zaslužuju da budu ispričane. I zato, u paleti žena koje su utkale sebe u sistem zaštite prirode Crne Gore, neka ime Aleksandre (Veljkove) Vujović bude zapisano ne samo kao stručne saradnice za promociju i edukaciju u JPNPCG, već kao žene-planine, žene-vodiča, žene-čuvara, žene-inspiracije.

Njen profesionalni rad  temeljen na znanju, etičkim principima i jasnoj viziji  ostavlja mjerljive i trajne efekte. To je ono što razlikuje istinskog stručnjaka od prolaznog entuzijaste. Uloga žene u zaštiti životne sredine kroz ovakav primjer postaje ne samo važna, već i nezaobilazna u savremenim praksama upravljanja zaštićenim područjima. Aleksandra (Veljkova) Vujović predstavlja neraskidivu kariku između institucije i prirode, između edukacije i emocije, između nauke i svakodnevne stvarnosti terena. Njen profesionalni identitet ne ogleda se u formalnim titulama, već u svakom ostvarenju koje nosi pečat predanosti, znanja i dugoročnog uticaja. Kao što sam već rekao: “Ona ne ide pored vukova. Ona hoda s njima.” I to ne zato što mora  već zato što zna kako.  I neka ovaj esej bude hronika jedne posvećenosti. Hronika žene koja ne traži aplauz, ali ga je odavno zaslužila. Žene koja ne pripovijeda o planinama već živi za njih. I zato, kad me neko jednom pita šta znači biti vjeran sebi i svom pozivu, ja ću reći : “Znači biti kao Aleksandra (Veljkova) Vujović tiha, stamena, svoja.