OD MEĐUVRŠJA DO MAUZOLEJA NA LOVĆENU

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Jutro, 7. april 2025. godine.

Dan ranije donio je iznenadne sniježne padavine koje su zabijelile Prijestonicu, ali i visoke vrhove samog Lovćena. Proljećni pejzaž, koji se već stidljivo budio u bojama drijena, kaćuna i mladih zelenih travki, iznenada je bio prekriven mirnim, čistim pokrivačem snijega visine svega desetak centimetara. Iako tanak, taj sloj bijele tišine imao je moć da vrati planini zimski duh, usred proljeća. Rana zora, nakon šolje toplog čaja, mamila me da iskoristim taj trenutak prelazne ljepote, kada se dvije sezone dotiču na planinskim visovima. Krenuo sam put Lovćena, do Međuvršja, raskrsnice u srcu Nacionalnog parka Lovćen mjesta đe se putevi razilaze lijevo ka veličanstvenom Mauzoleju, desno ka katunima Kuk i Bižaljevac, kao i prema planinskom prevoju Krstac. Tanki sloj leda na asfaltu bio je prećutna, ali ozbiljna opomena da treba voziti pažljivo, a kasnije i koračati sa punom sviješću svakog koraka. Društvo mi je pravio Igor Kokotović, predani službenik NP Lovćen, sa kojim sam podijelio ne samo put, već i tišinu jutra, miris snijega i svježinu što se kao molitva starih pastira kojih odavno nema uvlačila u moje srce.

Uz sami put, dok se probijamo kroz bijelu tišinu i planinsku svježinu, zastajemo s vremena na vrijeme kako bismo ovjekovječili prizore koje nam Lovćen nesebično poklanja. Fotografije nastaju spontano, i kamerom mobilnog telefona i objektivom profesionalnog fotoaparata  jer ljepota ovog prizora zaslužuje da bude zabilježena na svaki mogući način. Dok koračamo pažljivo duž ivice puta, oči nam zastaju za tragove u snijegu čitave priče ispisane u bijelom platnu. Jasni otisci zečjih šapa presijecaju putanju lisice koja je, čini se  u noći ili u ranu zoru, šunjajući se krstarila niz padine Lovćena. Divljač je po svemu sudeći, tražila zaklon pred iznenadnim povratkom zime, ali i pred nepredvidivom snagom planinskih predatora koji ovđe caruju kad čovjek utihne. U toj igri prirode, u toj tišini koju remeti tek poneki korak u snijegu ili klik fotoaparata, osjećamo koliko je Lovćen živ, koliko diše, šapuće i pamti ali i ne zaboravlja.

Vrijeme prolazi, ali mi nemamo osjećaj žurbe. Planina nas uči strpljenju. Dok sunčevi zraci stidljivo probijaju kroz oblake, svjetlo igra po snježnoj kori, lomeći se u nijansama koje variraju od plavomodre do srebrnobijele. U daljini dopiru zvuci  jasno razaznajemo pjesmu planinskih ptica koje dozivaju proljeće, ali i tiho žuborenje izvora koji se probuđeni, spuštaju niz padine. Dok se približavamo toponimu Crkvine, krajolik poprima novu dimenziju. Tišina postaje dublja, gotovo liturgijska. Tu, na ovom mjestu što nosi sveto ime, priroda šapuće o prošlosti. Nije to samo ime to je trag. Trag crkve, bogomolje, za koju stari mještani kažu da je tu postojala mnogo prije nego što su sadašnje staze utabane. Čak i austro-ugarske karte iz 1916. godine, iz vremena okupacije Crne Gore, bilježe to mjesto  kao da su i tada znali da ovđe stanuje vječnost.

Zastajemo. Snijeg pod nogama kao da šapuće gotovo sa poštovanjem. Gledamo oko sebe, ali više gledamo u sebi. U nama se bude slike ljudi koji su ovuda prolazili pješice, sa vjerom i nadom, noseći molitve Lovćenu planini koja je duhovni svod i svetionik čitave jedne nacije. Na Crkvinama kao da sve utihne na trenutak, pa onda opet poteče zvuk, voda, sjećanja, sjećanje a onda opet nestane.

Naši koraci ostavljaju tragove u svježem snijegu, ali i tišina, ona planinska, duboka, gotovo drevna ide sa nama rame uz rame. Povremeno nas sustigne poneko vozilo, turisti željni neponovljivog zimskog pejzaža, oni što su krenuli u susret Lovćenu, tražeći ljepotu, smisao ili jednostavno bijeg od svakodnevice. Njihove oči svijetle u tom bijelom okruženju, kao da i sami postaju dio pejzaža koji ne dozvoljava da ostane ravnodušan onaj ko ga ugleda. Polako, ali sigurno, stižemo do okretišta tačke sa koje se pogled pruža kao sa vidikovca snova. Pred nama se otvaraju horizonti što oduzimaju dah Babljak u sniježnoj tišini stoji gordo, dok Štirovnik  najviši vrh Lovćena podsjeća na planinskog čuvara koji bdije nad ovim prostorima kroz vjekove. Ivanova korita, ušuškana u dolinu, djeluju mirno, gotovo uspavano pod zimskim pokrivačem, dok katuni Veljeg i Malog Bostura ostaju zameteni u tišini, kao da čekaju povratak pastira i ljeta. Vrtača Blatište  duboka i bijela poput dlanova skupljenih u molitvi  obasjana je suncem koje se odbija o površinu snijega, stvarajući prizor nestvarne ljepote. Stabla munike, vjekovni svjedoci svih godišnjih doba, čine se kao da nam se osmjehuju, umivena snijegom, dostojanstvena i stamena, baš kao i sama planina. Njihove grane povijaju se lagano, šaptom pozdravljajući svakog putnika koji se usudi da zakorači u ovu priču ispisanu tišinom i vjetrom. U tom trenutku, sve se u nama zaustavlja i širi istovremeno  kao da nas priroda blagosilja pogledom, dahom, prisustvom.

Stajemo kod vjernih čuvara Mauzoleja, Laza Radovića i Božidara Ševaljevića, ljudi čije prisustvo samo potvrđuje da Lovćen ne čuvaju samo stijene i vjetrovi, već i srca onih koji ga vole. Uvijek spremni za srdačan razgovor  bilo da je riječ o znatiželjnim turistima, iskrenim gostima, dragim prijateljima, ili znalcima što Lovćen poznaju do njegovih najdubljih sintagmi oni su živa riznica priča, osmijeha i topline. Smiještamo se pored njih uz šolju planinskog čaja koji miriše na borovinu i razgovore. Pričamo o svemu o snijegu koji je došao iznenada, o starim vremenima, o putevima koji se prepliću kao i sjećanja, o tajnama koje Lovćen ne otkriva svakome. U tim pričama vrijeme staje, ali i teče, jer planina zna kako da spoji suprotnosti.

Nakon pola sata pauze, ispunjeni riječima, tišinom i toplinom, vraćamo se istom stazom niz koju su već sunčevi zraci počeli da se povlače, ostavljajući Lovćen u blagoj sjenci podneva. Tragovi naših koraka u snijegu lagano zamiru, ali ono što nosimo sa sobom ostaje urezano dublje od svake stope. Prošlo je podne. Vrijeme brzo teče. Ali i sam život  prolazan je lomljiv i kratak. Međutim, ono što ostaje jeste trag pisanja, trag riječi koje, jednom kada dodirnu papir ili ekran, postaje vječni podsjetnik na ljepotu Nacionalnog parka Lovćen, na njegove čari, tišine, vizure i tajne — kojih ima i biće, ih itekako mnogo…