Uvaženi kolega Marko, uvaženom kolegi Filipu…

Piše: Slavko Mandić

Nema što, država je reagovala promptno, pohvalio se crnogorski premijer Milojko Spajić na X mreži, povodom vijesti da je potpredsjednika i poslanika Demokratske partije socijalista (DPS) Ivana Vukovića danas uhapsila srpska Bezbjednosno informativna agencija (BIA). Vuković je privatno boravio u Beogradu. Izlazio je iz hotela „Hilton“ kad mu je prišao agent BIA, kako je sam kazao, predstavio se i saopštio mu da mora sa njim na informativni razgovor. Što je tamo bilo, nije nam poznato, pa ni to kako je promptno država reagovala i je li njena reakcija uslovila  puštanje iz pritvora, ili je možda nekakvom obojenom reakcijom pojedinaca iz koalicione vlasti došlo do privođenja.

Spajić i njegov potpreśednik Vlade za vanjske i evropske poslove Filip Ivanović saopštili su nešto prije pola dva popodne da je crnogorski poslanik na slobodi i da je tada na putu za Podgoricu. Ta informacija, nažalost, nije bila istinita. Vuković je oslobođen znatno kasnije. Saopšteno mu je da više ne može u Srbiju, mada ne i zbog čega je ta zabrana uslijedila i zašto je uopšte privođen.

Ivanović je kazao da je razgovarao sa uvaženim kolegom Markom Đurićem i da je valjda od njega informisan da je Vuković na slobodi i na putu ka Crnoj Gori. Vjerovatno su obostrano uvažene kolege nešto previdjele, ili je po srijedi bila pusta želja da se prikaže javnosti značaj i uloga ovog domaćeg dvojca. Možda Ivanović ne zna da je uvaženi Marko na visokoj funkciji samo zato što je jedan od  ubjedljivo najboljih i najatraktivnijih tapšača (aplaudera pod moranjem) makar u Evropi. On sklopi obadvije ruke, koje prije zazveče nego što njegov lični despot i riječ prozbori. Uzgred, neće biti da je ovo hapšenje moglo da prođe bez njegovog aminovanja.  Tačno je da su ga studenti rastrojili skroz, ali je tu Šešelj, jedan od najistaknutijih ratnih zločinaca, koji mu je priskočio kad je najpotrebnije. Pa otud valjda hapšenje Vukovića, jer je svaki Crnogorac, po njima, kriminalac, švercer i Milov organizator razbijanja srpske države.

Naš dvojac visokorangiranih samo po funkciji, i ni po čemu drugom, ili je nasjeo na Markove štoseve, ili je znao a nije saopštio istinu, ili je nešto treće u pitanju. Jer je teško vjerovati da premijeru ne saopšte istinu ljudi iz državnog aparata susjedne države. Za Ivanovića je moguće, jer je on uvažen i tamo i ovamo, baš koliko i sam Đurić, ali za preśednika Vlade, baš i nije.

Mada, valja se śetiti kako je upravo vrhovnik Srbije, ali i ove naše vlasti spriječio sadašnjeg premijera Spajića da uđe u trku za preśednika Crne Gore. Vučko je znao da on nema uslova za izbornu utakmicu pa je preko svojih poslušnika to potkrijepio dokazom da ovaj ima srbijansko državljanstvo i stalno mjesto prebivališta u Beogradu. Ako je Spajić zaboravio, śećanje na tu brzopotezno dostavljenu potvrdu, poslatu u sred svete neđelje, još je freško. On ga je izbačio iz trke, a na njegovo je mjesto postavio do tada bliskog prijatelja, koji je postao slučajni preśednik.

Spajić je zamjerio Vukoviću što se miješa u unutrašnje stvari druge države. Zanimljivo je da nije tako promptno reagovao kada je Milan Knežević svojevremeno, javno sa tribine ispred Narodne skupštine Srbije, iz svega glasa podržavao Vučića, pa i nedavno na plaćeničkom sendvičarenju Vučićeve kamarile u Sremskoj Mitrovici. Gost je on česti i na despotovim Hepi i Pink instrumentarijima, na kojima iznosi prilično neistina o svojoj državi, u kojoj je upravo on, Milojko Spajić, čelnik izvršne vlasti. To mu tada nije smetalo, a nije ni putovanje za Banja Luku, kad su njegovi naredbodavci iz ostatka FRONTA, još jednom zabili prst u oko susjednoj Bosni i Hercegovini, podržavajući razbijača Dejtona Milorada Dodika javno, bezočno kršeći usvojene principe naše spoljne politike. Oni su jasno drfinisali da ti odnosi moraju biti posebni i na najvišem mogućem nivou. Ali, valjda zato što ne smije na šefa, ćutao je premijer tada, kao što to čini i sada.

Čime se to Vuković umiješao u unutrašnje stvari Srbije, možeš li objasniti premijeru? Kazao je da podržava tamošnju mladost, studente koji imaju jasan cilj i koji samo traže pravo i pravdu, poštovanje zakona i Ustava i ništa više. Valjda svako ko gram pameti ima, misli isto što i Vuković. Jer su studenti obišli Srbiju uzduž i poprijeko, pješke dopirući do brojnih sela i gradova, kako bi referisali građanima koji su njihovi zahtjevi i zašto oni traže da se ispune. Odnos naroda prema njima posebno je razbijesnio Vučića. I zbog svega toga, njemu svako kome su simpatični studenti, krvni je neprijatelj. Zato je Vuković uhapšen.
Nije ni bilo za očekivati da studente podrži Milojko. Nije ni svoje u Crnoj Gori, pa kako bi one koji ne brenuju ni za suvu šljivu univerzalnog gospodara. Zato on ne razumije da je podrška mladosti, koja je probudila Srbiju, i završila posao koji tamošnji političari nikad ne bi mogli, obaveza svakog zdravomislećeg. Jer to je jedino dobro koje se dogodilo našem susjedu, od gubitka istinskog evropskog premijera, hicima onih crvenih beretki čiji su ostaci angažovani u Pionirskom parku da brane Vučića, sve do potonjeg studenta.

Uzalud, jer su građani pokazali da se ne boje i da ih nije briga što vožd zbori.