Svijet se proteklih sedmica „o jadu zabavio“ nakon što je Donald Tramp u stilu razuzdanog teksaškog kauboja, zajahao novi predsjednički mandat. Jednostavno ne staje – donosi odluke, potpisuje ukaze, diktira dekrete, a čini se da čitav svijet, osim Putinove Rusije, strepi koju će narednu odluku da donese čovjek koji je očigledno odlučio da se njegov drugi mandat dobro upamti.

U sjenci Trampove raskalašne politike koja je sebi zacrtala astronomski visoke ciljeve, kao što su mir u Ukrajini i rješavanje problema pojasa Gaze, jedna sporedna, ali nadasve interesantna epizoda vezana za američku diplomatiju odvija se u Crnoj Gori.

Tramp očigledno ima veliku listu prioriteta koji se tiču uzdizanja Amerike, a tim povodom Zapadni Balkan baš i nije na tom spisku, dok se stiče utisak i da prema geostrateškim interesima ne privlači naročitu pozornost. Ipak, kontroverzni Kristofer Hil, kako smo najavili, ekspresno je smijenjen i već se licitira sa novim imenom amabasadora u Beogradu. Sa druge strane, samo nekih 500 kilometara od Beograda, podgorička ambasadorka Džudi Rajzing Rajnke hrabro plovi ambasadorskim vodama pod novom, trećom administracijom!

Za nju očigledno važi ona američka priča, tako tipična za ovaj region koja uglavnom glasi – šta ćete učiniti da nam pokažete da je zaista važno to što se ovdje dešava?

Crna Gora je ozbiljno destabilizovana promjenom vlasti kojom dominiraju prosrpske i proruske partije, dok užasno loše ekonomske odluke trenutne izvršne vlasti upućuju na urušavanje države i sluganstvo koje ide u prilog hegemonističkom projektu “srpski svet”, inače regionalnoj kopiji Putinovog “ruskog sveta”.

Tome su debelo doprinijele upravo i neke odluke američke ambasadorke Džudi Rajzing Ranke, kojoj se sad, kako rekosmo, smiješi ugodni treći mandat, a koja je upravo u predizbornom periodu 2020. godine davala podršku nikom drugom do vodećem predstavniku srpske crkve, kao parareligijske zajednice bez zvanične registracije u Crnoj Gori, koja je raspolagala crnogorskim materijalnim, vjerskim i kulturnim nasljeđem uzurpiranim još iz vremena komunističke vlasti i tadašnje zajedničke države Jugoslavije.

Osim nekoliko susreta koje je imala sa srpskim popom Amfilohijem Radovićem, promovisanim u crnogorskog mitropolita, ambasadorki Rajzing Rajnke se pripisuje i da je na jednoj neformalnoj večeri izjavila kako je mislila da će nakon izbornog poraza dotadašnji predsjednik Milo Đukanović izvesti tenkove na ulice.

Vrlo brzo je uslijedila javna osuda takvog navodnog komentara. Američka ambasada je reagovala na “neosnovane optužbe” objavom na Tviteru.

Istina je da je predaja vlasti u Crnoj Gori obavljena gotovo neprimjetno, protokolarno, bez ikakve pompe i kako nalažu demokratski običaji. Ipak, ova objava o tenkovima je posebno tretirana u medijima u Srbiji, a onda i tamošnjih političara, te je iskorišćena u svrhu navodne američke naklonosti prema toj zemlji.

Proteklih dana u Crnoj Gori, a nakon promjene vlasti koja je bila u rukama ortodoksne prosrpske partije u Budvi, a koja je okončana unutarpartijskim raskolom i sve većim nezadovoljstvom tamošnjeg stanovništva, izgledno nasilje je ponovo zauzelo svoje mjesto. Ovog puta u pojavi “bezbjednosno interesantnih osoba” iz redova poražene prosrpske frakcije i onemogućavanja nove demokratske tranzicije vlasti.

I spominjanje tenkova koji su svojevremeno pripisani Rajzing Ranke je ponovo bilo u igri.

Poseban obrt u toj priči pripada izvršnoj vlasti koja je sada u rukama prosrpskih i proruskih političara i koja raspolaže bezbjednosnim državnim službama, kao i vodećim položajima u Vojsci Crne Gore, pa prema tome i naoružanju. Računaju se i tenkovi.

Prema svemu do sada viđenom mirna tranzicija nije opcija za sadašnje glavne aktere u vlasti.

Ovo je u prvom redu očigledno u protesnim zahtjevima za smjenama vodećih ljudi u bezbjednosnom sektoru i njihovog apsolutnog neprihvatanja odgovornosti, nakon dva velika zločina koja su se dogodila u Crnoj Gori u posljednje dvije i po godine, sa ukupno 23 žrtve.

Protesti tim povodom obilježili su početak ove godine. Zahtjevi za smjenama odgovornih političara koji su zauzeli položaje odlučivanja, te nakon utvrđivanja njihove očigledne nesposobnosti, do sada nisu rezultirali njihovim ostavkama. Čak, posebno je uočljiva oholost tih političara prema građanskoj pobuni.

A priča o tenkovima koja je pripisivana prethodnoj vlasti je promjenila stranu. Tako da ako „vječita ambasadorka“ Džudi Rajnke želi da čeka tenkove, možda ih i dočeka.

Ali njih sigurno neće izvoditi Đukanović i njegov DPS, već možda upravo oni velikosrpski, putinistički politički aparatčici čije je namještenje svesrdno pomogla.

Komentar Uredništva