IZVAN GRANICA PRIPADANJA TANJA BAKIĆ I NJENA POEZIJA OTPORA (USVOJILI ME ŠKOTSKI KOMUNISTI)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Dr Tanja Bakić, pjesnikinja, prevodilac i autorka muzičkih biografija, predstavlja jedno od najsvjetlijih imena savremene crnogorske književnosti. Njena borba nije samo književna, već i lična, intelektualna i kulturna, jer ona stvara u društvu koje je često balsfemično prema stvarnim vrijednostima. To je Crna Gora – zemlja fascinantne prirodne ljepote, ali i surovih ljudi, oštrih postulata i društvenih struktura koje rijetko prepoznaju i vrednuju individualni intelektualni napor. Uprkos tome, Tanja Bakić hrabro kroči svojim putem, gradeći sopstveni univerzum u kojem poezija postaje otpor, a riječ je kodeks za razumijevanje svijeta i sopstvenog identiteta.

Njena nova zbirka poezije, “Usvojili me škotski komunisti”, objavljena u decembru 2024. godine pod okriljem prestižnih “Ratkovićevih večeri poezije”, već svojim naslovom izaziva čitaoca na razmišljanje. Intrigantna i višeslojna, zbirka otvara prostore za interpretaciju kako ličnog iskustva, tako i kolektivnih fenomena. Škotski komunisti iz naslova nisu samo simbol jednog političkog sistema ili ideologije, već metafora za traganje za pripadanjem, prihvatanjem i identitetom u svijetu koji često odbacuje autentičnost. Ovo je zbirka o onima koji nisu pripadali, o marginama, o suprotnostima, o ženama i muškarcima koji su kroz jśećanja i istorijske lomove pronašli sam glas.

Sam naslov zbirke, na prvi pogled neobičan, u sebi nosi specifičan ritam koji priziva sliku hibridnog identiteta – između tradicije i modernosti, između snage kolektiva i intime pojedinca. Upravo u ovom prostoru sudara ideologija i ličnih priča, Tanja Bakić smješta svoju poeziju, otkrivajući njene najdublje slojeve. Njena zbirka ne govori samo o prošlim vremenima i njihovim herojima, već o našoj današnjoj borbi da u svijetu površnosti sačuvamo suštinu – ljepotu riječi, dostojanstvo stvaranja i ljudsku hrabrost da se bude drugačiji. Naslov zbirke i istoimene pjesme “Usvojili me škotski komunisti” već na prvi pogled otvara prostor za dublju književno-esejističku analizu. Riječ je o višeznačnoj, slojevitoj poetskoj priči koja izmiče konvencionalnim okvirima. Kombinacijom intimnog i kolektivnog, lirskog i društveno-istorijskog, pjesma gradi svijet u kojem su identiteti hibridni, prošlost se prepliće sa sadašnjošću, a simboli postaju polja za nova značenja.

Početak pjesme uvodi nas u atmosferu koja istovremeno odiše ironijom i melanholijom. “Jutro posle pilule” nosi prizvuk lične borbe, možda i razočaranja, dok metafora “kao oblanda” implicira lomljivost, prividnu jednostavnost koja skriva složenost iskustva. Izraz “denim u pluralu” evocira slike globalizovanog, modernog svijeta, u kojem individua pokušava pronaći sopstveni glas unutar kolektivnih uniformnosti. Ova igra riječi priziva savremeni jezik popularne kulture, ali ga prelama kroz prizmu ličnog doživljaja. Centralni dio pjesme prelazi u dijalog sa neimenovanim sagovornikom, simbolički označenim kao “muška dizel zmija.” Ova slika je snažna, dualna – zmija kao arhetipski simbol zavodljivosti, opasnosti i transformacije, dok “dizel” priziva industrijsku, mehaničku stvarnost koja guši prirodni tok stvari. Govor o “prtljažniku busa prepunom vaginaleta” spaja brutalnost i intimu, podsjećajući na neizbježnu tjelesnost i često nevidljive borbe žena u društvu koje ih objektivizira.

Centralni stihovi donose ključ pjesme – “Mene su usvojili škotski komunisti.” Ova rečenica, nosilac naslova, nije samo paradoksalna već i ironično angažovana. Škotski komunisti, kao predstavnici ideološke i geografske daljine, simbolizuju utočište, prihvatanje ili čak transformaciju identiteta. Ovaj stih otvara pitanje pripadnosti i nepripadnosti, mogućnosti stvaranja ličnog identiteta izvan zadatih okvira. Uz to, pjesma evocira društveno-istorijski trenutak “onog davnog ljeta,” sugerišući prelomne trenutke kada su “heroine dobile svoje ulice,” dok je društvo istovremeno glorifikovalo podvodače, gradeći spomenike koji danas služe kao turističke atrakcije. Ovaj stih je istovremeno društvena kritika i osuda glorifikacije pogrešnih vrijednosti.

Zaključno, posljednji stih “Danas pokušavam da budem lijepa” djeluje kao lični apel, gotovo mantra koja se suprotstavlja cinizmu stvarnosti. Ljepota, u ovom kontekstu, nije samo fizička kategorija već simbol unutrašnje snage, samopoštovanja i opstanka. Ona nije upućena drugima, već ličnom ośećaju vrijednosti, kao pokušaj da se u surovom društvenom kontekstu sačuva integritet.

Pjesma “Revolucija” Tanje Bakić predstavlja snažan, višeslojan poetski iskaz koji progovara o transformaciji, razaranju i paradoksima društvenih i ličnih promjena. Naslov odmah evocira pojam promjene u svom najintenzivnijem obliku – nasilne, radikalne, često destruktivne. Međutim, revolucija u ovoj pjesmi dolazi “polomljenih zuba,” slomljena i izmučena, više kao simbol neuspjelog ideala nego kao trijumfalni trenutak. Ona miriše “na krv ispod nokta,” što priziva slike surovosti i nasilja, ali na mikroskopskom, gotovo intimnom nivou, čime se univerzalni koncept spušta na individualni doživljaj.

Poziv “Probudi se i gledaj” upućen je čitaocu, ali i kolektivnoj svijesti, zahtijevajući da se suočimo sa stvarnošću u kojoj “živi progone mrtve.” Ova moćna rečenica obuhvata apsurdnost svijeta u kojem prošlost i njeni ideali postaju teret, dok sadašnjost proganja uspomene na ono što je nekada bilo vrijedno. Kafka, kao simbol apsurda i nemogućnosti bijega iz sistema, ovđe “veže jezik” stvorenju koje je reducirano na kombinaciju “falusa i električnog šoka.” Ovaj opis je brutalna kritika društva koje dehumanizuje i srozava ljudski identitet na nivo bioloških i tehnoloških komponenti. Kafka, koji te “uči unazad da hodaš,” dodatno pojačava ośećaj regresije, unazađivanja i nemoći pred apsurdnim zahtjevima stvarnosti. Drugi dio pjesme donosi nešto intimniji ton, đe lirski subjekt prašta “maskulinitet” – čin koji implicira priznavanje, ali ne i odobravanje. Praštanje se ne odnosi na slabost, već na razumijevanje konteksta i posljedica, posebno u svijetu đe se tijela posuđuju i vraćaju prazna, poput “baterija koje su ispražnjene.” Ova metafora ukazuje na eksploataciju tijela i duha, iscrpljivanje resursa koje društvo neprestano zahtijeva.

Završni stihovi donose sliku pauna simbol ljepote, ponosa i elegancije. Paun nije ubijen da bi prestao širiti krila, već da bi prestao biti najljepša ptica “iz dvorišta.” Ovaj čin simbolizuje društvenu netoleranciju prema svemu što se izdvaja, prema ljepoti i autentičnosti koje prijete uniformnosti i prosječnosti. U ovoj slici sažima se važna poruka pjesme – revolucija nije samo borba protiv sistema, već i borba za očuvanje ljepote, autentičnosti i dostojanstva u svijetu koji ih sistematski guši. Tanja Bakić, kroz ovu pjesmu, izaziva čitaoca da preispita sopstveni odnos prema revoluciji ne kao političkom činu, već kao ličnoj transformaciji koja uključuje suočavanje sa surovim realnostima, prihvatanje apsurda i pronalaženje načina da se sačuva suštinska ljepota u svijetu punom kontradikcija.

Pjesma “Tvoj strah” Tanje Bakić otvara duboko filozofski, društveno kritički i intimno introspektivan prostor. Naslov “Tvoj strah” usmjerava čitaoca ka razmišljanju o univerzalnom ljudskom ośećaju, strahu  ali kroz prizmu individualnog iskustva u savremenom svijetu, obilježenom društvenim i tehnološkim promjenama.

Prvi stihovi uspostavljaju ironiju u kojoj “niko od nas sjutra neće postati predsjednik.” Ova rečenica ne izražava samo ličnu rezignaciju, već i širu kritiku društvenih struktura koje obeshrabruju promjene i individualni napredak. Stih “Jer sve dok vlada kritika univerzalizma, mi ovdje izmišljamo strah” otkriva paradoks modernog društva  dok se univerzalni ideali kritikuju i urušavaju, na lokalnom nivou dominira kultura straha, koja sputava i zamjenjuje progres pesimizmom i pasivnošću. Dalje, pjesma istražuje simboliku statusa quo u demokratiji, koja je “doživjela status quo” nepomičnost u društvu koje bi trebalo da se temelji na promjenama. Ova nepomičnost, kombinovana sa nesigurnošću izraženom kroz “nije bezbjedno voditi ljubav,” uvodi motiv neslobode čak i na najintimnijem nivou ljudskog postojanja.

Centralna metafora pjesme, “pohovana Afrodita 21. vijeka,” briljantno spaja mitološko i suvremeno. Afrodita, božanstvo ljepote i besmrtnosti, ovđe je svedena na trivijalnost i prolaznost – postaje “više putena, manje besmrtna.” Ova transformacija simbolizuje degradaciju ideala u svijetu u kojem se duhovna i estetska vrijednost često žrtvuju radi površne senzualnosti i konzumerizma. U završnim stihovima, pjesma se prebacuje na motiv prirode i tehnologije. Strah da će “ruže iz tvoje bašte ostati bez pčela” nije samo ekološka opomena, već i duboka metafora za gubitak harmonije i suštine života. “AI konkurencija” postaje simbol prijetnje ljudskoj autentičnosti i prirodnom poretku. Na ovom mjestu pjesma prelazi iz lične u globalnu refleksiju o uticaju tehnološkog razvoja na ljudskost.

Pjesma “Tvoj strah” nudi slojevit pogled na savremeni svijet, kroz prizmu straha od stagnacije, gubitka vrijednosti i tehnološke dominacije. Tanja Bakić majstorski spaja intimno i univerzalno, pozivajući čitaoca da preispita sopstvene strahove i odnose prema društvu, prirodi i tehnologiji. Ovo nije samo pjesma o strahu, već i o pozivu na suočavanje sa njim kroz promjenu, prihvatanje i očuvanje onoga što je istinski važno.

Zbirka “Usvojili me škotski komunisti”, kao i istoimena pjesma  Tanje Bakić, otvara vrata u svijet koji je istovremeno introspektivan i kritički angažovan, kompleksan i prožet ironijom. Naslov pjesme i zbirke nije samo lingvistički eksperiment, već duboko simboličan iskaz koji postavlja pitanja o identitetu, pripadanju i disonanci između individualnog i kolektivnog. Sama ideja “usvajanja” od strane “škotskih komunista” nosi univerzalne i lične slojeve značenja – od kritike ideoloških sistema koji oblikuju naše postojanje, preko pitanja prihvatanja od strane drugog, do borbe za očuvanje autentičnosti u surovom i paradoksalnom društvenom okruženju. Kroz svoje stihove, Bakić se dotiče problema marginalizacije, glorifikacije pogrešnih vrijednosti, i dehumanizacije modernog društva. Njena poezija istovremeno je śedočanstvo i otpor śedočanstvo o svijetu koji često ne prepoznaje individualne vrijednosti i otpor prema sistemima koji oblikuju ljude da budu dio kolektiva bez identiteta. U pjesmi, Škotska simbolizuje udaljeni, gotovo egzotični svijet, dok komunisti predstavljaju ideologiju koja obećava jednakost, ali u stvarnosti često guši ličnu slobodu. Upravo ta hibridnost značenja čini ovu zbirku izazovnom i višeslojnom, ostavljajući prostora za nebrojene interpretacije.

Tanja Bakić se u svojoj poeziji ističe autentičnošću i smjelošću da postavlja pitanja koja mnogi izbjegavaju. Njeni stihovi ne traže odgovore, već pozivaju čitaoca na introspektivno preispitivanje sopstvenih uvjerenja i pozicije u svijetu. Njena poezija odiše buntom, ali i melanholijom, podśećajući nas da u svijetu stalnih previranja i promjena ljepota i borba idu ruku pod ruku.

U evropskoj književnosti, Tanja Bakić po svojoj dubokoj introspektivnosti, kritičkom tonu i snažnim metaforama može se uporediti sa čuvenom Silvijom Plat. Poput Plat, Bakić istražuje tamne strane ljudskog iskustva, propitujući društvene norme, identitet i složene unutrašnje borbe. Iako njihove poetike pripadaju različitim kontekstima Plath u okviru angloameričke tradicije, a Bakić u savremenom crnogorskom društveno-političkom pejzažu  obje autorke dijele sposobnost da intimno povežu sa univerzalnim. Njihove poezije često balansiraju na ivici između bola i nade, iznoseći na površinu unutrašnje konflikte i eksternu društvenu kritiku.

Plat je, kroz zbirku “Ariel”, poznata po svojoj moći da ,,razbije” konvencije i hrabro piše o temama identiteta, depresije i egzistencije. Slično, Bakić u zbirci “Usvojili me škotski komunisti” koristi ironiju, društvenu analizu i snažne slike kako bi otvorila prostor za diskusiju o marginalizaciji, nesigurnosti i traganju za smislom. Njihove poezije su prostor suočavanja sa sobom, sa društvom, sa strahovima  i kao takve ostavljaju dubok trag na čitaoca. Bakić, međutim, u svojoj poeziji ide korak dalje, jer uvodi elemente savremenog društva, tehnologije i kulture u svoje stihove, stvarajući dijalog između tradicije i modernosti. Dok Plath koristi introspektivni glas da istraži individualne krize, Bakić proširuje horizont svojih tema, fokusirajući se na kolektivne fenomene savremenog društva, uključujući ideološke sukobe, globalizaciju i ekološke izazove. Zbirka “Usvojili me škotski komunisti” je manifest jedne hrabre intelektualke koja kroz svoje stihove demistifikuje društvene paradigme, istražuje ljudsku ranjivost i slavi snagu individualnog izraza. Tanja Bakić, poput Silvije Plath, ostavlja prostor za čitaoca da se suoči sa sobom i svijetom u kojem živi. Njena poezija podśeća nas na to da se čak i u surovosti stvarnosti može pronaći ljepota i inspiracija  ali samo ako smo dovoljno hrabri da je potražimo.