“Protesti u Srbiji uživaju punu podršku crnogorskih građana koji žele dobrosusjedske odnose sa Srbijom – na osnovama pune ravnopravnosti i međusobnog poštovanja i uvažavanja”
Mogućnost uvođenja vanrednog stanja u Srbiji postaje realna. Ali, to je samo jedan od scenarija koji bi ubrzao pad korumpiranog i kriminalizovanog režima Aleksandra Vučića.
Uspjeh demonstracija je nesumnjiv. Studenti su uspjeli da politički protest oslobode stranačkih ograničenja, nedosljednosti i – mada je o tome izvjesno neprijatno pisati sa strane – korumpiranosti.
Režim je u terminalnoj fazi. Nagli odlazak američkog ambasadora Hila ostavio je Vučića i bez privida kako ima saveznika u SAD, koji razumiju i podupiru njegovu politiku.
Drugo je pitanje koliko će agonija trajati. Važnije od toga – koju žrtvu Srbija mora podnijeti da bi se otarasila Vučića i njegove partijsko-policijsko-medijske kamarile. Ali je kraj jasan: Vučić kaputt!
Dometi, tj. budućnost studentskog pokreta, koji je, na upravo zadivljujući način izbjegao zamke i podmetanja režima, ostaje, takođe, otvoreno pitanje. Može li se – na temeljima tog poleta, entuzijazma, originalnosti i nesumnjive masovnosti – konstituisati nova organizovana politička snaga, usmjerena prema građanskim, demokratskim i evropskim ciljevima?
Ili je Srbija (sa vidljivim izuzetkom Vojvodine, iz koje, poslije tragedije u Novom Sadu, dolaze jasne pro-zapadne i moderne poruke, dok je to u ostatku Srbije izuzetak ili gotovo egzotični i, na nesreću, marginalni “incident”) osuđena da i poslije Vučića pliva u blatu nacional-šovinizma, velikodržavne fiksacije i malignog uticaja popova Crkve Srbije na magistralne socijalne i političke tokove?
Razloga za optimizam ima malo (doljepotpisanom bi bilo veoma drago da griješi), ali se, ipak, ne smije zaboraviti, niti ignorisati, da će svrgavanje AV biti politički pomak od istorijskog značaja.
Za to vrijeme, u Crnoj Gori, vladajuća politička većina i bukvalno drhti od straha što će se (i kako!) desiti njihovom mentoru, sponzoru i finansijeru, nalogodavcu i “vođi svih Srba”. Tu ne treba praviti omašku, koja je česta u analizama crnogorske političke scene: nisu samo Andrija Mandić i Milan Knežević Vučićevi vojnici – ima tu još mnogo kupljenih, ucijenjenih i prestrašenih varijacija na temu “bratskih odnosa sa Srbijom” i “čuvanja svetinja” – od banalnog premijera Spajića i njegovog kvazi-evropskog PES, preko ucijenjenih (i, kako se jasno pokazalo poslije druge teške tragedije na Cetinju), ostrašćenih i besprizornih Bečić-Bogdanović Demokrata, pa sve do karikaturalnog i nesposobnog slučajnog predsjednika Milatovića. Svi su oni u velikosrpskom šovinističkom vozu, instruirani od srpskih bezbjednosnih službi, prestrašeni od crnogorske ekspoziture Crkve Srbije i pod nadzorom srpsko-ruskih režimskih medija.
Studentski protesti u Crnoj Gori – koji su dobili, za crnogorske prilike, vrlo značajnu podršku građana, dodatno su osnaženi i uozbiljeni činjenicom da je premijeru Spajiću dat rok (1. februar) da se izjasni o njihovim zahtjevima – od kojih je prvi da potpredsjednik Vlade Bečić i ministar unutrašnjih poslova Šaranović podnesu ostavke.
Ukoliko se to ne dogodi – niti Spajić smijeni članove kabineta iz redova Demokrata – crnogorska politička situacija će se naći pred upitom koji je i naziv te neformalne grupe studenata: “Kamo śutra”?
Protesti u Podgorici – kao, uostalom i u Srbiji – su, do sada (kako i treba) bili politički (iako crnogorski studenti insistiraju da to nisu), ali ne i partijski. To je opravdano i ispravno, naravno. Kakav god da bude rasplet u vezi sa ostavkama/smjenom pomenutih kadrova Demokrata – to pitanje se nameće kao jedno od najvažnijih za crnogorsku građansku, demokratsku i evropsku opoziciju, koja, posljednjih sedmica, pokazuje volju, upornost i snagu da ne dopusti dalje urušavanje političke situacije i ustavno-pravnog poretka u zemlji.
Vladajuće snage u Crnoj Gori imaju drugi problem. One preže što će biti u Srbiji i kako će međunarodna zajednica na to reagovati. Ne treba veliko znanje da bi se shvatilo kako će njihova osnovna strategija prema Srbiji ostati ista: služiti onima koji su na vlasti u Srbiji. Tužno, ali istinito.
To objašnjenje neko može smatrati simplifikacijom ili jednodimenzionalnim shvatanjem crnogorsko-srpskih odnosa – ali je upravo to istorijski rezon “srpske”, tj. “pro-srpske” politike u Crnoj Gori. Sve ostalo je kulisa za tu ružnu i neprijatnu istinu.
Sa tragičnim (i kratkim) izuzetkom Vlade Zorana Đinđića, to pravilo se ponavlja. I ponoviće se, u to nema sumnje, i kada AV bude politička prošlost u Srbiji.
Bez obzira na to – i uprskos tome – studentski i građanski protesti u Srbiji uživaju punu podršku onih crnogorskih građana, političara i partija koji žele dobrosusjedske odnose sa Republikom Srbijom – na osnovama pune ravnopravnosti i međusobnog poštovanja i uvažavanja.
U njima – crnogorskim independentistima, evropejcima, građanski i evropski opredijeljenim ljudima svih vjera i nacija – Vojvodina i Srbija će uvijek imati prijatelja i saveznika – a srpska velikodržavna i nacionalistička politika postojanog i odlučnog protivnika. Ili – da pojasnimo – imaće neprijatelja.
Tako je u istoriji vazda bilo, tako će uvijek i ostati.
(autor je predsednik Crnogorskog helsinškog odbora i nekadašnji šef diplomatije Crne Gore)
(Autonomija, foto: Huan Fernandez)
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].