STARI BAR NA RAZMEĐAMA VJEKOVA (III)

Piše Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Moja šetnja zidinama, bedemima i brojnim lokalitetima Starog Bara se nastavlja, a pažnju mi neizbježno privlači Sat-kula. Vrijeme na njoj stalo je na 7:20. Da li nam taj trenutak nešto kazuje, da li nas opominje? To su pitanja na koja jedino vrijeme može dati odgovore. Sat-kula pamti duge vjekove razvoja i preobražaja Starog Bara, kao tihog svjedoka burnih istorijskih zbivanja. Od kada je vijeka i svijeta, ljudi će mjeriti vrijeme, ali malo đe ono stoji tako simbolično, kao na ovom satu.

Na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar zabilježeno je: „Sat-kula je zadužbina Jahije-age, koji je obnovio kulu 1753. godine. To je zapravo kula iz srednjovjekovnog ili venecijanskog doba, koja je prepravljena u ovaj monumentalni orijentalni spomenik, po kome se najviše prepoznaje Stari grad Bar. Starobarska Sat-kula je znatno oštećena u višenedeljnoj konstantnoj topovskoj paljbi prilikom crnogorskog zauzimanja 1877. godine. Objekat je stradao i u eksploziji 1881. godine, pa je dodatno oštećen u tri katastrofalna zemljotresa koja su pogađala region Bara – 1905, 1968. i najviše 1979. godine. Temeljno je sanirana i restaurirana 1984. godine.“

Dok nastavljam svoje korake, Sat-kula dominira okolinom, kao simbol ne samo arhitektonske ljepote, već i nepokolebljivosti uprkos svim izazovima. Ovo veličanstveno zdanje, smješteno u srcu Starog Bara, ujedno je svjetionik prošlosti i opomena budućnosti. Njegova istorija prožeta je pričama o ljudima, kulturama i neuništivom duhu ovog prostora.

ARHIEPISKOPSKA PALATA

 Nakon obilaska Sat-kule, koraci me vode ka još jednom dragulju Starog Bara – impozantnom zdanju Arhiepiskopske palate. Ova monumentalna građevina danas čuva brojne eksponate koji svjedoče o bogatoj prošlosti, prožimanju različitih kultura i identiteta, takođe ukazuje na duhovni i istorijski značaj ovog prostora. U obnovljenoj palati smještena je arheološka postavka, čiji eksponati danas svjedoče o minulim vremenima i ljudima koji su ovdje živjeli.

Kako je navedeno na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Veliki portal i tri vitka gotička prozora mogu indicirati da je ovaj objekat prvobitno bila crkva, koja je kasnije prepravljena u dvor biskupa. Po natpisu koji je pronađen sekundarno, pominje se kurija i godina 1400, što potvrđuje pretpostavku da je ovdje bio dvor arhiepiskopa: … CURIA D(OMINI) R(ECTORIS) H(IUS) EC(C)L(E)SIE DE AN (TIVARO) ANN (O) D(OMI)NI MCCCC …“

Unutar palate su otkrivene zidane grobnice, ukrašene crvenim krstovima oslikanim na sve četiri strane. U nekim od njih krstovi su urezani u malter, što govori o specifičnom sakralnom značaju ovog prostora. Snažna katolička vjera, čvrsto ukorijenjena u zajednicu, vezivala je ljude ovoga kraja, gradeći mostove među generacijama i postavljajući temelje duhovnog jedinstva. Ta vjera se ovdje osjećala kao simbol nade, opstanka i zajedničkog identiteta. Danas, ova građevina udomljava arheološki muzej, čiji eksponati brišu granice vremena i povezuju nas sa prošlim vijekovima.

Arhiepiskopska palata u Starom Baru predstavlja autentični spoj arhitekture, istorije i kulture. Prvobitno sagrađena kao katolička crkva, kroz vjekove je doživjela transformaciju u dvor biskupa, što dodatno svjedoči o slojevitosti i dinamičnosti kulturne baštine ovog prostora. Njeni gotički prozori i monumentalni portal odaju utisak elegancije i duhovne uzvišenosti, dok grobnice unutar palate nude uvid u rituale i vjerovanja prošlih epoha. Ova veličanstvena građevina, sada dom arheološke postavke, ne samo da čuva istoriju, već je i simbol trajanja i neuništivosti identiteta Starog Bara.

Arheološki muzej, smješten u impozantnom zdanju Arhiepiskopske palate, nudi bogat i detaljan uvid u raznovrsne istorijske i kulturne periode koji su oblikovali identitet Starog Bara. Kroz pažljivo osmišljenu postavku, posjetioci imaju priliku da zakorače u daleku prošlost, osjetivši duh vremena koji seže od paleolita i neolita, kada su prvi stanovnici ovog područja oblikovali svoj život u skladu sa prirodom i resursima koji su im bili na raspolaganju. Jedan od važnih segmenata muzejske postavke odnosi se na geografski položaj Starog Bara, čija je strateška lokacija omogućila razvoj ovog mjesta kao važnog trgovačkog, kulturnog i duhovnog centra. Posebna pažnja posvećena je Nekropolama u Mijelama, koje svjedoče o drevnim običajima sahranjivanja, kao i o umjetničkoj vještini iskazanoj kroz detaljno ukrašene nadgrobne spomenike.

Izložene skulpture i ukrasi u kamenu predstavljaju vrhunske radove umjetnika koji su živjeli u različitim epohama, dok predmeti od stakla i keramike donose tragove svakodnevnog života i estetskog senzibiliteta minulih generacija. Posebno mjesto zauzimaju eksponati iz perioda Otomanskog Bara, uključujući primjere otomanske keramike ukrašene bogatim motivima i simbolikom, koji svjedoče o dugoj vladavini i kulturnom uticaju Osmanskog carstva na ovaj region. Muzejska kolekcija takođe obuhvata artefakte iz perioda rimske i helenske kulture, koji ističu sofisticiranost civilizacija koje su utemeljile temelje zapadne kulture. Pored toga, izloženi predmeti iz kasne antike i ranog srednjeg vijeka prikazuju prelazne periode i transformacije kroz koje je Bar prolazio pod različitim vladarima i kulturama.

Posebno impresivni su eksponati iz vremena kada je Bar bio pod vlašću Venecije, uključujući predmete koji oslikavaju procvat trgovine i zanatstva u ovom periodu. Gvozdeno doba i tumuli donose priče o prvim zajednicama koje su razvile složene društvene i ritualne strukture. Ova bogata zbirka, koja obuhvata i još mnogo drugih dragocjenosti, poput oruđa, oružja, nakita i religijskih predmeta, svakom posjetiocu pruža priliku da se poveže s duhom prošlih vremena. Arheološki muzej nije samo prostor čuvanja artefakata, već i dinamičan centar učenja i razumijevanja kako je kroz vjekove oblikovan identitet Starog Bara i njegovih stanovnika. Svaka sala, svaki izloženi predmet, nosi sa sobom priču koja nas podsjeća na to koliko je važno čuvati i njegovati nasljeđe za buduće generacije.

POGLED NA OSMANSKE AMAME

 Dok kročim stazom đe su smještena turska kupatila (osmanski hamami), osjećam kako me obuzima mistični duh prošlih vremena. Ovo nije samo arhitektonska struktura to je prostor ispunjen tišinom i tajnama, u kojem se svaka pora kamena čini kao čuvar priča o ljudima, ritualima i njihovoj potrazi za mirom i pročišćenjem.

Kako je zapisano na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Tursko kupatilo (hamam) je objekat čiji je glavni kvadratni prostor zasveden kupolom na trompama. Ispod poda očuvan je hipokaust formiran od niza nižih stubaca između kojih je cirkulisao topao vazduh. Pod je bio od kamenih ploča, koje su nalijegale na ove stupce. Keramičkim cijevima dovođena je iz susjedne odaje topla i hladna voda, koja je cirkulisala duž zidova.“

Već na prvi pogled, hamam svojim jednostavnim, ali impresivnim dizajnom odaje utisak sklada između funkcionalnosti i estetike. Kamenje na podu, zagrijano toplim vazduhom koji je nekada kružio ispod njega, čini se kao da još uvijek nosi tragove koraka onih koji su ovđe dolazili u potrazi za opuštanjem, obnavljanjem tijela i duha. Keramičke cijevi, koje su dopremale vodu iz susjednih odaja, bile su dio promišljenog sistema, čineći hamam simbolom napredne osmanske inženjerske vještine. Poseban ugođaj pruža prostor zasveden kupolom, čije su zidove grijali kanali povezani sa pećima. Dimnjak, koji je služio za izvlačenje dima i zagrijavanje zidova, nije bio samo tehničko rješenje već i element harmonije unutar čitavog sistema. Na kupoli i svodovima nalaze se mali otvori za osvjetljenje i ventilaciju, kroz koje prodire suptilna svjetlost, stvarajući gotovo mističnu atmosferu.

Ulaskom u hamam, čovjek osjeća povezanost sa duhom prošlosti, kao da prostor šapuće o nekadašnjem životu i ritualima. Topla i hladna voda, pažljivo vođena keramičkim cijevima i stubovi hipokausta koji su podove činili toplim, bili su simbol ne samo funkcionalnosti već i umjetničkog izraza. Hamami nisu bili samo mjeta za tjelesno pročišćenje oni su bili i mjesta duhovnog spokoja, susreta i meditacije. U ovom prostoru, đe su se ispreplitali toplina vode, svjetlost koja prodire kroz male otvore i mirisi prošlih vremena, svaki posjetilac može osjetiti duh civilizacije koja je znala spojiti praktično i duhovno. Turska kupatila u Starom Baru nisu samo arhitektonsko blago, već i podsjetnik na važnost rituala koji pročišćavaju tijelo i vraćaju duši mir.

CRKVA SVETE KATARINE

 Posebnu pažnju privlači katolička crkva svete Katarine, koja ne samo da svojim izgledom fascinira, već i nosi priču ispunjenu simbolikom i duhovnošću. Svetu Katarinu, zaštitnicu učenjaka, filozofa i svih koji tragaju za mudrošću, vjera i legenda opisuju kao ženu izuzetne ljepote i uma, koja je živjela u 4. vijeku i stradala kao mučenica zbog svoje odanosti hrišćanskoj vjeri. Njena snaga i odlučnost odjekuju kroz vjekove, baš kao i u ovoj maloj crkvi, čiji svodovi i zidovi pričaju tihe priče o vjeri i upornosti. Ispod same crkve nalazi se kratak tunel i prolaz, što dodatno naglašava njenu mističnost i povezanost sa tajnama prošlih vremena. Prolaz, sa svojim zasvođenim svodom, kao da nas poziva da se zaustavimo i oslušnemo odjeke koraka onih koji su tuda prošli. Taj detalj, u kombinaciji sa arhitektonskim specifičnostima crkve, čini ovo mjesto posebnim i nezaboravnim.

Kako je zapisano na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Crkva sv. Katarine rađena je u romanogotičkom maniru, karakterističnom za sakralno i profano graditeljsko nasljeđe Bara, i predstavlja rijedak primjer crkvica ovoga doba koje su sazidane nad zasvođenim prolazom. Ulica kojom se prilazi crkvi popločana je turskom kaldrmom.“

Vjeruje se da je crkva mogla biti sagrađena kao manastirska građevina oko koje je postojala monaška zajednica, ili kao privatna kapela unutar neke palate. Ova mogućnost unosi dodatnu dimenziju u njenu istoriju, dajući naslutiti da je bila mjesto tihe molitve, kontemplacije i duhovne zajednice. Izgrađena u XIV vijeku, crkva je kroz vijekove preživjela različite izazove, ali je 2018. godine rekonstruisana, čime je sačuvan njen izuzetan značaj za kulturnu i duhovnu baštinu Bara.

Popločana turskom kaldrmom, ulica koja vodi do crkve sama po sebi nosi posebnu atmosferu, kao da nas vodi kroz vrijeme. Crkva svete Katarine, sa svojom jednostavnošću i uzvišenošću, ostavlja utisak tihog svetilišta, mjesta đe se duh uzdiže i đe se prošlost susreće sa sadašnjošću u harmoniji svetog i ljudskog.

STARI BAR I ČEMPRESI

 Kasno popodne opominjalo me na kraj dana, kao tihi podsjetnik na prolaznost trenutaka. Sve što sam doživio činilo se tek djelićem mnogo šireg mozaika priča, svjedočanstava i emocija koje Stari Bar čuva u svojim zidovima i stazama. Mnoge stranice naše zajedničke istorije, kulture, religije i nacija ostale su samo dodirnute, tek zagrebane površine beskrajnog bogatstva koje ovaj prostor nudi. Još mnogo toga čeka da bude istraženo, doživljeno i shvaćeno, jer istorija Starog Bara nije samo prošlost – ona je živuća, produhovljena priča koja nastavlja da govori svakome ko želi da je sluša.

Dok sam koračao njegovim kamenim stazama, pažnju su mi privukla brojna drevna stabla čempresa, čuvari vremena, čija visina i vitkost odaju utisak vječnosti. Čempres, poznat kao simbol tuge i uzvišenosti, vjekovima je bio prisutan u mediteranskim krajevima, a posebno u sakralnim prostorima. Njegova tamna, smirena silueta često je pratila crkve, groblja i drevne trgove, kao tiho svjedočanstvo o prolaznosti ljudskog života i neuništivosti duha. Njegove grane kao da pružaju ruke ka nebu, dok mu duboko utkani korijeni svjedoče o povezanosti sa zemljom i njenom istorijom.

U kontekstu Starog Bara, čempresi su tihi svjedoci vjekova, čuvari sjećanja. Njihovo prisustvo podsjeća na neprolaznu vezu čovjeka sa prirodom, ali i na tradiciju koja se ovđe vijekovima njeguje. U sjenama tih čempresa možda su sjedili i razmišljali monasi, hodže, trgovci, vojnici ili putnici, dok su njihovi koraci odzvanjali kaldrmom koja i danas na naljepši način čuva brojne priče kako one zapisane tako one koje postoje u predanjima, legendama, pričama. Stari Bar, sa svojim drevnim zidinama i starim čempresima, nije samo grad  on je živi organizam ispunjen dušom i sjećanjima. Čempresi, ti vječni čuvari, stoje kao simbol snage i postojanosti, opominjući nas da se, iako smo prolazni, naš duh može uzdići ka nečemu većem, baš kao njihove grane koje dodiruju nebo. Dok sam odlazio, svjetlost zalaska sunca obasjavala je njihovu tamnu siluetu, a u tom prizoru vidio sam ne samo kraj dana, već i obećanje novih početaka i spoznaja koje me čekaju. Stari Bar je putovanje kroz vrijeme i dušu, ispunjeno neispričanim pričama koje tek treba otkriti i dodirniti. A JA SAM DOTAKAO SAMO NEKE

 Vrijeme pred Starim Barom neumitno teče, poput rijeke koja nikada ne staje, noseći sa sobom sjećanja, priče i sudbine onih koji su ovđe živjeli. Njegove drevne zidine i kamenite staze tiho svjedoče o veličanstvenosti prošlih epoha, dok strpljivo čekaju da se novi arheolozi, istraživači i vizionari posvete njegovim skrivenim tajnama. Stari Bar nije samo svjedok vremena on je živa enciklopedija civilizacija, mjesta susreta kultura, religija i naroda koji su ovdje ostavili neizbrisiv trag.

Njegovi drevni temelji i zaboravljeni prolazi kriju još mnoge tajne koje čekaju da budu otkrivene, svaki kamen možda skriva novu priču, svaki ukras može ponuditi još jedan komad slagalice koja čini bogatu istoriju ovog prostora. Tu su slojevi civilizacija – ilirski, rimski, vizantijski, dukljanski, venecijanski, osmanski – isprepleteni u neponovljivom spoju koji podsjeća na važnost ovog grada kroz vjekove.

Međutim, Stari Bar ne može sam da čuva svoje blago. On traži pažnju i zaštitu, traži novu generaciju arheologa, istoričara i stručnjaka koji će sa ljubavlju i posvećenošću raditi na otkrivanju i očuvanju njegovih neprocjenjivih vrijednosti. Traži državu, institucije i zajednicu da ga prepoznaju ne samo kao turističku atrakciju već kao dragulj kulturne baštine Crne Gore i šireg regiona. Jer svaki dan koji prođe bez akcije i ulaganja prijetnja je da se dio njegovih tajni zauvijek izgubi pod teretom vremena. Vrijeme neumitno prolazi, ali Stari Bar i dalje stoji, nepokolebljiv, oslonjen na svoju istoriju i bogatu dušu. On ne traži mnogo – samo ruku koja će ga zaštititi, pogled koji će ga razumjeti i trud koji će mu vratiti sjaj koji zaslužuje. Jer u njegovim zidinama, prolazima i ostacima krije se mnogo više od kamenja i ruševina – krije se identitet, sjećanje i duh jedne civilizacije koja ima još mnogo toga da ispriča onima koji žele da slušaju.