Bila bi dobra vlast koja zna da ništa ne zna

Piše: Slavko Mandić

SOKRAT, jedan od najpoznatijih grčkih filozofa u istorji, osnivač zapadnjačke filozofske tradicije, kazao je da je jedina prava mudrost u saznanju da ništa ne znaš. On je znao, kako je govorio, da jedino zna da ništa ne zna. Rođen je 470. godine prije nove ere. Od tada do danas prošlo je punih 2495 godina. Razumio je znanje i vrline, vjerujući da onaj koji ima znanje o tome što i kako treba činiti, neći birati zlo. Što je dovoljna vrlina.
Tako je to bilo tada u njegovom vjerovanju. Možda je veliki filozofski um ośećao da će vrijme progresa hiljadama godina udaljenog od njegove misli, ozakoniti neznanje kao pravilo postojanja, a samim tim i zlo u njemu kao pokretačku snagu potpunog haosa i svakovrsnog rđavog čina.
Ako bi uporedili ono vrijeme njegovog predskazanja za daleku budućnost i ovog današnjeg, jasno je da je Sokratovo oko i tada viđelo ovovremene likove stranputice koji su se namnožili i drobe temeljne vrijednosti navodne demokratije kojoj lažno teže.

Zato su tu laž predočili mnogi u ime i prezime djelovanja, kako bi neznaveni prepoznali u njima demokratske procese, kao dobro kome služe navodno radi boljitka društvene zajednice, koju svom silinom uništavaju svakoga dana, sata i minuta. O toj i takvoj demokratiji i demokratama, govorio je Sokrat glasno, znajući epilog koji će uslijediti za daleka neka pokoljenja. Reći će : „Demokratija će platiti zato što će pokušati da odgovara svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokratija će im to dati. Mladi će htjeti da budu uvažavani kao stari, žene će htjeti da budu kao muškarci, stranci ce htjeti prava starosjedilaca. Demokratija će im to dati!
Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokratija će im to dati.

Kada lopovi i prevaranti preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastaće gora tiranija nego u bilo koje vrijeme monarhije i oligarhije.”

Mnogi danas pojma nemaju ko je bio Sokrat! I ne mislim pritom na prosti puk, nego na one koji čine vlast na svim nivoima. A i kakav Sokrat, pitaće se vlastodršci, oko čijih se pojedinaca na mondenskim zimovalištima, o trošku cijela naroda, okreću zaštitari lika i (ne)djela demokrate, vozilima, dnevnicama, hotelima, restoranima, garderobom, i svačim još što mali um može da smisli, kako bi ta vlastita minijatura sama sebi izgledala važno.

Ili ona lažna neznavena, što su joj glavne mete studenti, do čije intelektualnosti nikako da dopre. To je družina koja neće nikada reći da zna koliko ne zna. A i kako bi, kad je za takvu spoznaju potrebno znanje i mudrost. A oni ništa od toga nemaju, sem golu silu kojom pokreću zlo u njima.

Djelovanje nemoralne svijesti, kao odbrambenog bedema, demokrate objašnjavaju najčešće širokopojasnim izmišljotinama, prevarama, falsifikatima, podmetanjima, u golom strahu od gubitka vlasti i sve bezočnijeg terorisanja naroda kojega su već nekoliko puta do sada temeljno prevarili.

Demokratija (čitaj demokrate) neće predati vlast mirno i dostojanstveno priznati poraz. Upravo zato što oni porazom smatraju gubitak privilegija, a ne odgovor naroda koji im je davao podršku, nadajući se boljitku. Sa njima je došla neka nova demoNkratija, koja je uspjela da zgazi svaku moralnu vrijednost i učini da se dovoljno proglasiti, a ne djelom oglasiti.

Naše oko nije Sokratovo, reći će mali broj onih koji znaju da ništa ne znaju, pa će propasti i pokušaj da predvide što će nam se dešavati za nekoliko mjeseci, ili makar godinu. Hoćemo li čekati da nas u svijet normale uvede vještačka inteligencija, kao bolje rješenje od ove nepostojeće demokratskih ostrašćenika?
Možda je ona bolja od ove najgore?