Intervju sa Marinkom Ćulafićem: Neumoran u borbi za crnogorski identitet u Albaniji

Piše: Nada Kovačević

Istorija crnogorske manjine u Albaniji svedoči o neiscrpnoj snazi i otpornosti naroda koji su kroz vjekove čuvali svoj identitet, jezik i tradiciju, uprkos nedaćama. Među njima, porodica Ćulafić iz Gornjih Luga kod Andrijevice nosi duboko ukorijenjeno nasljeđe prožeto herojskim djelima, stradanjem i nesalomivom vjerom u očuvanje svojih korijena. Njihova priča počinje u turbulentnim godinama 20. vijeka, kroz antifašističku borbu, represije i progon, a nastavlja se u novom okruženju Albanije, gdje su, uprkos izazovima, uspjeli da sačuvaju svoj identitet i doprinesu društvu u kojem žive.

Marinko Ćulafić, potomak ove izuzetne porodice, nastavlja misiju svojih predaka. Njegova priča je svedočanstvo ne samo o teškoj sudbini jedne porodice, već i o trajnoj posvećenosti očuvanju crnogorske kulture i tradicije među manjinama u Albaniji. Marinkov đed, poznat kao Tatko, bio je jedan od organizatora antifašističkog ustanka u Andrijevičkom okrugu i simbol otpora u tom vremenu. Njegova porodica je preživela represije, političke progone i izgnanstvo, ali su uprkos svemu uspjeli da očuvaju svoje vrijednosti i prenesu ih na buduće generacije.

Danas, kao predsjednik udruženja „Zajednica Crnogoraca u Albaniji“ i prvi predstavnik crnogorske manjine u albanskoj vladi, Marinko Ćulafić neumorno radi na jačanju zajedništva, obrazovanja i promocije crnogorskog identiteta u Albaniji. Njegov rad je simbol nade i odlučnosti da se ne zaborave korijeni i da se prenesu budućim generacijama.

U intervjuu za portal #CGDIJASPORA, Marinko Ćulafić otkriva kako su izazovi s kojima se suočila njegova porodica oblikovali njegovu misiju, koje korake preduzima kako bi crnogorska manjina u Albaniji očuvala svoj identitet i šta ga motiviše da svakodnevno radi na jačanju veza između Crne Gore i Albanije. Njegova priča je inspiracija svima koji se suočavaju s borbom za očuvanje svog identiteta u modernom svijetu.

CGDIJASPORA: Kako je istorija vaše porodice, posebno u kontekstu događaja tokom i nakon Drugog svjetskog rata, oblikovala vaš identitet i motivaciju za angažman u očuvanju crnogorske tradicije i kulture u Albaniji?

#Marinko Ćulafić:  Poreklo moje porodice je iz sela Gornje Luge, kod Andrijevice u Crnoj Gori. Moj đed Milovan Ćulafić (Tatko) je zajedno sa sinovima došao u Albaniju 1953. godine. Istorija porodice Ćulafić je duga, ali i bolna. Tatko (tako su ga s čašću i poštovanjem zvali stanovnici kraja od Kolašina i Berana do Plava i Gucinja) bio je jedan od organizatora antifašističkog ustanka u Andrijevičkom okrugu. U jednoj od krvavih bitaka stradala je i moja tetka Polka. Imala je samo 17 godina, a njeno ime nalazi se uklesano na spomeniku u čast palim herojima u Drugom svjetskom ratu u Andrijevičkom okrugu. Ali bolna istorija ove porodice tu se ne završava. Nakon rata, Tatko Čulafić je, osim što je postao poslanik, imenovan za prvog sekretara Andrijevice, na službenoj dužnosti koju je obavljao do 1948. godine, kada je Tatko, kao Titov protivnik i odan staljinističkim stavovima, smijenjen i zatvoren u čuveno zatvorsko ostrvo Golio u Dalmaciji. Nakon zatvaranja glave porodice, moja baka je mučena u ćelijama UDB-e i umrla je ubrzo nakon što je vraćena kući u 43. godini. Po izlasku iz zatvora Tatko vodi svoje dvoje djece, Vladimirisa (moj otac) i Borislava, i uz pomoć najstarijeg sina porodice Čedomira (koji je pobjegao od 1948. godine) bježi kroz planine u Albaniju. U Tirani, kao jedan od glavnih protivnika Tita u Crnoj Gori, mog đeda je očekivao diktator Enver Hodža, a potom se nastanio u gradu Elbasan, gdje se nalazila najpoznatija škola tog vremena („Normalna“ škola), gdje će se nastaviti školovanje njegove djece.

CGDIJASPORA: Recite nam nešto o sebi?

#Marinko Ćulafić:  Oženjen sam i imam dvoje dece Dejana i Lidiju. Moj sin je upravo završio master studije sa odličnim uspehom, dok moja ćerka u septembru kreće u treću godinu srednje škole. Supruga Julijana radi kao profesionalni prevodilac sa engleskog na albanski na internetu.

CGDIJASPORA: Kako biste opisali svoje detinjstvo u Albaniji tokom perioda teške ekonomske krize i na koji način ste vi i vaša porodica uspevali da održite aktivan i ispunjen život uprkos izazovima tog vremena?

#Marinko Ćulafić: Iako u teškim ekonomskim uslovima u periodu komunističke diktature u Albaniji, kao dijete imao je srećno i veoma aktivno djetinjstvo. Naročito osamdesetih godina prošlog vijeka, Albanija je dostigla najniži ekonomski nivo i zaista se pretvorila u najsiromašniju državu u Evropi. Bio je to period “Tollona”, koji je prisiljavao porodice da čekaju u redu za samo jedan kilogram mjesečnih obroka sira, mesa itd.

Iako su moji roditelji za to vrijeme imali dobre plate (otac kao profesor ruskog jezika, a majka kao šefica osoblja u najvećem državnom preduzeću za remont u gradu Elbasanu) postojao je izražen nedostatak osnovnih prehrambenih namirnica.

Međutim, ekonomske poteškoće nijesu uticale na naše obrazovanje i školovanje u djetinjstvu.  Moja sestra Bojana je tada bila u omladinskom timu Labinota u stonom tenisu. Dok sam bio veoma aktivan u atletici. Sa 13 godina postao sam prvak Albanije u trci na 1500 metara na državnom prvenstvu održanom u gradu Korče.  Pevao sam i na pionirskim festivalima koji su se održavali u gradu Elbasanu. Na 13. festivalu sam dobio treću nagradu obučen u tradicionalnu narodnu nošnju centralne Albanije.

Ovdje želim da istaknem da je bavljenje sportom stara tradicija skoro svih crnogorskih porodica koje su živjele u Albaniji.  Pominjem samo neka od istaknutih imena centralne Albanije, kao što su sestre Dijana i Snežana Šoškić u košarci (tim Tirane ,,17. novembar”), Marina Ćulafić u košarci (tim ,,Labinoti” Elbasana), braća Krčić u fudbalu (ekipa ,,Skenderbeu” Korçe), Mirko Ćulafić i Dragan Šoškić u rukometu itd.

#CGDIJASPORA: Kako ste doživeli trenutak kada ste imenovani za prvog predstavnika crnogorske manjine u Republici Albaniji i koje su bile vaše glavne motivacije i ciljevi preuzimajući tu odgovornost?

#Marinko Ćulafić: Godine 2017, konačno 11 godina nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore (2006), Skupština Albanije je priznala crnogorsku i srpsku manjinu kao manjinu među ostalih devet manjina koje žive u Republici Albaniji. Kao što je do tada već poznato, iz istorijskih razloga ova manjina je poznata kao srpsko-crnogorska manjina. Početkom 2022. godine, u sklopu stvaranja novog Odbora za Nacionalne Manjine u Albaniji, albanska vlada je raspisala pismeni i usmeni konkurs za moguće kandidate za predstavnike devet zakonom priznatih manjina. Naravno, kandidature su predložila nevladina, registrovana manjinska udruženja. Tamo sam se takmičio i kao kandidat dva glavna crnogorska udruženja, ,,Zajednica Crnonogoraca u Albaniji” sa sjedištem u Elbasanu i ,,Alba-Montenegro” sa sjedištem u Skadru. Nakon konkursa, sa firmom albanskog premijera Edi Rama, imao sam čast da budem imenovan za prvog predstavnika Crnogorske manjine u Republici Albaniji, zadatak koji nastavljam do danas.

#CGDIJASPORA: Koje korake preduzimate kako biste očuvali identitet crnogorske manjine u Albaniji i koji su vaši planovi za ponovno uvođenje obrazovanja na crnogorskom jeziku nakon skoro jednog veka?

#Marinko Ćulafić: Izazovi i potrebe sa kojima se suočava crnogorska manjina u Albaniji su brojni. Iako istorijska manjina sa istaknutim vrednostima i ličnostima u albanskom društvu, naša manjina koja živi u Albaniji i dalje rizikuje asimilaciju. Zamislite da je posljednja škola na maternjem jeziku zatvorena 1934. godine, dekretom Raula Ficoa, njenog potpredsjednika vlade u to vrijeme u Kraljevini Zog. Ova zloglasna uredba je pravno prisilila crnogorske firme i porodice da promijene prezimena i imena u cilju njihove konačne asimilacije. Devedeset godina bez vrtića i škole na maternjem jeziku uzrokovalo je da druga i treća generacija crnogorske manjine imaju poteškoća u komunikaciji na crnogorskom jeziku. Međutim, Crnogorci Albanije su fanatično sačuvali svoj nacionalni identitet i dali izuzetan doprinos u svim oblastima albanskog društva, u obrazovanju, kulturi, sportu, nauci, književnosti, muzici itd. Kao predstavnik crnogorske manjine u Vladi Albanije, u saradnji sa predstavnicima naše manjine u Skadru, Tirani, Draču i Elbasanu, kontinuirano radimo na reorganizaciji crnogorske manjine i mogućnosti otvaranja vrtića i prve nastavu crnogorskog jezika, integrisano u albanske škole, na osnovu novog zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina koje žive u Republici Albaniji.

#CGDIJASPORA:  Kako je osnivanje udruženja „Zajednica Crnogoraca u Albaniji“ doprinelo očuvanju identiteta crnogorske manjine u Albaniji i koji su ključni ciljevi i planovi ovog udruženja za budućnost?

#Marinko Ćulafić: Moje ozbiljno angažovanje u zaštiti prava crnogorske manjine i istraživanju i promociji najistaknutijih vrednosti i ličnosti crnogorskog porekla počelo je odmah po povratku u Albaniju iz emigracije u Atinu 2010. godine. Prvo kao član skupštine crnogorskog udruženja „Alba-Montengro“ sa sjedištem u Skadru i predsjednik Burhan Culic. Kasnije, nakon što je albanski parlament priznao crnogorsku manjinu kao samostalnu manjinu, pojavila se ideja o osnivanju novog crnogorskog udruženja sa uglednim porodicama crnogorskog porijekla u gradovima Elbasan, Tirana, Drač itd. Tako smo, lično komunicirajući telefonom i društvenim mrežama sa predstavnicima porodica crnogorskog porijekla, odlučili da se nađemo u Tirani i da u martu 2018. godine osnujemo crnogorsko udruženje „Zajednica Crnogoraca u Albaniji“. Ovo je bio veoma značajan događaj za Crnogorce u Albaniji i sa zadovoljstvom želim da pomenem osnivače ovog udruženja a to su: Ružica Rašoviv, Ibrahim Đonbalić, Diana Šoškić, Milka Jojić, Fatma Kaluđerović i Viktor Jojić.

Imao sam čast i zadovoljstvo da budem izabran za predsjednika ovog udruženja koje je svojim programom i brojnim aktivnostima postalo jedno od najaktivnijih manjinskih udruženja u Albaniji. ZCGA ima godišnji program za obavljanje svojih aktivnosti. Već ima šest godina iskustva u organizovanju konkretnih aktivnosti vezanih za afirmaciju crnogorske manjine u Albaniji, okupljajući sve zainteresovane na osnovu dužnog uvažavanja njihovih vjerskih, jezičkih, polnih itd. razlika. I za 2024. godinu program ovog udruženja bio je prilično bogat, manifestacijama kroz koje su obilježeni značajni datumi iz crnogorske istorije, ali i aktivnostima koje će promovisati albansko-crnogorske odnose u svim sferama javnog života Albanije i Crne Gore. Ovdje mogu navesti neke od glavnih aktivnosti kao što su: 1) Obilježavanje tragedije u luci Šengđin gdje su 1916. godine utopljena 394 crnogorska civila koji su dolazili iz Amerike (tu aktivnost smo uspješno izveli 6. januara ove godine; 2 ) Proslava obilježavanja dana Svetog Vladimira Dukljanskog koji se tradicionalno obilježava svake godine 3. i 4. juna; 3) Proslava 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore; 4) Proslava 13. jula, dana stvaranja države Crne Gore itd.

Ove aktivnosti su realizovane u saradnji sa Maticom crnogorskom i uz podršku Uprave za dijasporu Crne Gore proteklih godina.