Diplomatska pošta
Puzajući državni udar, što je izraz koji se često koristi za opis političkih procesa i njihove dinamike u našoj zemlji, nije, po svemu sudeći, dovoljno precizan.
U Crnoj Gori zapravo vlada stanje stalnog, što će reći – permanentnog – državnog udara, još od prve „apostolske“ vlade iz 2020. Tome je, da ponovimo i u ovoj, završnoj „Diplomatskoj pošti“ za ovu godinu, prethodila litijaška specijalna operacija, koja je imala sve odlike hibridnog rata protiv Crne Gore.
Urušavanje i razgradnja crnogorskog političkog sistema, državnih institucija, socijalnih okvira i sadržaja, proizvod je stalnog napora i svrha je djelovanja onih snaga koje preziru nezavisnost, koje su suprotstavljene članstvu u Alijansi i kojima identitet, istorija i kultura crnogorskog društva, osim one srpskog imena, interpretacije i mitologije, predstavljaju neprijatelje. Sve su vladajuće političke snage, volens-nolens, u toj vreći – mada neke od njih imaju ulogu (privremene) zakrpe.
Diplomatije naših evro-atlantskih prijatelja – naročito onih najvećih – su, uprkos stvarnosti i rezonu, u svemu tome prepoznale demokratsku i emancipatorsku dimenziju srpskog nacional-šovinizma i Crkve Srbije i njenih političkih saučesnika u Crnoj Gori. To će, kada se jednog dana o ovom razdoblju budu pisale istorijske studije, ostati zabilježeno kao njihova najveća greška. Ili kao dramatično pogrešna procjena sa teškim i dugoročnim posljedicama – ako to ljepše zvuči.
Tehnika državnog udara za početnike
Permanentni državni udar je, dakle, dobio novo ubrzanje ustavnim pučem koji je u toku.
Nezatvaranje Poglavlja 31 je bila uvertira. To je, svakako, najznačajniji uspjeh političkih predstavnika srpsko-ruskog ,,sveta“ u Crnoj Gori. Pogoršanje odnosa sa susjedima je dio njihove strategije.
Hrvatska je imala razloga da reaguje i to je učinila. Nastavak problema neizbježno slijedi, sve dok u Vladi bude trojka NSD-PES-Demokrate. Bosna i Hercegovina je, za tu vrstu potrebe, uvijek tu, jer je situacija sa entitetom Srpska i njenim političkim vođstvom takva da se uvijek može kreirati problem. Za Kosovo nema potrebe posebno naglašavati – to je rana pogodna za soljenje – kad god to velikosrpskom nacionalizmu zatreba – i u Crnoj Gori, i van nje.
A potreba je velika i na unutrašnjem planu.
Zvanična propaganda u vezi sa ,,Barometrom 26“ je doživjela fijasko prije nego što je i počela. Neuvjerljivost i ispraznost poziva premijera Milojka Spajića je potvrđena njegovim ponašanjem i izjavama posljednjih dana. I gore od toga: neozbiljnost i provincijalni karakter tih objava ozbiljno i dodatno dezavuišu Premijera, koji je i definitivno izgubio kontrolu nad koalicijom – ako ju je ikada i imao. Spajić se ponaša i postupa kao ucijenjeni čovjek. PES ga slijedi u tom nasumičnoj i bezglavoj političkoj improvizaciji. To jest u tome što liči na improvizaciju.
Četnički vojvoda Andrija Mandić i partije pod njegovom kontrolom – a tu, svakako, bez ranijih ograda i kondicionalnih izraza – spada i PES (što su nedvosmisleno pokazali postupci i glasanje članova skupštinskog Odbora za ustavna pitanja iz redova te partije) imaju potrebu da završe proces uspostavljanja potpune kontrole nad svim granama vlasti.
Model je zasnovan na shvatanju ,,ugroženosti srpskog naroda“, koje stvarnu građansku, konfesionalnu i nacionalnu ravnopravnost doživljava kao marginalizaciju i štetu za Srbe, a majorizaciju i nametanje sopstvenih, nacionalističkih i šovinističkih teorija, stavova i prakse – kao uzorni i praktično jedini model ,,ravnopravnosti“.
Poslije tragičnih pokušaja i poraza te ideologije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, pokušaj u Crnoj Gori traje, ,,mirnim sredstvima“, kako smo već rekli, još od avgusta 2020.
Mandić je ostvario dominaciju u Skupštini. Čak ju je i uvećao. Kolaboracionistička politika E. Ibrahimovića i njegove Bošnjačke stranke predstavlja veliki uspjeh četničkog vojvode.
Isto važi i za Vladu. Njena ,,rekonstrukcija“, odnosno proširenje koje je omogućilo da se u kabinet ukrca i DNP – još sirovija verzija inače sirove anti-zapadne politike i narativa koji je prati, samo je završni udarac tobožnjoj pro-evropskoj politici PES. Dvojac Mandić-Knežević ostvaruje uticaj i kreira događaje koje Spajić i nekoliko njegovih nekompetentnih poslanika mogu samo da prate neuspješnim šalama i bljutavim doskočicama, koje samo pojačavaju utisak njihove bespomoćnosti i opterećujućeg neznanja.
Na kraju je došla na red i sudska grana vlasti. Ohrabreni oslobađajućom presudom u slučaju državnog udara, Mandić-Knežević sada kontrolišu i Vrhovnog i Glavnog specijalnog tužioca, pa je vrhovna instanca – Ustavni sud – postala logična meta.
I zato ne treba da čudi brutalnost i ogoljenost ustavnog puča kojem prisustvujemo. Sva sredstva su, naravno, ,,legitimna“, a cilj je predvidljiv i jasan: kontrola nad Ustavnim sudom je potrebna za čitav niz zakonskih projekata koji treba da isprazne, pa da obesmisle i, na kraju, da unište i ponište crnogorsku nezavisnost i suverenitet.
U međuvremenu Ustavni sud može biti, sasvim oportuno i saglasno strateškim ciljevima, u blokadi – pa su i izbori ne samo nemogući, nego i ,,nepotrebni“. Oni će biti organizovani – to je projekcija Mandić-Knežević-Bečić osovine, kojoj služi ucijenjeni/uplašeni Milojko Spajić (slučaj Do Kvon i drugi ,,leševi u ormaru“), kada Ustavni sud bude pod punom kontrolom, a izborne pobjede budu osigurane. Ako treba i novim Zakonom o dvojnom državljanstvu – što bi bila nadgrobna ploča na istorijskom grobu Crne Gore.
Relativizacija i lažni kompromis
Reakcija iz Brisela je bila, za ove prilike, promptna i vrlo jasna.
,,Evropska unija zabrinuta je zbog odluke Skupštine Crne Gore da prestane mandat sudiji Ustavnog suda“, dio je saopštenja koje je saopštio portparol Evropske komisije Gijom Mersije. Slična komunikacija je stigla i iz Ambasade SAD u Podgorici, što je svakako važno.
Bez obzira na jasnoću tog iskaza i direktnu poruku, Mandić i njegovi pratioci iz PES-a su pokušali da i to interpretiraju u svoju korist – što samo potencira značaj potrebe da zvanične komunikacije iz Brisela ne sadrže tzv. korisne nejasnoće, u vremenu i u uslovima kada je Crnoj Gori neophodna fokusirana pažnja i iznijansirana, ali, prevashodno, i precizna podrška evropske diplomatije.
U tom smislu – pozitivno je i korisno, za Crnu Gori i cijeli Zapadni Balkan, što je dvojac Borel-Varhelji zamijenjen duom Kalas-Kos. Zato su očekivanja svih pro-evropskih snaga – da se okonča svojevrsna političko-diplomatska inercija i bezidejnost, koja je posebno bila vezana za ime i nastup Olivera Varheljija, logična i gotovo podrazumijevajuća.
To je i razlog što su stavovi novog šefa Delegacije EU u Crnoj Gori, austrijskog ambasadora Johana Satlera, povodom ustavnog puča, dočekani kao neka vrsta revidiranja jasnog stava iz Brisela.
Ambasador Satler (kojeg, nažalost, prate i ne tako rijetke kritike o njegovom angažmanu u Sarajevu, što je prethodilo njegovom namještenju u Podgorici), govorio je – prilično elokventno – o potrebi postizanja ,,kompromisa“ između dva pola politike u Crnoj Gori. Njegova diplomatska intervencija ide naruku Mandiću i Spajiću – jer relativizuje i traži ,,srednji put“ između kršenja Ustava i parlamentarne procedure, s jedne, i zahtjeva da se najviši pravni akt i poslovničke regule striktno poštuju. A tu srednjeg puta nema.
Tako je ignorisanje i potiranje jasnih ustavnih odredbi dobilo atribuciju slobodnog političkog ubjeđenja, a zona rušenja Ustava (blokiranje političkog procesa i ugrožavanje državnosti Crne Gore i, na kraju, same evropske agende – da ne spominjemo) postala nekakav minorni politički disput – o kojem treba postići ,,kompromis“”.
Ambasador Satler mora znati – a apsolutno smo sigurni da on to dobro zna i razumije – da su bilo kakva relativizacija i neprincipijelno (i bezrazložno – bar sa tačke gledišta zvaničnih stavova Brisela) popuštanje protivnicima evropske agende – ogromni poklon za vojvodu Mandića.
Bilo bi nekorektno i, svakako, preuranjeno da stavove ambasadora Satlera interpretiramo kao nastavak prakse popuštanja i povlađivanja osovini Čović-Dodik u Bosni i Hercegovini, ali je takav utisak teško otkloniti. Bilo je, i za uvaženog evropskog diplomatu, ali i za crnogorsku evropsku agendu, bolje da su poruke i stavovi iz Brisela ponovljeni i potvrđeni.
Prijateljstvo i iskrenost
To nas dovodi do završne poruke ovog teksta, kojoj je osnova i rezon sve ono što se u odnosu prijatelja i partnera iz evroatlantske zajednice prema Crnoj Gori događalo i ponavljalo u posljednje četiri godine.
Ideja da se pouzdanost partnerstva i iskrenost opredijeljenosti Crne Gore za članstvo u Evropskoj uniji, kao i postojanost savezništva u okviru NATO može ostvariti – dominantno ili isključivo, čak – sa snagama koje su protiv i prvog i drugog, a sve na bazi njihovog negativnog odnosa prema pravu, potrebi i interesu Crne Gore da bude nezavisna i suverena zemlja, duboko je pogrešno. To je nasilje nad logikom, ali i nad elementarnim političkim rezonom.
U crnogorskoj zbilji ta se dugotrajna i ozbiljna greška opredmećuje sada već krajnje problematičnom pozicijom da ,,DPS ne treba da bude dio vlasti“. Ako je to imalo rezon u prve dvije godine poslije Avgusta, i ako na inerciju, psihološku i političku, potrošimo još dvije godine – došli smo do trenutka kada takav stav – makar dolazio i iz diplomatija najmoćnijih zemalja zapadnog svijeta – predstavlja političku opstrukciju, tj. još i gore – platformu i dozvolu za dalju političku destrukciju. To se, nažalost, i dešava.
Proevropske i prozapadne političke strukture u Crnoj Gori imaju obavezu – jer je Crna Gora suočena sa dubokom političkom krizom, koja može imati trajne negativne reperkusije – da svoj stav jasno, otvoreno i efikasno prenesu partnerima u EU i saveznicima u NATO – bez obzira na moguće pogrešne ili zlonamjerne interpretacije – posebno od onih čije lično djelovanje može biti predmet kritike.
Jer, iskrenost i otvorenost su važni činilac prijateljstva i savezništva. Na tome Crna Gora i njeni političari i diplomate – dok još ima vremena i smisla – treba da insistiraju u komunikaciji sa Zapadom, makar se suočili sa reakcijama da je to što govore ,,iskreno, ali nije prijateljski“.
Kada nam se to jednom, ovdje u Podgorici, dogodilo, bili smo prinuđeni da upitamo: ,,Vaša Ekselencijo, smatrate li Vi za prijatelja nekog ko nije iskren prema Vama?“
Rizik privremenog nerazumijevanja, pa čak i ljutnje na ličnoj ravni, najmanja je žrtva, koju je lako podnijeti – kada je Crna Gora u pitanju.
(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].