ŽENE KAO STUBOVI PRIČA “NOVA VODA” VESNE (RADIŠIĆ) ĐUKANOVIĆ

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 „Nova voda“ Vesne Radišić-Đukanović zbirka je koja, kroz petnaest pažljivo biranih priča, osvetljava živote pojedinaca u Crnoj Gori, ukazujući na snagu tradicije, težinu patrijarhalnih normi i unutrašnje borbe pojedinaca. Ove priče odišu emotivnom dubinom i iskazuju autorkinu posvećenost detaljima. Kroz živopisne likove i njihove sudbine, (Radišić) Đukanović oslikava suštinu borbe za opstanak i dostojanstvo u surovim okolnostima. Zbirka kratkih priča „Nova voda“ Vesne Radišić-Đukanović utočište je ljudske emotivnosti, snage tradicije i svakodnevnih borbi koje oblikuju živote pojedinaca. Kroz petnaest pripovijedaka, autorka preispituje duboke porodične odnose, tradiciju, patrijarhalne norme i unutrašnje borbe. Priče su utisnute u prostor Crne Gore, oslikavajući pejzaže, kulture i duh vremena koji neizbježno oblikuje likove.

“Nova voda“

Priča „Nova voda“ otvara zbirku legendom koja spaja stvarnost i mit. U centru je priča o đevojci koja, vođena snom, pokreće niz događaja koji mijenjaju sudbinu njenog sela. Motiv izvora simbolizuje obnovu i nadu, dok đevojka, žrtvujući se za kolektivno dobro, postaje arhetip hrabrosti i unutrašnje snage. Kroz priču se protežu suša i borba za vodu – simbol osnovne potrebe za životom. Sudbina Zlatane Mašanove unosi duboku tugu, jer je njena odluka da okonča život posljedica emotivnog bola uzrokovanog nerazumijevanjem i osudom svekrve. Emotivni intenzitet priče kulminira njenim posljednjim riječima: „Majko, evo me! Evo tvoja zlatna jabuka!“. Ovđe autorka suptilno razotkriva složenost međuljudskih odnosa i težinu patrijarhalnih normi koje guše slobodu žena. Legendarni okvir priče podśeća na kolektivne priče o nastanku, dok tragedija Zlatane unosi lični ton koji čini „Novu vodu“ univerzalnom pričom o žrtvi, ljubavi i nadi.

“Ugašeno ognjište“

Ova priča je epitaf majčinskoj ljubavi i tuge. Đurđa, majka učitelja Đorđa, simbolizuje nepokolebljivu snagu žene u svjetlu tragedije. Njena borba za opstanak porodice kulminira oštrim raskidom sa sinom nakon njegove neuspjele ženidbe. Metafora ugašenog ognjišta postaje srž priče, ukazujući na gubitak. Đorđevo odbijanje Desanke, đevojke koja je trebala donijeti sreću i kontinuitet porodici, simbolizuje propast porodičnih vrijednosti. Kada Đorđe pogine u saobraćajnoj nesreći, Đurđina obećanja da nikad neće plakati pucaju pod teretom bola. Suze koje se slijevaju iz njenih plavih očiju stvaraju metaforično „jezero tuge“, podsjećajući na vilu iz legende koja je izgubila vid zbog bola. Autorka ovom pričom dotiče univerzalnu tugu gubitka, neuspjeha i konačnosti prolaznosti, ostavljajući čitaocu osjećaj težine ljudske patnje.

 “Prokockana“

Priča “Prokockana“ fokusira se na destruktivnu moć zavisnosti. Cvijetin otac, strastveni kockar, uništava porodicu, ostavljajući duboke ožiljke na čerkinom životu. Cvijeta, koja bježi iz porodičnog pakla, predstavlja simbol snage i odlučnosti. Kroz retrospektivu, priča osvjetljava kako zavisnost nemilice uništava ljubav, povjerenje i porodičnu harmoniju. Trenutak kada otac predlaže da „proda“ Cvijetu kako bi sačuvao kuću i baštinu, kulminacija je njegovog moralnog sunovrata. Cvijetina bježannje kod Milorada oslikava njen vapaj za slobodom. Ova priča dotiče univerzalne teme – borbu protiv potlačenih, značaj individualne slobode i sposobnost pojedinca da se odupre naslijeđenoj destrukciji.

“Cipele“

Priča “Cipele“ tragična je ispovijest o ljudskoj žudnji za dostojanstvom. Slavka, mlada radnica u fabrici obuće, mašta o cipelama koje simbolizuju žensku eleganciju i status. Njena nemogućnost da ih priušti odražava siromaštvo i nejednakost koja je prožimala svakodnevnicu. Trenutak kada koleginica Vinka predlaže Slavki da ukrade cipele, unosi moralnu dilemu. Slavkina odluka da posegne za nečasnim činom dolazi iz duboke unutrašnje potrebe da osjeti dostojanstvo i ljepotu, makar na trenutak. Njena tragična sudbina, kada zbog ukradenih cipela gubi posao i suočava se s osudom, snažan je podsjetnik na nepravdu društvenih normi koje stigmatizuju siromaštvo. Autorka ovom pričom postavlja pitanje moralnih granica u kontekstu siromaštva i ukazuje na potrebu za empatijom prema onima koji žive na margini društva.

“Amajlija”

 Priča “Amajlija” Vesne (Radišić) Đukanović dotiče srž porodične ljubavi, gubitka i trajne veze sa prošlošću. Centralni motiv priče, stari metalni krevet u kući babe Anđe, postaje simbol nade, zaštite i śećanja na ratne strahote kroz koje je prošla porodica. Glavni događaj priče vrti se oko Milutina, strica glavne protagonistkinje, koji kao mladić odlazi u partizane i biva zarobljen u Italiji. Njegova sudbina postaje zamršena kada odbija da zamijeni mjesto sa popom kako bi ostao sa bratom od tetke, Đurom. Kasnije saznajemo da je Đuro, zajedno sa drugima sa spiska, strijeljan, što unosi duboku tugu i osjśćaj krivice u porodične odnose. Krevet, koji baba Anđa smatra “amajlijom”, simbol je strikovog preživljavanja i nade koju porodica nije gubila tokom četiri godine njegovog odsustva. Babina vjera i rituali molitve kraj kreveta postaju dirljiv prikaz majčinske ljubavi i nepokoljebljive nade. Dramatični povratak Milutina nakon rata izaziva ambivalentne emocije: radost zbog njegovog preživljavanja i tugu zbog gubitka Đura, jedinog sina đedove sestre. Ovaj konflikt između života i smrti, sreće i tuge, dodatno oslikava složenost porodičnih odnosa. Stric Milutin, uprkos svojim traumama, ostaje blagorodan i nježan čovjek, čija priča o Italijanima koji su mu pomogli da pobjegne iz logora unosi tračak humanosti u surovu ratnu stvarnost. Njegova figura postaje simbol otpora i ljubavi prema porodici.

“Šveđanka”

 Priča “Šveđanka”, donosi fascinantan prikaz međukulturalnih susreta, suprotstavljajući egzotičnu figuru strankinje Elze autentičnom seoskom okruženju Crne Gore sedamdesetih godina. Elsa, visoka i vedra Šveđanka, dolazi u selo u potrazi za rijetkim orhidejama roda pčelica, a njena posjeta prerasta u nezaboravno iskustvo za seosku porodicu. Elsa se izdvaja ne samo svojom fizičkom pojavom već i svojim pristupom komunikaciji i otvorenošću prema drugačijoj kulturi. Njena sposobnost da se prilagodi lokalnim običajima, kao i radost koju pronalazi u jednostavnim stvarima poput domaćeg hljeba i pršuta, simbolizuje ljepotu kulturne razmjene. S druge strane, ona u lokalnom stanovništvu budi ośećaj znatiželje, ali i uzvišenog poštovanja prema njenom naučnom radu. Vrhunac priče je trenutak kada Elsa poklanja porodične poklone đeci i domaćinima, ostavljajući dubok emotivni pečat. Njena povezanost s porodicom i seoskom tradicijom naglašava univerzalnu potrebu za međuljudskim razumijevanjem. Međutim, njen kasniji izostanak iz sela simbolizuje prolaznost susreta i vrijednost uspomena koje ostaju. Priča završava razglednicom iz Štokholma, čime autorka uvodi temu nostalgije i tihe melanholije koja ostaje nakon završetka značajnih odnosa. Elsa postaje simbol prolaznih, ali nezaboravnih trenutaka koji oblikuju ljudsko iskustvo.

“Šamar”

 Priča “Šamar” Vesne (Radišić) Đukanović vodi čitaoca kroz duboku introspekciju djetinjstva glavnog lika. Glavna protagonista evocira śećanje na traumatičan trenutak iz đačkih dana, koji postaje osnova za razmatranje autoriteta, stida i dugoročnih emocionalnih posljedica. U centru priče je sukob između učitelja Paja i grupe đece, đe protagonista, iako dio kolektiva, postaje pojedinačni žrtveni jarac. Šamar koji prima nije samo fizički čin već simbol autoritarnog pristupa vaspitanja u kojem individualnost đeteta biva ugušena kolektivnom disciplinom. (Radišić) Đukanović majstorski oslikava emocionalni krajolik trenutka: poniženje, fizički bol, i najdublje, stid pred vršnjacima. Smijeh dječaka i empatija đevojčica dodatno produbljuju jaz između društvenih očekivanja i ljudske emocionalnosti. Priča ne ostaje u prošlosti. Povratak protagoniste kao odrasle osobe i njen susret s učiteljem Pajom unosi složenost perspektive. Njegova naknadna ljubaznost i mentorstvo otvaraju pitanje: može li kasnija pažnja izbrisati rane iz prošlosti? Ovaj element daje priči univerzalnost, jer se mnogi čitaoci mogu prepoznati u dilemi između oprosta i zadržavanja emotivnih ožiljaka.

Zbirka kratkih priča “Nova voda” Vesne (Radišić) Đukanović istinski je književni dragulj koji kombinuje elemente zavičajne tradicije, autobiografskih motiva i univerzalnih ljudskih ośećanja. Knjigu krase ilustracije akademskog slikara Saše Radišića, koje dodatno osnažuju atmosferu pripovijedanja i vizuelno upotpunjuju čitaočevo iskustvo. Posebnu vrijednost zbirci daje obilje starih crnogorskih izraza i izvornog crnogorskog jezika, koji evociraju duh prošlih vremena i kulturno nasljeđe. Autorka na kraju knjige uključuje rječnik nepoznatih riječi, što doprinosi razumijevanju i očuvanju lingvističke baštine Crne Gore.

 Paralela između zbirke “Nova voda” i prve zbirke “Gorčina života” dodatno ističe autorkin književni razvoj i kontinuitet u prikazivanju životnih priča. Dok “Gorčina života” svojim zagonetnim naslovom i pričama poput “Gorčina života” ili “Stara ciganka” istražuje teme odrastanja, patnje i sudbinskih predodređenja, “Nova voda” donosi dublju introspekciju i širu paletu ljudskih sudbina. Naslovi obje zbirke reflektuju suštinu priča: “Gorčina života” aludira na teškoće i gubitke, dok “Nova voda” simbolizuje obnovu, nadu i životnu snagu.

Priče iz zbirke “Nova voda” nose specifičnu emocionalnu dubinu, oslanjajući se na bogatstvo ženskih likova koji dominiraju narativom. Ženski likovi predstavljaju stubove porodice, suočavajući se sa surovim sudbinama i izazovima patrijarhalnog društva. Autorka na suptilan, ali snažan način opisuje njihovu borbu, istrajnost i mudrost. U modernom vremenu, kada roman često zahtijeva duže čitanje, forma kratkih priča kakve donosi zbirka “Nova voda” predstavlja savršenu književnu formu za savremenog čitaoca. Kratke priče omogućavaju intenzivno emocionalno iskustvo u okviru ograničenog vremena, što ih čini idealnim za ubrzani ritam današnjeg života. “Nova voda” je zbirka koja vraća vjeru u snagu priče, života i zavičajne književnosti. Vesna (Radišić)-Đukanović uspijeva da čitaocu prenese ośećaj pripadnosti, nostalgije i ljudske topline, ostavljajući dubok utisak svojim pripovijedanjem.

Ilustracije akademskog slikara Saše Radišića dodatno osnažuju atmosferu zbirke, dok obilje starih crnogorskih izraza i izvornog jezika evocira duh prošlih vremena i kulturno nasljeđe. Autorka na kraju knjige uključuje i rječnik nepoznatih riječi, što doprinosi razumijevanju i očuvanju lingvističke baštine Crne Gore i crnogorskog jezika.