Kad litijaši marširaju – na državu

Ne, ona grinta poslanice Jelene Nedović, onoliki jed i žarka želja poslanika Borisa Pejovića da zaključci Ustavnog odbora budu jači i od Ustava, kamoli od opozicije ili ustavnih sudija pred penziju – a, ne to poslanici PES-a nijesu radili zbog para koje su im obećali za podršku Mandićevoj ideji obesmišljavanja Ustavnog suda.

Ne, naravno da ne, bože-me-sačuvaj, sve je to bilo, pogađate, radi principa. Preciznije: radi gaženja principa, onako kako to gaze svi oni ljudi kojima upravljaju drugi, moćniji. I kada kaže, recimo Nedović, da uvijek radi po savjesti, a ne iz interesa, partijskog ili ličnog, onda znate da govori istinu i samo istinu… Kao onomad u onoj njenoj laži-bajci o mladosti provedenoj u jednim patikama!

Početna zamisao ustavnog puča je bila da se penzionisanjem troje sudija blokira rad Ustavnog suda, da ga učine nefunkcionalnim. Pa da onda Milojko Spajić i Andrija Mandić mogu da donose odluke kakve hoće, zakon o dvojnom državljanstvu kakav Manda želi, zakon o kriptovalutama kakve Spajki sanja…

I ne, definitivno ne, Snežana Armenko, mlađana predsjednica Ustavnog suda, koja u karijeri sudije Osnovnog suda u Podgorici nije imala deset bitnijih suđenja ili presuda, nije sve ovo, svih ovih dana, radila samo zbog opstanka na sadašnjoj poziciji koja joj očito ne pripada ni po znanju i ni po etici.

Naravno da ne, daleko bilo, nije to bio samo nesavjesan rad u službi ili zloupotreba službenog položaja, već nešto mnogo, u moralnom smislu, gore od toga – sve je Armenko svjesno radila po nalogu svetosavske, litijaške parlamentarne većine. Da, predsjednica Ustavnog suda spremno je pristala da Ustav baci pod noge, da okrene svoja leđa starijim kolegama, ogrne se plaštom laži i tako odradi zadatak. I da još i ne pocrveni i da se ne zastidi.

Kako to? Vrlo lako: stid mogu imati samo oni koji imaju osjećaj morala.

Tako je sedmoro poslanika na Ustavnom odboru Skupštine Crne Gore glasalo da se – ne poštuje Ustav, da Crna Gora ne bude pravna država. Njih sedmoro je glasalo kako je i dogovoreno, kako su im rekli da glasaju. Kako su oni pristali da glasaju kako im je rečeno. Poput kamikaza koji ginu da bi potopili neprijateljski brod, poslanici parlamentarne većine obavili su moralno samoubistvo da bi potopili crnogorski Ustav.

I sve to da bi se – poštovali interesi srpskog sveta, koji može postojati samo ako ne bude crnogorskog svijeta. Plan iz Beograda koji Andrija Mandić, Milan Knežević, ali i Milojko Spajić i ostali Vučićevi pioni sprovode u Crnoj Gori, od avgusta 2020. godine.

Kada Jelena Nedović kaže da uvijek radi po savjesti, a ne iz interesa, partijskog ili ličnog, onda znate da govori istinu – kao onomad u onoj njenoj laži-bajci o mladosti provedenoj u jednim patikama!

Jučerašnja dešavanja na Ustavnom odboru, pokazala su kako se glasanjem mimo zakona i moralnih normi može obesmisliti demokratski princip glasanja; kako se principi parlamentarne demokratije mogu izokrenuti u parlamentarnu diktaturu.

Parlamentarna diktatura, sjećate li se tog pojma?

Da, od prije deset godina, iz vremena sukoba tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i tadašnjeg predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića, kada je parlamentarna većina, koju je jednokratno omogućio tadašnji SDP, usvojila zaključke o Kombinatu aluminijuma Podgorica, mimo volje i glasova DPS-a. Tada je, preglasan u parlaemntu, Đukanović gorko govorio o neprincipijelnoj većini koja je uvela parlamentarnu diktaturu.

Eh, i to je bila parlamentarna diktatura? Vjerovatno se danas sam Đukanović gorko osmjehuje vlastitim ocjenama od deceniju ranije. Glasanje i postupanje današnje parlamentarne većine mnogo više sliči klasičnoj diktaturi većine koja zloupotrebljava institucije radi ličnih, grupni, partijskih interesa.

Predsjednica Ustavnog suda spremno je pristala da Ustav baci pod noge, da okrene svoja leđa starijim kolegama, ogrne se plaštom laži i tako odradi zadatak. I da još i ne pocrveni i da se ne zastidi. Kako to? Vrlo lako: stid mogu imati samo oni koji imaju osjećaj morala.

Baš tako: diktatura parlamentarne većine. Sinoćna dešavanja u parlamentu pokazuju kako to stvarno izgleda. I kakve su moguće posljedice. Neustavnim, nasilnim penzionisanjem jedne sudije Ustavnog suda, Mandić i njegovi litijaški saborci, ali i Spajić i njegovi kripto-borci ostvarili su ono što su htjeli – brojčanu premoć u politizovanom Ustavnom sudu.

U početku, zamisao je bila da se penzionisanjem troje sudija blokira rad Ustavnog suda, da ga učine nefunkcionalnim. Pa da onda Milojko Spajić i Andrija Mandić mogu da donose odluke kakve hoće, zakon o dvojnom državljanstvu kakav žele, zakon o kriptovalutama kakve Spajki sanja, da usvajaju podzakonska akta do mile volje parlaementarne većine…

Da, litijaška većina danima i sedmicama je pripremala klasični ustavni puč, pretvaranjem Ustavnog suda u partijski aparat.

Nakon žestoke reakcije opozicije, od sinoć se prešlo na plan B, neustavno penzionisanje jednog sudije i najavu penzionisanja još dvoje. Bolje rečeno, planiraju puzajući puč pred očima javnosti. Drugim riječima: ono što su planirali do juče – da zgaze u jednom jurišu politički i pravni sistem u Crnoj Gori, sada će morati fazno, u etapama.

Nešto će ići sporije, računaju premijer Spajić i šef parlamenta Mandić, ali će ipak biti strašno efikasno – puzajući puč koji pravo i pravdu ostavlja van institucija.

I sada više nije mnogo bitno kako će se ovo političko stanje od sinoć nazvati, da li je to parlamentarna većina izvela državni udar, je li se radi o razaranju Ustavnog suda i svojevrsnom ustavnom puču ili je na sceni parlamentarna diktatura… Ključno pitanje je: da li demokratska Crna Gora ima snage da se, institucionalno ili vaninstitucionalno, odupre pogubnoj imperijalnoj politici razaranja, uništavanja države i društva? Ili, poetičnije rečeno: ima li nas dovoljno da kažemo – NE?